Muslimanska braća (Al-Ikhvan al-Muslimin) najutjecajniji su svjetski pokret koji zagovara aktivno uključivanje muslimana u politiku i usklađivanje državno-pravnog sistema zemalja s muslimanskom većinom s islamskim svjetonazorom. Iako je osnovan u Egiptu, vremenom je oformio ogranke u nekoliko drugih muslimanskih zemalja, snažno se boreći protiv političkog i kulturnog imperijalizma i kolonijalizma evropskih osvajača. Nakon što su demokratskim putem došli na vlast 2011. godine, Ihvani su svrgnuti u vojnom puču 2013. godine, kada je El-Sisi došao na vlast uz pomoć Izraela i arapskih prijatelja koji su u Braći vidjeli jedinu ozbiljnu prijetnju autokratskim režimima arapskog svijeta. Ovo je priča o usponu najvećeg islamističkog pokreta 20. stoljeća koji je utjecao na političku klimu u brojnim arapskim državama, ali i u Turskoj, jer se AK partija percipira kao krilo Muslimanske braće

Piše: Hamza RIDŽAL

Početkom 17. stoljeća otpočeo je prodor evropskih kolonijalnih sila u muslimanske zemlje. Proces političkog, kulturnog i ekonomskom potčinjavanja dostigao je vrhunac krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kada su na ogromnom prostoru Bliskog i Srednjeg istoka, Indonezije i Centralne Azije ostale samo tri međunarodno priznate muslimanske države: Osmansko carstvo, Perzija i Afganistan. Imperijalizam evropskih kolonijalnih sila bio je obilježen ne samo težnjom za otvorenom političkom i ekonomskom dominacijom već i degradacijom vjerskih i kulturnih paradigmi islamskog svijeta.

“Vjerski aspekt evropskog imperijalizma odredila je okolnost da su sve kolonijalne sile pripadale hrišćanskom kulturnom krugu, dok su potčinjene zemlje pripadale kulturno‑civilizacijskom krugu istočnih religija (islam, budizam, hinduizam itd.). Ova je okolnost političkom sukobu osvajača i potčinjenih dala i vid vjerske suprotstavljenosti. U slučaju islama, to je bilo posebno izraženo, budući da je on geografski bio najbliži Evropi, a historijski je nekoliko puta bio ozbiljno ugrozio ‘svijet hrišćanstva'”, piše Fikret Karčić u doktorskoj disertaciji, publiciranoj pod nazivom Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma. Model kulturnog potčinjavanja ostavio je dalekosežne posljedice na kolonizirane zemlje, pa će alžirski pjesnik Melek Hadad, inače nastanjen u Francuskoj, u drugoj polovini XX stoljeća zapisati kako ga od njegove domovine više udaljava francuski jezik nego Mediteran. Kao odgovor na dominaciju evropskih kolonizatora, u različitim krajevima muslimanskog svijeta javili su se reformistički pokreti koji su pozivali povratku islamskim vrijednostima kao modelu kolonijalnog otpora.

Taj je reformizam reakcione prirode i primarno je antizapadno orijentiran. Reformistički pokreti nastali kao posljedica otpora zapadnom kolonijalizmu brinuli su, prije svega, o dignitetu vlastitog naroda, boreći se za stjecanje političke, kulturne i ekonomske nezavisnosti od kolonijalnih gospodara. Ne treba čuditi ni bezrezervno odbacivanje demokratije od strane nekih reformista jer su je potlačeni iskusili kao instrument kolonijalnog discipliniranja, kao sredstvo deislamizacije i put u ateizam snažno označen prekidanjem veza s islamskim tradicijskim naslijeđem. Najznačajniji reformistički pokret koji je opstao do danas jesu Muslimanska braća (Al-Ikhvan al-Muslimin), osnovan 1928. godine u Egiptu.

Razumijevanje kulturnog imperijalizma, kojeg je majstorski dekonstruirao Said u znamenitoj knjizi Orijentalizam, pionirskom radu u oblasti istraživanja modela kulturnog potčinjavanja, od presudnog je značaja za razumijevanje Egipta s kraja 19. i početka 20. stoljeća, te nastanka i razvoja reformističkog pokreta Muslimanske braće.

KULTURNI IMPERIJALIZAM U EGIPTU

Egipat je u drugoj polovini 19. stoljeća posjedovao široku autonomiju u okviru Osmanskog carstva. Proces modernizacije i vesternizacije u Egiptu, kako primjećuje Karčić, snažno su odredila dva vanjskopolitička faktora: Francuska kao egipatski diplomatski patron i Velika Britanija kao najveći kupac poljoprivrednih proizvoda i kontrolor međunarodnih komunikacija kroz Egipat. Kompletan pravni sistem, izuzev statusnih i zadužbinskih pitanja, preuzet je iz francuskog prirodnog prava. “Od općeg, šerijat je postao partikularno pravo. Reforma zakonodavstva i sudstva u Egiptu imala je naglašeniji sekularni karakter nego ona u Osmanlijskoj carevini”, zaključuje Karčić.

Na paradigmatski obrat egipatskog društva snažno je utjecalo školstvo. Egipatska i levantska društvena elita slala je svoju djecu u inostranstvo kako bi se obrazovali po zapadnim standardima. Nasuprot tome, religijske škole privlačile su još samo siromašnu populaciju Egipta. Postepeno su sekularni intelektualci gurnuli islamske naučnike na kulturnu periferiju. Liberali su početkom 20. stoljeća dominirali intelektualnom arenom ove bogate zemlje. Godine 1919. oni su predvodili prvi egipatski nacionalni ustanak i napisali prvi moderni ustav, dok je ulema tonula u sve dublju kulturnu pozadinu. Ipak, prije nego se spustila zavjesa na tradicionalnu islamsku nauku, jedan naučnik s Al-Azhara pokušao je povući potez u posljednjem trenutku da spasi svoje kolege od nestanka. Bio je to Muhammed Abduhu (umro 1905), u kojem se probudio interes za društvena i politička pitanja prilikom posjete predavanjima Džemaludina Afganija, začetnika islamskog reformizma u onom obliku u kojem danas koristimo tu sintagmu.

Abduhu je smatrao da nije više realno uvjeravati muslimane da odbace modernizaciju, nego ih treba uvjeriti da islam nije prepreka toj modernizaciji. Abduhuova neuspješna i zakašnjela kampanja ipak je podstakla dva suprotstavljena trenda: sekularne uglednike koji su smatrali da trebaju osloboditi islam od okova tradicije i njegove učenike koji su smatrali da nema vremena za pomirenje novih i naslijeđenih vrijednosti. Ovakav stav zauzeo je i njegov najbliži učenik, levantski teolog Rašid Rida. Nakon ukidanja hilafeta 1924. godine, Rida se molio da se pojavi spasilac koji će ponovo uspostaviti hilafet. Svoje misli dijelio je s bistrim mladim studentom koji ga je često posjećivao. Njegovo ime bilo je Hasan el-Benna, osnivač i duhovni otac najutjecajnijeg reformističkog pokreta – Muslimanske braće.

REFORMIZAM HASANA EL-BENNE

Za razliku od Ride, koji je bio teoretičar tradicionalnog idealizma islamskog prava, El-Benna je više bio čovjek od akcije. Kao nastavnik je 1928. godine osnovao Društvo muslimanske braće (Djama'a al-ikhvan al-muslimin), čiji je cilj bio vjerski preobražaj prvo muslimana, a zatim i cijelog egipatskog društva, te uspostavljanje islamske države u kojoj bi vladao Božiji zakon. Društvo muslimanske braće vremenom je poprimilo oblik masovne vjersko-političke organizacije, a krajem četrdesetih brojalo je oko milion članova. Pokret je imao različite metode djelovanja: od vjerskih propovijedi, preko humanitarnog rada, pa sve do parlamentarne aktivnosti. Istina, poduzimane su i određene militantne akcije od strane pojedinih članova pokreta, ali su one bile reakcione prirode, kao jedini preostali odgovor na nepravdu. Pritom se rukovodstvo pokreta, po pravilu, distanciralo od takvih, radikalnih istupa pojedinih članova. Pokret je, prije svega, zagovarao povratak islamu kao odgovoru na relevantna pitanja društvenog uređenja i mehanizmu odbrane identiteta i digniteta egipatskih muslimana.

Islam je Muslimanskoj braći, kako primjećuje Murad Hoffman, služio ne samo kao linija razgraničenja sa Zapadom i antikolonijalno sredstvo za ponovno stjecanje samopoštovanja već i kao treći put između kapitalizma i socijalizma i izlaz iz dekadencije u duhovnu i kulturnu autonomiju. “Kao takav, islam je sredstvo politike i ne jedino aktualne politike. Od kad je Hasan el-Benna osnovao organizaciju Muslimanske braće u Egiptu i odredio njenu programsku orijentaciju, religiozna komponenta vjerovatno je ostala dominantna”, piše Hoffman, ističući da se religijski element ne smije previdjeti jer je bez njega nemoguće objasniti snagu, atraktivnost i utjecaj pokreta u posljednjih osam desetljeća.

Muslimanska braća predstavljala su jedinstven odgovor na nestabilnu epohu simboliziranu iznenadnim rušenjem hilafeta. El-Benna je bio među rijetkim intelektualcima koji je shvatao ozbiljnost situacije. Kad je liberalni premijer Mustafa el-Nahhas uputio pohvalu Mustafi Kemalu, koji je ukinuo hilafet, u jednom intervjuu za Anatolia Press Agency, 14. juna 1936. godine, El-Benna ga je upozorio u pismu od 16. juna da se Egipat nalazi na “najopasnijoj prekretnici u svom cjelokupnom postojanju”. El-Benna je smatrao opravdanim da se prezirno izrazi o negativnim fenomenima u društvu, tragajući za novim tipom pravnog uređenja. Simpatizere je pronašao u studentima Al-Azhara, kao što su Gazali i Karadavi. Oni su se izrugivali svojim nastavnicima koji su bili zadovoljni time da upute molbe nekim muslimanskim vladarima da pokupe ogrtač hilafeta, prije nego bi se vratili svojim sitnim naučnim razmiricama. El-Benna je jasno ukoravao tradicionalnu ulemu što nisu dovoljno zabrinuti za ovaj sekularni napad. Ipak, bio je svjestan da revolucija – riječ koja se nijednom ne pojavljuje u tekstu Kur'ana – ne može donijeti željeni rezultat. Nasuprot revoluciji, Kur'an afirmira permanentnu borbu, što je postalo idejom vodiljom Hasana el-Benne. Prije nego se dođe do islamske države, smatrao je on, potrebno je izgraditi pojedince koji bi imali legitimitet da jednu takvu državu predstavljaju.

Zbog ideja koje je zagovarao, on i njegova Braća percipirani su kao spasitelji islama, u najdoslovnijem smislu. Međutim, radikalni istupi pojedinih članova Bratstva nanijeli su štetu ovom pokretu jer su im neki muslimani, kao i tradicionalna ulema, zbog tog okrenuli leđa. “Činjenica da Bratstvo nije uspjelo osigurati univerzalnu odanost muslimana učinila ga je podložnim represiji režima koje je podržavala tradicionalna ulema. Braća su ostala organski intelektualci a la Gramsci, koji su organizirali i obrazovali sljedbenike, stječući svoj legitimitet iz kulturnog aktivizma. Ulema se, pak, pozicionirala kao fukoovski ‘specifični’ intelektualci, koji su počivali na vidljivom akademskom kredibilitetu. Na kraju, kao što je Foucault ispravno predvidio, aktivisti su dobili samo djelomičnu ili uvjetovanu podršku od šire populacije, dok su priznati eksperti imali bolju priliku da osiguraju poštovanje javnosti. Ovo je krucijalno da se razumije zašto su se pobožni Egipćani okrenuli protiv Braće 2013., ne osjećajući da su pri tome okrenuli leđa vjeri kao takvoj”, zapaža Hazem Kandil u knjizi Unutar Bratstva.

ISLAMIZAM KAO POSLJEDNJI GARNIZON PROTIV ZAPADNOG PRODORA

Dva najznačajnija imena u historiji Muslimanske braće jesu El-Benna, kao osnivač, i Seid Kutb, koji se ovom pokretu pridružio tri godine nakon ubistva El-Benne. Obojica su rođena 1906. godine. “Ipak, njihovo putovanje ka islamizmu nije moglo biti različitije: prvi od djetinjstva obuzet vjerskim žarom, dok je drugi odrastao kao prozapadnjački sekularist, povremeno naginjući ateizmu”, navodi Kandil, ističući da su obojica nakon završetka školovanja radili kao učitelji. Hasan el-Benna je još kao dječak naučio Kur'an napamet i priključio se derviškom redu. Od djetinjstva se zanimao za proučavanje vjerskih predmeta. Kutb je bio njegova potpuna suprotnost. On je rođen u Gornjem Egiptu i kao dječak je krenuo putem sekularnog obrazovanja. “Kutb je prigrlio ateizam, pridružio se radikalnoj liberalnoj partiji, pišući provokativne članke, zalažući se za tako šokantne stvari kao što su nudističke plaže. Interesantno je da je jedan razjareni mladi brat pokazao taj članak Benni da traži od njega dopuštenje da kazni autora, ali osnivač nije želio gubiti vrijeme na ‘mladalačku, glupavu žeđ za pažnjom i apsurdnu fasciniranost zapadnom civilizacijom'”, piše Kandil. Međutim, upravo je ta civilizacija bila povod da se Kutb vrati vlastitoj tradiciji.

Njegovo razočarenje započelo je posjetom Americi. Nakon toga je napisao tri teksta pod naslovom Amerika koju sam ja vidio, u kojima je glasno osudio sve zapadne vrijednosti. “Kutb je opisao Ameriku kao ‘najveću laž koju je svijet upoznao’, a Amerikance kao neetične, rasiste, materijaliste, bludnike i nasilnike. Djelomično zato što su Amerikanci bili vidno oduševljeni zbog ubistva Benne 1949. godine. (…) Kutb je posumnjao da islamizam možda predstavlja posljednji garnizon protiv zapadnog prodora”, objašnjava Kandil. Proglasivši se ponovo rođenim, Kutb je odao počast tom ponovnom rođenju čuvenom polemikom Borba između islama i kapitalizma, a počeo je slati i redovne priloge u časopis Muslimanske braće El-Da'va. Dvije godine kasnije, pridružio se Bratstvu.

Osim njihovih različitih puteva, El-Benna i Kutb su djelovali u različitim političkim kontekstima. El-Benna je započeo svoj rad u liberalnoj monarhiji, u kojoj je ovaj reformist posjećivao džamije i kafane propagirajući svoje ideje budućim sljedbenicima. Osim toga, slao je pisma ministrima i monarhu savjetujući ih i prekoravajući njihove pogrešne političke poteze. S druge strane, Kutb se vratio islamu uoči puča 1952. godine i autoritarnog režima koji je poslije toga dominirao Egiptom. Veći dio života proveo je iza rešetaka, pa se morao prikloniti ilegalnom agitiranju. “Na kraju, obojica su pogubljeni – iako, izgleda, to njima lično nije bilo važno – ali njihove strategije bile su obojene različitim epohama u kojima su djelovali. Uprkos tome, obojica su ciljali na državnu vlast”, ističe Kandil.

OD ILEGALNOG DJELOVANJA DO AKTIVNOG UKLJUČIVANJA U POLITIKU

Represija nad Muslimanskom braćom nije započela 2013. godine, već šest i po decenija ranije. Posljednji egipatski monarh raspustio je ovu organizaciju u decembru 1948. godine, nakon čega je izvršen atentat na premijera koji je izdao naredbu da se Bratstvo raspusti, kao i na sudiju koji je vodio slučaj protiv Braće. Pritom je i zgrada suda dignuta u zrak. Iako je El‑Benna tvrdio da se radi o pojedinačnom činu nasilja odmetnutih elemenata unutar organizacije, odgovor režima bilo je ubistvo osnivača El-Benne, a reakcija Muslimanske braće podrška puču 1952. godine. Nakon što je puč uspio, Naser je skinuo zabranu i omogućio im legalno djelovanje, a Seida Kutba postavio kao savjetnika za kulturu. Ipak, Naserova podrška bila je politički motivirana i nije predstavljala trajni oslonac za djelovanje Bratstva. Nakon neuspjelog atentata na Nasera, on je ovlastio primjenu brutalnih sredstava protiv Bratstva. Preko 20.000 članova zatvoreno je, uključujući i Kutba, dva su starija člana pogubljena, dok su deseterica dobila duge zatvorske kazne. Uskoro je uslijedila još jedna primjena žestokih mjera protiv Bratstva, a ovaj je put zatvoreno oko 40.000 članova. Seid Kutb osuđen je na smrt i pogubljen 1966. godine.

Najveći izazov za Bratstvo 1970-ih godina bilo je pregovaranje s fundamentalističkom mladeži koja je bila aktivna na univerzitetima pod nazivom Islamska grupa (Al-Jama'a al-Islamiyya). Braća su, primjećuje Kandil, shvatila da bi se morali natjecati s ovim pokretom ukoliko ga ne pridobiju na svoju stranu. Nepovjerenje Islamske grupe prema Naseru olakšalo je spajanje s Muslimanskom braćom, pa je do 1980. godine više od 40.000 aktivista, mahom studenata, pristupilo Bratstvu. Upravo se osamdesetih godina prošlog stoljeća Bratstvo aktivno uključuje u politiku. “U izbornom savezu s liberalnim Al-Wafdom 1984. godine, Braća su postala najveći opozicijski blok s 15 posto glasova (58 poslaničkih mjesta)”, navodi Kandil, ističući da su tri godine kasnije Braća preuzela dvije manje partije, što je rezultiralo izbornim rezultatom od 17 posto glasova. Na izborima 2005. godine osvojili su 20 posto glasova (88 poslaničkih mjesta). Nakon ovih izbora, brojni su pripadnici završili na vojnim sudovima, ali su uspjeli formirati najveći opozicioni blok poslije 1952. godine.

DEMOKRATSKI DOLAZAK NA VLAST 2011. GODINE

Ustanak 25. januara 2011. godine zatekao je Bratstvo nespremno. Ustanak je bio djelo mladih sekularnih aktivista pa su Braća u početku preferirala da budu izvan toga, ali je Biro za smjernice usmjerio Braću da se priključe protestima na Dan bijesa 28. januara. Nakon što se režimski lojalisti angažirali razbojnike da očiste Tahrir, epicentar revolta, demonstranti su još odlučnije nastavili otpor, što je kulminiralo 11. februara, kada je vojska iskoristila priliku da zbaci Mubaraka s vlasti. Zbog složenih odnosa moći između vojske, snaga sigurnosti i političkih institucija, Bratstvo je bila jedina organizirana politička snaga koja se mogla okoristiti ustankom. Tako je Bratstvo, nakon demokratskih izbora, preuzelo vlast.

Nakon dolaska na vlast, predsjednik iz redova Bratstva Muhammed Mursi obećao je da će poštivati autonomiju vojske. U isto vrijeme, Bratstvo je štitilo sigurnosni državni aparat. “U jednom od svojih prvih televizijskih intervjua u svojstvu predsjednika, Mursi je izjavio da je ministarstvo unutrašnjih poslova rehabilitirano i da obavlja svoju značajnu patriotsku dužnost. Ne samo da je predsjednik sahranio izvještaj komisije za utvrđivanje činjenica, u kome su detaljno navedene zloupotrebe sigurnosnog aparata za vrijeme osamnaestodnevnog ustanka, već je uputio čestitke hrabrim policijskim oficirima zbog njihovog vrijednog doprinosa samom ustanku”, piše Kandil. “Oni nisu imali ni vojsku ni sigurnosni aparat iza sebe, a uzdali su se u božansku podršku da podstakne njihove redove. A sada, pobožna avangarda suočila se s velikom vojskom i iskusnim snagama sigurnosti koje oni nisu stvorili, a koji su se mogli – uz Božiju milost – preobratiti za njihovu stvar. I zato je ono što mnogi mogu odbaciti kao pretjerani pragmatizam, čak i kukavičluk, bila ustvari savršena primjena onoga što su vidjeli kao Poslanikovu strategiju preobraćenja neprijatelja u saveznike”, ističe Kandil.

TERORISTI KOJI ZAGOVARAJU IZBORNI PROCES, DEMOKRATIJU I PARLAMENTARIZAM

Ispostavilo se da respekt prema vojsci i snagama sigurnosti nije bio dovoljan za čvrstu konsolidaciju vlasti. Od Braće se očekivalo da stabiliziraju političku arenu, ali oni to nisu uspjeli ostvariti. Sve je to dovelo do ujedinjenja njihovih političkih suparnika. Također, vojska se željela osloboditi dugogodišnjih okova kako bi mogla svoj utjecaj širiti na regiju. Tako je pripremljena pozornica za konačni obračun 30. juna 2013. godine. Za nekoliko mjeseci preko 10.000 članova je zatvoreno, uključujući kompletno rukovodstvo, a 25. decembra 2013. godine, prvi put u svojoj turbulentnoj historiji, Bratstvo je označeno kao teroristička organizacija od strane Egipta, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Jedan od ključnih razloga za to jeste činjenica da se Muslimanska braća zalažu za demokratiju na islamskim principima, što podriva autoritarne režime triju spomenutih zemalja. Pritom je pokret jedina politička snaga koja bi zaista mogla načiniti iskorak u borbi za ljudska prava i reformu državno-pravnog poretka arapskih zemalja, što znači da je ujedno i jedina stvarna opozicija totalitarnim režimima na Bliskom i Srednjem istoku. Ako je terorizam zagovaranje izbornog procesa, demokratije, parlamentarizma, permanentne borbe u ličnom i društvenom usavršavanju, onda Muslimanska braća jesu teroristička organizacija.

Činjenica da su Muslimanska braća u trima zemljama proglašena terorističkom organizacijom, a da se u mnogim drugim zapadnim zemljama tretiraju kao ekstremistička grupa, ne govori toliko o prirodi ovog pokreta, koliko o disperzivnosti sintagme “teroristička organizacija”. Iako djelovanje Bratstva ne ostavlja prostora nikakvoj interpretativnoj slobodi koja bi, čak ni u fantazmama zlonamjernog islamofoba, mogla ovaj pokret dovesti u vezu s terorizmom, pokret je etiketiran kao teroristički, a razlozi za to su, prije svega, političke naravi. Narativ o Bratstvu kao opasnoj terorističkoj organizaciji nastoji disciplinirati ne samo mogućnost muslimanske autonomije u Egiptu već i mogućnost afirmacije muslimanskog političkog identiteta kao legitimnog historijskog subjekta.