Svakog pridošlog riječ “Grebak” podsjeća na put u život ili u smrt, a bili su svjesni da su njime morali krenuti. Za njih je kretanje značilo – opstanak, a čekanje – smrt. I kretanje je prevagnulo

U subotu 13. augusta 2016. godine na prijevoju Grebak položeno je cvijeće ispred spomen‑obilježja u znak sjećanja na pripadnike Armije Republike Bosne i Hercegovine, ali i civile koji su stradali na ovim prostorima. Održan je i čas historije, a prigodnim govorima obratili su se i zvaničnici, što je bio centralni dio manifestacije “Grebak – put života”. Dan ranije, u petak, proučeni su Ja'sin i tevhid za poginule borce. Obilježavanju su prisustvovali mnogi visoki oficiri koji su u tim prvim ratnim godinama bili na Grepku te veliki broj bivših boraca s porodicama, ali i oni koji danas žive u drugim zemljama, a porijeklom su iz Foče ili Goražda ili drugih mjesta Podrinja. Svi su oni došli kako bi sačuvali sjećanje na pripadnike 1. fočanske brigade i druge jedinice koje su branile ovaj prostor. I svakog pridošlog riječ “Grebak” podsjeća na put u život ili u smrt, a bili su svjesni da su njime morali krenuti. Za njih je kretanje značilo – opstanak, a čekanje – smrt. I kretanje je prevagnulo. Na Grebak je dopremana hrana, municija i lijekovi, a nisu mogli preživjeti bez ovo troje. Svaki dan civili iz Goražda prelazili su ovaj put dug 60 kilometara da bi se familijama vratili s hranom koju su nosili na leđima. Borci su na konjima prenosili municiju. A morali su proći kroz neprijateljske zasjede, bili ubijani ili ostajali smrznuti u dubokom snijegu. Igmanski marš ne može se porediti s ovim putem samo iz jednog razloga. Igmanski je trajao samo jedan dan, a ovaj danima, mjesecima, godinama. Nikada kraja borbi. Danas je Grebak postao jedan od najupečatljivijih simbola opstanka jednog naroda. Život je pobijedio.

Ferid Buljubašić: Živjeli smo u bajtama

Ferid Buljubašić

Zanimljiva je historija otpora ovog kraja. Negdje polovinom maja 1992. godine stigla je zvanična naredba Općinskog štaba TO Goražde o formiranju 1. drinske brigade. Ta brigada držala je front prema Foči. Prvi i jedini komandant bio je rahmetli Zaim Imamović.

Samo nekoliko dana poslije formirane su 31. drinska udarna brigada na lijevoj obali Drine s komandantom Abduselamom Sijerčićem, dok je 43. brigadom komandirao Amir Reko Makedonac. Već krajem maja formirana je 1. višegradska brigada, u kojoj su bili i borci iz Rudog. Njen komandant bio je Ahmet Sejdić. U novembru 1992. godine formirana je Istočnobosanska operativna grupa, u čiji sastav ulaze sve brigade i Mješoviti artiljerijski divizion (MAD), koji je formiran zahvaljujući plijenu operacije “Krug”. Prvi komandant IBOG‑a bio je Ferid Buljubašić. Iz Sarajeva je došao s više oficira. U sastavu IBOG-a bili su i četa vojne policije, ratna bolnica, transportna jedinica s oko 150 konja.

A jedini put snabdijevanja hranom, municijom i lijekovima bio je preko Grepka. O ovome razgovaramo s komandantom Fočanske brigade, kasnije IBOG-a, Feridom Buljubašićem, koji nam je objasnio da Grebak nije bio rezultat nekog planiranja, već je nastao iz potrebe, sam po sebi.

“S nekih 400 boraca došli smo s Igmana do Grepka. Samo je njih 150 bilo naoružano, i to starim automatima i puškama. Uglavnom, bez vojničke uniforme, u farmerkama i patikama. Istovremeno, došla je i jedna jedinica iz Foče od koje smo formirali Fočanski bataljon, a sa Zelengore su došli i borci koje je vodio Zaim Bešević. Tada je bilo oko 1.200 naoružanih boraca. Kasnije je došla i jedinica Fikreta Ćuskića, tzv. Riječka brigada, ali u kojoj je bilo 150 boraca. I u prvom smo sukobu sa srpskom vojskom mi oslobodili ovaj koridor. Kada sam odavde otišao u Goražde, ostala je Fočanska brigada, sve do juna 1993. godine. Prema površini, Grebak je bio najveća oslobođena teritorija u fočanskoj općini u toku rata. Meni je Grebak značajan i po tome što je odavde evakuirano više od stotinu teško ranjenih boraca, prvo na Igman, pa u Sarajevo, ali i u druge zemlje. Bez Grepka bi to bilo nemoguće. Osim toga, s ovoga je prostora otišlo više od 35.000 izbjeglica, uglavnom s Gornjeg Podrinja. Eto, ovo je bila teritorija u kojoj se sve kretalo: i borci, i izbjeglice, i humanitarci, i sanitarci. Svi su htjeli pomoći opkoljenom Goraždu, ali i drugim mjestima ako bi se za to ukazala potreba. Kako smo živjeli u Grepku? Pa napravili smo logor na jednoj lokaciji, iskopali bajte u koje smo navukli paprat, a nju prekrili dekama. Narod i borci snalazili su se kako su znali i umjeli. Ja sam u tim bajtama živio do kraja septembra, odnosno početka oktobra 1992. godine, kada sam otišao u Goražde”, rekao je Buljubašić.

Ahmet Sejdić: Bio je to put u život, ali i u smrt

Nihad Delahmat

Nihad Delahmat došao je u kolicima na Grebak. Bio je u Prvoj drinskoj brigadi. Ranjen je u borbama na teritoriji Ustikoline. Iako je invalid, Grebak ne propušta.

“On je za mene više od života. Koga god ovdje vidim podsjeti me na neki događaj, kao da je jučer bilo. Svaki se put preispitujem odakle nam snaga za ono što je prošlo. Gladni, bez municije, a stalno u borbama. Neki su imali i dva metka, ali su išli čuvajući tu istinu za sebe. A čim bi se pojavio kamion na Grepku, znali smo da je došla municija. Onda bi prestajale sve brige. Za mene je bila važnija municija od hrane”, prisjetio se Nihad Delahmat.

Ahmet Sejdić, komandant Prve slavne višegradske brigade, poznat je kao “heroj odbrane Goražda” i dobitnik je “Zlatnog ljiljana”. Nakon što je Višegradska brigada bila primorana napustiti Višegrad, došla je u Goražde. Sejdić je postao i zapovjednikom 808. muslimanske brigade u Goraždu. Herojstvo je pokazao u odbrani Goražda tokom 1994. godine.

Ahmet Sejdić

“Nas u Goraždu spasio je Grebak. Kako bismo dobivali municiju, hranu i lijekove da nije bilo ove slobodne teritorije? Slobodno mogu reći, Grebak je bila jedna od naših pozicija koja nam je pomogla da odbranimo Goražde. Hrabrost bez municije ne znači ništa. Krene kamion s Pazarića s onim bez čega se ne može, pa preko Igmana, a onda je valjalo proći kroz neprijateljske zasjede, da ne govorim o velikom snijegu i minusima na kojima se dah smrzavao. Ni danas mi nije jasno kako su se obični građani po velikom snijegu, po najvećim minusima i natovarenih leđa vraćali u Goražde kako bi obradovali svoju familiju. Obično bi nosili brašno i lijekove. Na leđima im je bilo od 30 do 50 kilograma. A znaju da su prije nekoliko dana neki od Goraždana ostali smrznuti na tom istom putu ili su ubijeni u zasjedi. Sve ovo ih nije demoralisalo, valjalo je preživjeti. Vidite, ovaj je put nekima donosio život, a neki su na njemu ostavljali svoje živote. I kada se svedu računi, pred porivom za preživljavanjem nema ustupaka, ide se naprijed, neko mora preživjeti. Rahmetli Hasan Turčalo bio je glavni u provođenju konvoja između neprijateljskih zasjeda. On nam svima mora ostati u sjećanju. Mnoge je živote na ovom putu spasio, ali je na njemu ostavio svoj. Neki su iz Međeđe prelazili i po 80 kilometara da bi došli na Grebak, a da nisu imali nikakvo osiguranje. Nama je valjalo imati one koji će braniti Goražde. Grebak je fenomen. Znam jednog koji se s Grepka vratio sa 70 kilograma hrane na leđima. Evo, bi li to neko danas uradio ako bi ostao bez hrane? Zato je Grebak fenomen u toj borbi za goli život. Zanimljivo je i to da u Goraždu tada nije bilo bolesnih kao što ih danas ima. Naprosto, svi su bili u nekoj obavezi da bi opstali na nekim prostorima. I morali su biti zdravi!

Zaim Bešević: Moji su borci stali u odbranu Igmana

Zaim Bešević

Zaim Bešević je u 1992. godini postao zvanično komandant Fočanske brigade. U javnosti je poznat po nadimku “Vuk sa Zelengore”. Danas najviše vremena provodi s braćom u selu Zaostro na Tjentištu, gdje se bave poljoprivredom, stočarstvom i pčelarstvom. Na neku od historijskih manifestacija navrati, kao i na ovu na Grepku. Zarastao je u bradu i kosu, tako da ga je teško prepoznati, pogotovo kao bivšeg komandanta. Još u prvoj polovini aprila 1992. godine došao je s borcima na Grebak.

“Šta da kažem?! Među prvima sam s borcima došao na ove prostore. Kasnije sam postao komandant Fočanske brigade. Ova brigada iznijela je mnoge bitke, to kao da mnogima nije jasno. To je čitava jedna historija. Ali ima ona krilatica koje se često sjetim: ‘Borci vode borbe, a politika ratove.’ Sjećam se kao da je jučer bilo. Palo je Trnovo i mi smo ostali odsječeni na ovom području. Nije bilo druge, morali smo se povlačiti prema Igmanu. Ali Mladić je nakon Trnova krenuo da osvoji Igman i tada bi i Sarajevo bilo u okruženju. Fočanska brigada stala je među prvima u odbranu Igmana. O tome su mnogi pisali. Toliko je vojski bilo, a da nisu iskopali rovove. Fočanska brigada bila je na prvoj liniji, a da nije imala vremena za ukopavanje. A Mladić s tenkovima. Šta je dalje bilo, neka drugi pričaju.”

Sakib Pačo

Sakib Pačo dobitnik je “Zlatnog ljiljana” i zamjenik komandanta Drugog bataljona Fočanske brigade Dževada Hanjalića, koji je poginuo na Proskoku kada su se borci ove brigade povukli na Igman. Tada su iza bukvi dočekali oklopnu jedinicu srpske vojske koja je preko sela Dejčići krenula osvojiti Igman. U ovoj bici borac Osman Đuderija bestrzajnim kineskim topom s ramena pogodio je kupolu neprijateljskog tenka koja se zapalila, što je bilo presudno u tim prvim danima odbrane Igmana. Tada je poginuo i komandant Dževad Hanjalić.

Sakib se sjeća ove bitke: “Tada su poginuli komandant Dževad Hanjalić, njegov kurir Ramo Rahman i diverzant Munib Korjenić. O njihovoj herojskoj smrti pričali smo danima. Hanjalić je teško ranjen u borbi prsa u prsa. Ostao je ležati na liniji razdvajanja, na otvorenom prostoru, nedaleko od naših položaja. Srpski vojnici htjeli su ga živog i nisu pucali. Prema njemu je potrčao kurir Ramo ne bi li mu pomogao, a naši borci su ga pokrivali vatrom. Ali srpski borci ranili su i komandantovog kurira. Tada se Hanjalić pridigao na koljena i zavikao: ‘Ramo, skini mi bombu i aktiviraj, bolje zajedno u smrt nego njima živi u ruke!’ Ramo je aktivirao bombu. Kada je eksplodirala, prestali smo pucati i mi i oni. Ovo nam je dalo snage pa smo krenuli u juriš kako bismo izvukli njihova tijela. Munib Korjenić, zvani Mungos, otišao je predaleko. U hrvanju s četnikom, ovaj ga je izbo nožem. Bio mi je najbolji prijatelj.”

Sakib Pačo: Na Grepku sam treći put ranjen

O Sakibu smo čuli da je više puta ranjavan, pa smo htjeli da nam ispriča kako mu se to desilo ovdje na Grepku, a on rukama više govori nego riječima: “Pitaš kako sam ranjen?! Ja sam više puta ranjavan, više ni sam ne znam koliko puta. Treći put na Grepku, prije toga u Foči i Goraždu. Na Grepku s rahmetli komandantom Zaimom Imamovićem dogovorio sam se da izađem na čistinu, ispred šume, kako bi uvezao više nagaznih, skrivenih mina koje bi usporile napredovanje srpskih vojnika ako bi krenuli na osvajanje ovog prostora. Ovdje gdje sada stojimo zalegla je grupa srpskih vojnika, njihovih izviđača. Ja sam bio nekoliko stotina ispred njih. Uvezivao sam mrežu nagaznih mina koje sam pokrivao granjem. Njihov snajperista me primijetio i opalio. Pogodio me je u nogu. Ja sam pao, nisam htio bježati, pravio sam se mrtav. Nakon nekoliko minuta, skočio sam i bacio se iza jedne bukve, a oni su pucali. Moj jaran Galib im je uzvratio iz RPG-a, došli su i drugi borci. Nakon razmjene vatre, srpski vojnici su se povukli. Ovdje je bio pravi pakao. Svi su dolazili po hranu na Grebak. Civili zbog brašna, a borci zbog municije. A nemoguće ih je osiguravati, pa su mnogi upadali u zasjede. Ja sam o ratu pročitao mnogo knjiga, ali ovo je iznad svega pročitanog. Mnogi izranjavani nisu odustajali nego su samo skidali dio tereta s leđa i nastavljali put. A veliki je broj njih ostajao na putu. Neki od njih su na mezarju na Grepku, otiđite i vidite. Mnogo bi toga vam mogao ispričati Enes Čelik, koga smo zvali konspirativno Čeka. On je ovdje, ali se nerado sjeća ovih događanja. Dabogda da vam nešto kaže.”

Murat Đuderija, doktor: Najteže su bile rane od gelera

Šefaik Zuko sjeća se dana kada su u kamionu iz Pazarića krenuli na Grebak sa zadatkom da dovezu municiju kad u Goraždu nije bilo ni metka. Kaže da nisu disali bojeći se da će se i to čuti, iako se zvuk motora “kotrljao” putem. Kada su došli, prespavali su u zemljanoj bajti, a onda prije sabaha krenuli nazad.

“Bio sam u koncentracionom logoru u Foči početkom rata, gdje su me toliko tukli da mi je jedna noga postala kraća, ali i to sam predever'o. A one sate dok smo se vozili između srpskih zasjeda s municijom nikada neću zaboraviti. Da su pogodili sanduke s municijom, svi bismo nastradali od eksplozija. I danas se čudim kako smo došli na Grebak. U povratku je bilo lakše. To je bilo u decembru 1992. godine”, kaže Šefaik.

Murat Đuderija

Doktor Murat Đuderija bio je na Grepku kada je bilo najteže. Kao i drugih godina, ponovo se “upoznaje” s borcima, sjećaju se dana provedenih na Grepku: “Šta da kažem? Najteže je doktoru bez sanitetskog materijala. U rukama ti ranjenik, a ti nemaš čak ni zavoja. Ali, ja sam se snalazio. Nešto mi je dolazilo iz Krupe, pa iz Visokog, a imao sam vezu i s ‘Ljekarima bez granica’. Najteže su rane od granatiranja ili od teških nagaznih mina. Ja te rane zovem ‘razderotinama’ jer je sve poderano, a to treba povezati. Kada se geleri zabiju u meso, sve pred sobom isfaširaju, pa šta onda raditi? U tim slučajevima, moj je jedini zadatak da pripremim ranjenika za evakuaciju na Igman, tj. Sarajevo. A odatle u neke evropske klinike. Kakvih sam se rana nagledao, da sam slikao i pisao knjigu, imala bi više od pet stotina stranica. Da ne govorim o sudbinama ljudi s kojima sam se susretao sve vrijeme rata. Moje je bilo da svima pomognem što je u mojoj moći. Otac mi je znao govoriti da samo dobar čovjek može biti dobar doktor, a koliko je ovo dvoje u meni, neka kažu borci. Radost mi je kada me neki od ranjenih boraca kojima sam u ratu pomogao posjeti u Domu zdravlja u Hadžićima. Tada se siti ispričamo, pa nam dan bude kratak.”

Na mezarju

Krenusmo prema mezarju “Grebak”, udaljeno četiri kilometra. Uskom asfaltnom i pjeskovitom cestom koja je vijugala uzbrdo i nizastranu između kvrgavih bukovih stabala pješačili smo po zvjezdanu, a nismo znali kako doći do greblja. U putu sretosmo pokrivenu ženu koja se vraćala. Kaza da se zove Bahra Neretlić. Pošla na greblje, ali se vraćala bojeći se da ne zaluta. Vratismo je i ona nam bi vodič do mezarja. Kaza da se samo zaputila da prouči Fatihu onima koji su živote izgubili Grepku i da tu historiju ispriča svom sinu koji je na drugoj godini fakulteta. “Nećete mi vjerovati”, kaza, “on ništa ne zna o našoj prošlosti. Rodio se iza ovog rata. Samo da mu je što više znati o savremenoj digitalnoj tehnici, pa nema vremena za historiju.” Zato Bahra prati sve godišnjice iole važnijeg događaja, zbog sina.

Iza jednog brežuljka nabasasmo na mezarje. Svi se nišani šire svojom bjelinom u ograđenom mezaristanu, između bukovih i brezovih stabala. Odišu tišinom, kao da je vrijeme stalo. Podigosmo ruke za Fatihu. Uđosmo i pročitasmo neka od imena. Svi su poginuli u prvim dvjema ratnim godinama, i heroji i heroine. Ovdje su smiraj našli Fadila Zolota, Azra Ćesko, Ifet Alić, Muhamed Andelija, Ešref Mehanović, Hasib Isanović, Esad Podrug, Ejub Katica, Ramiz Lepir, Nasuf Podrug, Osman Bašić, Aziz Džano, Habib Mešić, Mirsad Šorlija, Pemba Ćosić…

U popodnevnim satima vratismo se na prijevoj gdje se održavala centralna manifestacija. Pozdravismo se s doktorom Đuderijom te komandantima Sejdićem, Buljubašićem i Beševićem. Ali i borcem velikog srca, našim vodičem Sakibom Pačom.