fbpx

Nakon rata, kada je odslužio svoje u JNA, Redžo je radio kao putar, ali prije no što će otići u vojsku, morao je “dobrovoljno” na radne akcije. Gradio je prugu Šamac – Sarajevo. “Slomilo me je. Kada sam došao kući, ležao sam petnaest dana od umora. Nisam se mogao pomaći. Ali ko te pita, moralo se ići raditi”, sjeća se

Neki su lokalni političari, ne mireći se s činjenicom da ne mogu dobaciti do krupnih i strateških međunarodnih projekata, jer se njima bave državne institucije, pokušali po ko zna koji put unijeti nered u javni prostor i prikazati stvari naopako. U osnovi dezinformiranja građana Bosne i Hercegovine bila je teza kako dogovorene trase predstavljaju “izdaju Goražda i Sandžaka”, uz koju je išao i poziv svim patriotskim snagama da to ne smiju dozvoliti

U protekle četiri godine radilo se mnogo na lobiranju i traženju podrške i, zahvaljujući predsjedniku Izetbegoviću i kompletnoj strukturi SDA, uspjeli smo da zaokružimo i konkretiziramo tu priču nakon više od 20 godina, kada je ona prvi put spomenuta u Dejtonu. Uskoro ćemo to i ozvaničiti početkom radova na izgradnji tunela Hranjen i bit će to jedan od najvažnijih događaja prilikom obilježavanja 1. marta, Dana nezavisnosti BiH. Ja se nadam da ćemo u ovom mandatu imati u potpunosti završenu kvalitetnu putnu komunikaciju između Sarajeva i Goražda”

Radončić radi ono što najbolje zna – medijsko reketarenje. Treba naglasiti da to nije reketarenje u klasičnom smislu te riječi nego neka vrsta “soft reketa” – optužuj i napadaj svakoga na raspolaganju ne bi li se tebe prepoznalo kao društveno korisnog “šaptača”. Osim što je ovdje riječ o gruboj zamjeni teza u kojoj Radončić, opisujući Hastora, ustvari opisuje sebe, a ima tu i još nešto

Ovo je priča o starom kamenom goraždanskom mostu i njegovom vakifu Lutvi-begu, koji je godinama skupljao akče da bi ga sagradio. Danas građani Goražda, kada se spuste na obalu, ispod sadašnjeg mosta stanu na dijelove onog starog Lutvi-begovog i pitaju se kako bi on izgledao kada bi se ponovo obnovio i vratio u stanje iz 16. stoljeća, prema starom nacrtu iz središnje kancelarije osmanskog graditeljstva. Po izgledu, bio je skoro isti kao Arslanagića most na rijeci Trebišnjici u gradu Trebinju. Prekrasan most s pet lukova sagrađen je 1567. godine, ali graditelji nisu pazili na pravila i napravili su kobnu grešku

Prolazeći mještani šapuću o strašnim četničkim orgijama koje se svake noći događaju na tom mostu – vode Drine mogu teći kao suze nad svakim lešom nevino masakriranih i nedužno ubijenih ljudi. Kafana kraj samog mosta, nekad svratište putnika namjernika i mještana, sada zatvor. Zadnje mjesto tu zatočenih nevinih ljudi, mahom muslimana. I sad slijedi sadržaj ove moje priče, mog pamćenja

Nijemac Ignjat Sopron, ugledni zemunski štampar, prisjećao se u svojoj Autobiografiji okolnosti koje su pratile pokretanje prve moderne bosanske štamparije i izdavanje prvih bosanskih časopisa: “Zbog ovoga bosansko-turskog preduzeća bio sam vrlo žestoko napadan od nacionalnih šovinista i kao turkofil ozloglašen, ja se, pak, ponosim zadatkom koji sam sebi postavio: pojavio sam se kao krčilac napretka jer sam u Bosni osnovao prvu štampariju i prve novine, što je u svakom slučaju kulturni moment. Po tu cijenu nije nečasno biti nazvan i turkofilom”