Satko Mujagić preživio je dva koncentracijska logora u prijedorskom kraju. Protjeran je iz svoje kuće, živi između Holandije i Prijedora i jedan je od ključnih ljudi kada je u pitanju povratak u Kozarac i ostala prijedorska mjesta. Mujagić za Stav piše o tome zašto je revizija presude Suda pravde morala biti podnesena

U rodnom Kozarcu 2017. godine

Toliko je redova već napisano i rečeno o reviziji, što po Facebooku, što po različitim TV kanalima i portalima, što od pravnika, preko novinara, pa do laika i polulaika, žrtava, političara do manje ili više “kompetentnih” analitičara, da je haman teško reći nešto novo, vrijedno razmatranja. Haman… Iako se bavim pravom više od 20 godina, ničim ne pretendiram da je moja, pravna ili ona obična, analiza potpuno tačna i jedina ispravna, niti sebi dajem za pravo da materiju poznajem bolje od pravnih stručnjaka koji su se već oglasili ili će to uraditi.

Međutim, smatram da nebuloze i pojave, koje nisu samo pravne prirode, treba razgolititi, a neke pravne aspekte o kojima se pravnici nisu dovoljno oglašavali naglasiti. Četiri su aspekta ove “priče”, najmanje četiri: lični, politički, pravni i historijski. Pošto se radi o pravnoj proceduri, a ova je revizija važna za mnoge, onda je politički aspekt, iako veoma prisutan, od sporedne važnosti. A onaj lični, tj. ono naše “a, gdje sam ja tu?” od najmanje. Iako, s obzirom na to da se radi o zajedničkoj prošlosti, ratu u kojem smo svi na ovaj ili onaj način patili, razumijem i emocije i potrebu da se svako od nas na neki način oglasi. Činim to i sam.

Lični aspekt, u balkanskom diskursu, neodvojiv je od ostalih i sam po sebi postaje argument. Tako i kritike, poput one “niko ništa nije znao, zašto se čekalo 10 godina”. A možda se nije čekalo, samo ti nisi znao. Ili “zašto javnost nije na vrijeme obaviještena”, tj. zašto ja nisam na vrijeme znao, zašto se uopće išlo u ovu avanturu kad se zna da ne može proći, zašto se sve nas sramoti, “naši” ionako nikad ne znaju šta rade, to mora da je traljavo odrađeno… Taj lični aspekt, koji nastaje što zbog prepotencije, arogancije, stava “svi smo mi selektor Sušić” i imamo pravo da kritiziramo do besvijesti, što zbog nepoznavanja stvarnog stanja, koliko god zanimljiv za analizu bosanskog posttraumatskog i postgenocidnog uma, ipak je najmanje bitan, osim onima kojima je očito potrebno da se o svemu što se dešava očituju i samozadovoljavaju taštinu na internetu.

Bez obzira na te ipak niske pobude i pokoji načepljen ego, nisu svi isti i pokoja je kritika sigurno na mjestu. Uostalom, ko sam ja da sudim? Sigurno ne Registrar Suda pravde. Ono što jeste bitno i simptomatično jeste da se mnogi ovih dana, nakon “kraha” revizije, kao pravi generali poslije bitke u kojoj nisu ili su tek indirektno učestvovali, prvo ili isključivo obrušavaju na Izetbegovića, Softića i ostale uključene. Ljudi koji nisu sjedili skrštenih ruku krivi su (šta bi bilo da nije urađeno ništa), a Ivanić, koji je usput izdao državu, i Čović, koji je izdao i hrvatske žrtve, ostaju u sjeni. Ili nam je baš postalo normalno da bosanski Srbi, pa i Hrvati, brane interes susjedne Srbije, da se uloga ove dvojice indirektno gura ustranu?

Tragikomični su ponekad svi ti silni izljevi pameti stručnjaka i “stručnjaka” o razlozima odluke Suda i nužnom traženju krivca uz bolesno naslađivanje, dok je kažiprst uprt u onog jednog, “direktno odgovornog” za odbacivanje zahtjeva. Tako, po nekima, nije bilo šanse zbog politike Zapada (stalno prisutne teorije zavjere), te nema mandata, te je zahtjev sklepan nabrzinu, te dokazi nisu dovoljno novi, te kad nisu dosad, ne trebaju ni sad, te gdje su “silne” pare potrošene, te padala kiša u Africi (hoće reći i argumenti bez veze s vezom), te ovo se ionako znalo, što nas sramote… Sve me to podsjeća na priče razvlačenja krivice i razvodnjavanja i pravdanja genocida u Srebrenici time kako je Srebrenica prodata, kako je kriva međunarodna zajednica, UN, Holandija, Alija…

Svi su tako kao krivi osim onih koji su naredili, povlačili obarač, trpali jame te 1995. Tako i danas: krivi su, znači, oni što su pokušali iskoristiti posljednji momenat i uz pomoć nekoliko eminentnih stručnjaka predočiti nove dokaze prije nego prođe rok, krivi su oni koji se nisu predavali i pokušali boriti za istinu i pravdu, kriv je Bakir jer je između dva zla, ne raditi ništa ili podržati udruženja žrtava i narod koji predstavlja, izabrao ovo drugo. Nisam ničiji advokat niti mi pada na pamet to biti, pišem o onom što vidim. A, da sad mało spustimo loptu pa se zapitamo: O čemu mi to uopće pričamo? O presudi iz 2007. i zahtjevu za reviziju na, kako sam razumio, oko stotinu strana teksta. Vjerujem da najveći broj onih koji se drže tastature uz jutarnju kahvu tu presudu nikad nije pročitao. Vjerujem i da niko od nas ne zna sadržaj revizije.

Tek se David Scheffer oglasio u vezi s odlukom Suda od 9. marta, a odmah nakon njega i Sakib Softić. Pričamo o dva dokumenta, od kojih je jedan nepoznat, kao i o Statutu i Pravilniku ICJ. Uz razumijevanje potrebe i prava svakog da se očituje, niko od nas ne drži sve ove dokumente ispod glave. I komentirati tako važne stvari bez poznavanja činjenica isto je kao kritizirati film koji nisi gledao ili knjigu koju ni u rukama nisi držao. Neodgovorno i neozbiljno. I sve je neko drugi kriv sem Ivanića, koji je još u julu 2016. samoinicijativno i u tajnosti već pisao Sudu u Hagu izražavajući neslaganje sa zahtjevom koji tada nije bio ni podnesen. Danas se izdajom države hvališe kao najvećom političkom pobjedom.

Ivanić likuje, ode i na konsultacije u zemlju koju tuži BiH, država koju on (kao) predstavlja. Može David Scheffer (a nije sam) raditi pravne analize, lomača je odavno bila spremna. Sad je red na masu da zaurla, nanese suhog granja i drva, ispljuje dobro tlo pod nogama čekajući krv. O sancta simplicitas (O blažena prostodušnosti bile su posljednje riječi Jana Husa prije nego je izgorio na stvarnoj lomači prije 600 godina). Meni je ta virtualna i medijska inkvizicija 21. stoljeća još jedan dokaz genocida u BiH. Odsječena je bosanskom korpusu glava, prvo prilikom dolaska Latasa 1851. godine, pa nekoliko puta u prošlom stoljeću. I sreća je da ne živimo u nekoj manje demokratskoj zemlji jer, bili u pravu ili ne, mnogi bi, nakon korištenja slobode govora, zemlju već napustili ili ostajali tamo gdje odavno jesu.

Cijeli tekst pročitajte u novom broju magazina Stav koji je u prodaji od četvrtka, 16. marta.