Politike beogradskog i zagrebačkog režima, i to bez obzira koje ih partije profiliraju, ne pomišljaju ni sada ni u sagledivoj budućnosti da odustanu od svog patronatskog odnosa nad Bosnom i Hercegovinom i definitivno našu državu izbace uz svojih megalomanskih državnih aspiracija – Bosna i Hercegovina će, po svemu sudeći, zadugo biti bolna i neizbaciva kost u grlu, neovelikodržavnih apetita

Razgovarao: Mahir SOKOLIJA

Fotografija: Velija HASANBEGOVIĆ

Esad Zgodić rodio se 24. novembra 1950. godine u Goraždu. U Doboju je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Po okončanju studija zaposlio se 1974. godine na Radničkom univerzitetu u Doboju. Od 1978. godine u dobojskoj gimnaziji radi kao profesor: predaje filozofiju, sociologiju, logiku, psihologiju te marksizam i socijalističko samoupravljanje. Od 1984. godine radi u Centralnom komitetu Saveza komunista BiH i kao savjetnik u Kabinetu Predsjednika Centralnog komiteta. Od sredine 1992. do marta 1995. godine zaposlen je kao profesionalni član Predsjedništva SDP BiH.

Bio je predsjednik Gradskog i član Kantonalnog odbora SDP BiH. U više njegovih saziva bio je član Glavnog odbora ove partije. Autor je privremenog i, uz Nijaza Durakovića, stalnog Programa SDP BiH. Poslije izbora u novembru 2000. godine bio je poslanik u Parlamentu Federacije BiH. Objavio je 32 knjige. Bio je član redakcije i predsjednik savjeta časopisa Lica, član Izdavačkog savjeta lista Komunist, član redakcija časopisa Sveske i Značenja te glavni i odgovorni urednik Godišnjaka BZK “Preporod” i časopisa Socijaldemokrat, koji je na njegovu inicijativu i pokrenut.

Od 1977. godine bavi se publicistikom objavljujući tekstove različitog žanra u brojnim listovima, sedmičnicima, časopisima i bosanskohercegovačkoj naučnoj periodici. Utemeljivač je Historije socijalne i političke misli u Bosni i Hercegovini kao nastavne discipline na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, gdje je umirovljen kao redovni profesor.

Za Stav, u povodu dodjele Nagrade “25. novembar” za knjigu godine, govori o današnjoj ljevici, o zabludama u shvatanju suvereniteta, izostanku ekstremnog nacionalizma kod Bošnjaka, ideji ZAVNOBiH-a, unitarnoj i građanskoj Bosni i Hercegovini, o Brozu i Izetbegoviću, te o svojoj novoj trotomnoj knjizi.

STAV: Šta danas znači biti ljevičar?

ZGODIĆ: Ne prihvatam gledišta brojnih autora s evropskog zapada koji su u politološkoj, sociološkoj i literaturi iz drugih društvenih nauka raširili predstavu i uvjerenje da su s trijumfom neoliberalizma i planetarnom dominacijom kapitalističkog kao bezalterativnog svijeta nestale suštinske razlike između ljevice i desnice. Popularizaciji takve predstave svoj relevantan doprinos svojevremeno su dali Tony Blair, kao šef britanskih laburista, i Gerhard Schröder, kao predsjednik njemačkih socijaldemokrata. Učinili su to promovirajući politički koncept takozvanog trećeg puta.

Smatram ih suodgovornim za dekadenciju socijaldemokratskih ideja u Evropi u mjeri u kojoj su nekritički prihvatili ideologiju neoliberalizma i marginalizirali izvorne vrijednosti socijaldemokratskog svjetonazora. Za razliku od navedenih gledišta, smatram da i u neoliberalističkom kontekstu i dalje funkcioniraju bitne razlike između lijevog i desnog, odnosno konzervativnog načina mišljenja: biti danas ljevičar, a to znači biti ljevičar i u Bosni i Hercegovini, znači, prije svega, biti teorijski, ideološki i svjetonazorski protivnik svake politike koja promovira i brani postojeće asimetrije moći, svake politike koja se zasniva na sakralizaciji navodno prirodnih nejednakosti između ljudi i naroda i koja ustanovljuje hijerarhijske odnose dominacije, nadređenosti, podređenosti kao tobože prirodne, vječite ili transhistorijske odnose. Koncizno rečeno, biti ljevičar znači, prije svega, braniti ideju jednakosti između ljudi i naroda te raditi na preuređenju društvenih odnosa i odnosa u sferi raspodjele društvenog bogatstva i javnog dobra prema filozofiji i aksiologiji jednakosti.

STAV: Koliko se ljevičar iz prve polovine prošlog stoljeća može identificirati s današnjom ljevicom?

ZGODIĆ: Odgovor na to pitanje podrazumijeva recepciju uvida da bar u Evropi ljevica nikada nije bila homogena, unisona, jednoobrazna, jednodimenzionalna: ljevica je uvijek bila pluralna, pa su u njenom okrilju figurirale različite orijentacije – od lenjinističkog boljševizma i staljinističkog totalitarizma, preko lijevog anarhizma pa do socijaldemokratske ljevice.

Historijske okolnosti na pragu treće decenije 21. stoljeća toliko su inovirane da ne vjerujem kako je moguća produktivna identifikacija s nekom od tih tradicija unutar radničkog i ljevičarskog pokreta. Stvar je u tome da, bez sentimentalne i plačljive nostalgije za historijski prevladanim političkim idejama, savremena socijaldemokratija, pa i ona u Bosni i Hercegovini, mora se autorski, kreativno i fleksibilno suoblikovati prema novim zadaćama epohe u kojoj bivstvujemo. Ostaju, naravno, kada je riječ o tradiciji komunističke ljevice na prostorima ex-Jugoslavije, da žive neke, po mom mišljenju, transhistorijske, univerzalne, kosmopolitski vrijedne ideje: mislim, prije svega, na etiku bratstva i jednakosti te posebno na ideju auto-nomosa ili ideju samoupravljanja – smatram tu ideju neuništivom i epohalnom.

Ideje i htijenja radnika, građana i naroda da uživaju u autonomiji ili da sami sobom upravljaju pripadaju vrijednostima koje će dolazeća epoha prihvatiti kao jedan od za buduće ljudstvo spasonosnih ideala. Uostalom, nije ideja radničkog samoupravljanja bezvrijedna ni u savremenoj Evropi, samo što se ona u njoj ozbiljuje u obliku onoga što se nazivalo radničko suodlučivanje, industrijska participacija, ekonomska demokratija ili simbiotička djelatnost rada, kapitala, sindikata i vlada u oblikovanju javnih politika. Samo je, dakle, fundamentalistički antikomunizam mogao s prezirom odbaciti radničko samoupravljanje i samoupravljanje građanstva.

STAV: Može li se ovdašnja ljevica, u ovom vremenu, po svome djelovanju svrstati u evropsku ljevicu?

ZGODIĆ: U našem kontekstu figurira frustrirajuća konfuzija oko prisvajanja onog ljevičarskog. No, ne vidim u partijama, koje se retorički deklariraju kao lijeve partije, ništa zbiljski lijevo u njihovom političkom identitetu i političkom ponašanju. Sa stanovišta formalno-programskih obilježja, najbliža lijevoj partiji svakako je Socijaldemokratska partija BiH, ali to programsko uveliko se i u njenim praksama kompromitira kroz djelovanje rukovodstava: mnogi ljudi iz vrhova ove partije, kojoj i sam pripadam, i na što sam s kritičkog stanovišta permanentno godinama upozoravao, ne pokazuju nikakav ideološki identitet jer su zarobljeni u goli pragmatizam, reducirali su svoje rijetke javne angažmane na reakcije, za koje mogu reći da su reakcije od “danas do sutra”, a borba za ozbiljenje onog vizionarskog u socijaldemokratskoj partiji do kraja je marginalizirana.

Boriti se isključivo za poziciju u unutarpartijskim izborima i boriti se primarno za poziciju na izbornim listama, biti preokupiran korištenjem mandata u partiji ili institucijama vlasti za ostvarenje ličnih interesa i profita – sve je to nespojivo sa socijaldemokratskom partijom koja, po mome mišljenju, a o tome u njenim organima neprestano govorim, treba biti identitetska a ne uskoideološka ili prvenstveno utilitarna ili jednokratno pragmatička partija interesa, klanova, klika, povremenih grupnih aktova i slično. Znam, ipak, da barem na terenu, unutar partijskog članstva, postoje brojni ljudi koji su ostali vjerni socijaldemokratiji kao partiji najamnog rada i svi oni koji su na bilo koji način ekskomunicirani iz pristupa javnom dobru te ljudskim i građanskim pravima i slobodama.

STAV: S druge strane, gdje je tu naša desnica? Kako nju smjestiti u odnosu na konzervativne ili slične stranke u današnjoj Evropi?

ZGODIĆ: Nema teškoća u njenom situiranju: ona s rastućom neodesnicom u Evropskoj uniji dijeli mnoge fanatizme i fantazme, poput ratobornog nacionalizma, malignog ksenofobizma, kolektivističkog populizma, koji začarava i zaluđuje nacionske mase, opsesije kultom vođe, opsesije demagogijom koja ponižava građanstvo i slično. Ono specifično naše desnice jeste njeno figuriranje u formi troglave etnokratije, fiksirane samo na jedno – a to je ono za nas najopasnije, na nasilnu teritorijalizaciju nacionalnih egzistencija i njihovo pretvaranje u autistično getoizirani način bivstvovanja.

Zamislimo: može se toj etnokratiji ponuditi najsavršeniji ustavni poredak, ali će, na koncu, njeni pseudolideri upitati – sve je to uredu, no gdje su naši etnički prostori i gdje su granice našeg naciona. Svaki koncept prodemokratskog ustavnog poretka pada pred njihovom malignom opsesijom ekskluzivnim etnoprostorima. Ne vidim u bliskoj budućnosti mogućnost da se takve opsesije amortiziraju i na kraju adaktira zlotvorni anahronizam. Tako gledište imam i utoliko što, kao što vidimo, politike beogradskog i zagrebačkog režima, i to bez obzira koje ih partije profiliraju, ne pomišljaju ni sada ni u sagledivoj budućnosti da odustanu od svog patronatskog odnosa nad Bosnom i Hercegovinom i definitivno našu državu izbace uz svojih megalomanskih državnih aspiracija – Bosna i Hercegovina će, po svemu sudeći, zadugo biti bolna i neizbaciva kost u grlu, neovelikodržavnih apetita.

STAV: Kako tumačite to da se u Bošnjaka nije razvio ekstremni desničarski pokret?

ZGODIĆ: Fenomen o kojem govorite zagonetan je i ohrabrujući. Pitao sam se svojevremeno, naprimjer, zašto se među Bošnjacima, uz političke koncepte velike Srbije i velike Hrvatske, nije javio i koncept velike Bosne: to bi bio koncept koji bi zahtijevao obnovu Bosne u njenim nekadašnjim srednjovjekovnim granicama, a to su granice koje počinju s Novigradom iznad Zadra i završavaju kod Herceg Novog. Govorim, naravno, o jednoj fantazmagorijskoj predstavi, koja bi pripadala ekstremnim politikama o kojima govorite. Partijska pluralizacija, na žalost onih koji neprestano plediraju za apsolutno bošnjačko jedinstvo i apsolutnu homogenost unutar bošnjačke politike, već duže vremena ukorijenjena je kod Bošnjaka, što smatram nečim sasvim zdravim za njihovu nacionalnu egzistenciju.

Upravo ta pluralizacija i konkurencija između različitih što mononacionalnih što multinacionalnih partija, kojima pripadaju i Bošnjaci, po mom mišljenju, prevenirale su, sa slobodom koju donose, uobličavanje radikalno ekstremnih političkih opcija. Uz to, treba imati u vidu da stvarni a ne figurativni pluralizam relaksira potisnute frustracije i reducira sublimirana nezadovoljstva kod ljudi te otuda smatram da je oslobađanje politeizma vjernosti i kod Bošnjaka i kod drugih naroda u Bosni i Hercegovini važna pretpostavka marginalizacije ekstremističkih pozicija u sferi javnih politika.

Možda tu djeluje još jedan faktor. Kada sam svojevremeno, poslije rata, čitao knjigu Alije Izetbegovića Islam između istoka i zapada, zapazio sam da on u posljednjim poglavljima te knjige, još sedamdesetih godina prošlog stoljeća, smatra da se budućnost Evrope nalazi na srednjem putu koji, po njegovom mišljenju, ozbiljuje evropska socijaldemokratija a ne bilo koji lijevi ili desni ekstremizam. Možda, dakle, ta tradicija afiniteta prema umjerenim ili srednjim političkim putevima ima, vjerovatno nesvjesno, jer ne vjerujem da oni uopće čitaju političke tekstove Alije Izetbegovića, utjecaja i na sadašnje generacije bošnjačkih političara.

STAV: Kakva je razlika između principa ZAVNOBiH-a koji kaže da je Bosna i muslimanska, i srpska, i hrvatska, dakle, da je ona zemlja triju naroda, i dejtonskog principa o konstitutivnim narodima?

ZGODIĆ: Razlika je apsolutno antipodna. Jesu zapravo ta dva koncepta Bosne dijametralna. Da napravim jednu digresiju. Nikada do posljednjeg rata u historiji Bosne i Hercegovine ni srpske ni hrvatske politike nisu zatražile unutarnja teritorijalna razgraničenja – nisu, dakle, nikada tražile nasilno teritorijalno razgraničenje i stvaranje etnonacionalnih državica na tlu Bosne i Hercegovine, jer su te politike htjele cijelu Bosnu i Hercegovinu da priključe velikoj Srbiji i velikoj Hrvatskoj. Valjda je i danas sasvim jasno da vizija Bosne koju je ustanovio ZAVNOBiH jeste apsolutna suprotnost dejtonskom ustavu, koji je faktički prihvatio, sankcionirao i ozbiljio protubosanske nacionalizme i njihove etnoteritorijalne zahtjeve.

STAV: Za utjehu, dan kada je održano Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a ostao je praznik koji obilježavamo kao Dan državnosti dok dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma nije postao državnim praznikom.

ZGODIĆ: Ono što mi na izvjestan način smeta u našim službenim obilježavanjima ZAVNOBiH-a jeste uvid u karakter govora o tom epohalnom događaju u novijoj bosanskoj historiji. Šta sam, zapravo, zapazio u tim govorima: državni, pa i partijski funkcioneri, iskazujući puni respekt prema ZAVNOBiH-u i njegovim političkim odlukama, istodobno govore o ZAVNOBiH-u kao o događaju bez subjekta, kao da se on zbio sam od sebe, bez konkretnih ljudi koji su ga kreirali, kao da je produkt nekog bezličnog ili nadindividualnog aktera koji nema ni lika, ni imena.

Objašnjavam taj govor bez subjekta kao izraz još živih i snažnih predrasuda prema tradiciji komunističke ljevice na našim prostorima i njenoj, svakako presudnoj, ulozi u pokretanju, osmišljavanju i ozbiljenju protufašističke borbe i obnovi historijskog, geografskog, političkog i državno-pravnog individualiteta Bosne i Hercegovine. Zaključit ću, ne može se s reputacijom govoriti o ZAVNOBiH-u a da se pritom s falsifikatorskim manirom prešutkuje, skriva ili ignorira subjekt njegovog sazivanja i njegovih odluka. A taj subjekt, uz brojne antifašiste, činili su svakako bosanskohercegovački i jugoslavenski pripadnici komunističke partije.

STAV: Može li Bosna i Hercegovina biti građanska a da ne bude unitarna?

ZGODIĆ: Svojevremeno sam u jednom intervjuu izjavio da Bosna i Hercegovina treba biti unitarna država. Redakcija je odlučila da to bude i naslov teksta intervjua. On je izazvao pometnju i među mojim prijateljima u rukovodstvu SDP BiH. Morao sam ih podučavati o razlici između pojmova unitarno i unitarističko. Tada sam im govorio, kad kažem da Bosna i Hercegovina treba biti unitarna država, to znači da na njenom tlu ili njenoj teritoriji može postojati samo jedna država a ne dvije ili tri pseudodržavice. A kad kažem da unitarna država ne treba da bude unitaristička, onda to znači da ona treba biti složena država, koju oblikuju transnacionalne regije a ne monoetničke i nasiljem uspostavljene regionalne oblasti ili zajednice.

S takvom vizijom naše države u brojnim sam tekstovima osmišljavao i branio koncept Bosne i Hercegovine kao građanske države, a to sam učinio posebno u dvije knjige: Građanska Bosna, publicirana još 1996. godine, i Ideja bosanske nacije i druge teme, koja je objavljena desetak godina poslije. Znajući da bauk građanske Bosne kruži našim prostorima, kao što je nekada bauk komunizma kružio Evropom, u tim sam knjigama dokazivao da građanski identitet ljudi, koji, razumljivo, njeguju i svoj nacionalni identitet, i građanska Bosna, kao država koja nije anacionalna – nisu nešto nespojivo s nacionalnim slobodama. Tvrdim i uvjeren sam da nijedna nacionalna individua ne može biti slobodna ako prije toga nije slobodna kao građanska individua i ako, uz to, građanin kao radnik nije slobodan.

STAV: Je li građanska država s ovakvim unutarnjim odnosima u kojima prevladavaju nacionalizmi utopija?

ZGODIĆ: Postoje, naravno, u Evropi već ukorijenjena iskustva o tome kako se kroz mrežu institucija može oblikovati građanska država kao država punih nacionalnih prava i sloboda, samo, razumljivo, ta iskustva treba izučavati i poznavati. Stoji, pritom, jedna surova stvarnost, koja čak inhibira svaku javnu raspravu o građanskoj konstituciji bosanskohercegovačke države: to je stvarnost etnocentrizma i nacionalizma unutar koje su se oblikovali i svijest o svakodnevici i svijest ključnih političkih aktera.

Dok se strpljivim i dugotrajnim procesima nove političke socijalizacije takva svijest ne počne razvodnjavati, ideja građanske Bosne neće imati svoje humusno tlo i neće biti atraktivna masovnoj nacionskoj svijesti. Osim toga, trebalo bi, kad bi to bilo moguće, kroz proces socijalizacije o kojem govorim, među ljudima u našoj državi popularizirati i afirmirati još nešto: tvrdim, a o tome sam govorio više puta prije nekoliko godina, i vjerujem – ja sam slučajno Bošnjak i Bosanac, ali Bosna je vječna. Hoću reći, bosanska egzistencija transcendira namjerne hirove, slučajne prohtjeve ili osviještena htijenja etnopolitičara, pa, uvjeren sam, pripada onom neuništivom.

STAV: Danas, uglavnom, ne poznajemo moderne evropske narode koji gaje kult ličnosti, a pogotovo je teško naći one koji, poput Bošnjaka, imaju dvije osobe – Aliju Izetbegovića i Josipa Broza Tita – koje smatraju iznimno važnim za svoju povijest, toliko da svaki napad na njih doživljavaju kao udar na svoje identitarne temelje. Da li Bošnjaci time iskazuju neke svoje nedovršene nacionalne procese ili je riječ o nečemu drugom?

ZGODIĆ: Nisam siguran da među Bošnjacima postoji jednoznačan, jendoobrazan, jednodušan odnos prema liku i djelu Alije Izetbegovića, što ne smatram posebno problematičnim. Svako priznanje njegovih nesumnjivo historijskih zasluga u odbrani Bosne i Hercegovine svakako ne rezultira, ili ne mora reperkusirati, njegovom sakralizacijom. Uvažavanjem nečije relevantne uloge u odbrani naše države ne mora se neminovno insistirati i na idolatrijskom doživljaju te uloge i ličnosti koja ju je obavljala. Jeste, inače, problem kulta ličnosti ili problem harizmi jedno važno pitanje koje se razmatra u savremenoj politologiji: ona je pokazala da svaka idolatrijska personifikacija neke politike nije dobra za mentalno zdravlje građanstva ili cijelog naroda.

Prema tome, reći ću, mada svaki narod ima svoje mitove, mitologije i kultne ličnosti, smatram da kultiviranim i civilizacijskim vrijednostima ne pripada njegovanje neracionalnog i dogmatiziranog odnosa prema relevantnim ličnostima iz nacionalne historije. Uzgred da kažem, osobno nisam nikada imao idolatrijski odnos ni prema Josipu Brozu Titu: pokazao sam to i u knjizi Titova nacionalna politika, objavljenoj 2000. godine, u kojoj sam, uz detekciju živih ideja u njegovom mišljenju i djelovanju, ukazao i na previde, jednostranosti i promašaje u njegovoj nacionalnoj politici, u njegovom pretvaranju komunističke partije u nacionalne komunističke partije, u njegovom poimanju teorije i prakse socijalističkog samoupravljanja i slično.

STAV: Može li Bosna i Hercegovina biti istinski suverena država dok postoji visoki predstavnik? S druge strane, može li u ovakvom odnosu snaga u zemlji i među državama koje nas okružuju Bosna i Hercegovina postojati kao država bez visokog predstavnika?

ZGODIĆ: Ništa u savremenom svijetu ne izaziva toliku opsesiju i ništa, pritom, nije relativizirano i podriveno kao što je to naracija o suverenitetu država, a o tome sam napisao posebnu knjigu Kult suvereniteta. Gotovo je nevjerovatno u doba panglobalizacije fanatično žudjeti za suverenošću država kao nečemu što je apsolutno, neprenosivo, nedjeljivo, neotuđivo. Prema tome, kad se govori o odnosu suvereniteta naše države i institucije visokog predstavnika treba imati na umu svu anahronost insistiranja na očuvanju i respektu državnog suvereniteta kao kultne vrijednosti koja je možda figurirala u 19. i u dijelu 20. stoljeća. Ne vidim, otuda, ništa sporno u odnosu između suvereniteta i institucije visokog predstavnika, jer sam se oslobodio kulta suvereniteta, dakle, anahronizma jedne iluzije. Ako se može govoriti o stvarnom suverenitetu država, onda se može reći da on zbiljski pripada samo Sjedinjenim Američkim Državama i nekolicini država – velikih sila.

STAV: Vaša knjiga Naučnici i upravljanje državom nije knjiga o Bosni, ona govori o globalnim temama. Nosi li ona u sebi, ipak, i naše iskustvo?

ZGODIĆ: Gdje god je to bilo moguće u knjizi sam nastojao uključiti i gledišta nekih bosanskohercegovačkih naučnika i filozofa, poput Ljube Berberovića, Jelene Berberović, Asima Mujkića, Jasminke Babić-Avdispahić. Htio sam pokazati da i među našim naučnicima i filozofima figuriraju osobe čija stajališta mogu participirati u poimanju prirode i misije savremenih nauka, kakve su nauka o genetici, etika naučnih istraživanja i slično. A kada je riječ o tome što u knjizi stoji u direktnim ili posrednim vezama s Bosnom, mogu reći da, naprimjer, poglavlje koje raspravlja o genetski modificiranim organizmima (GMO) i agrobiznisu, te implicite govori o problemu korištenja genetski modificirane hrane i genetskim inžinjeringom preoblikovanih sjemena i životinja, jeste aktuelno i u našem društvu.

Kažem to imajući u vidu da u našoj medijskoj, građanskoj i političkoj javnosti ne postoji nikakav osviješteni otpor prema genetskom inžinjeringu u sferi agroindustrije, a mi, nažalost, i ne znamo šta se sve preko moćnih uvoznih lobija plasira na naše tržište a jeste produkt nasilnog importiranja do kraja riskantnih genetski modificiranih proizvoda. Ili, uzmimo, budući da živimo u doba tragične pandemije, za naše čitaoce moglo bi biti inspirativno poglavlje koje se bavi fenomenom naučne proizvodnje vještačkih supervirusa u laboratorijama diljem svijeta – oni se, naravno, sa zagonetnim razlozima i u aranžmanu naučnika koje nazivam naučnici-demoni produciraju genetskim inžinjeringom pa kad se jednom stvore, kao nešto što ne postoji u prirodi, ne može postojati ni lijek protiv infekcije takvim virusima. Dodao bih i to da poglavlje koje se bavi mogućnošću da naučnici racionalno oblikuju socijalnu politiku jeste, također, aktuelno i u bosanskohercegovačkom kontekstu, budući da su predatorski kapitalizam i nacionalističke etnokratije uveliko uništili socijalnu državu, svebosansko osjećanje empatije i altruizma te panbosansku, odnosno transnacionalnu politiku etike i politike solidarnosti.

STAV: Kakav je tretman nauke i naučnika u našem društvu, gdje su naučnici u nečemu što se zove nacionalni i državni identitet?

ZGODIĆ: Poznato je da je nauka sa stajališta izdvajanja finansijskih sredstava za njen razvoj i sa stajališta režima razvoja mreže naučnih pogona do kraja hendikepirana: nauka i naučni razvoj u percepcijama vladajućih etnokratija jesu nešto marginalno i za društvo i za, što je posebno zanimljivo, suoblikovanje nacionalnih identiteta. Etnokratija i brojne nacionalne institucije u oblasti kulture, prema mojim uvidima, još prebivaju u duhu i mentalitetu 19. stoljeća pa standarde i vrijednosti tih stoljeća projektiraju i u našu savremenost. A prema tim standardima i vrijednostima samo folkloristika sa svojim tamburama, šargijama, harmonikama, plisiranim suknjicama, tepsijama koje se okreću na sinijama, sevdalinkama, poskočicama, sa svojim značajnim ili manje značajnim lirskim i epskim pjesnicima, nacionalnim romanopiscima i drugim, oblikuju nacionalnu samosvijest i profiliraju nacionalni identitet bitno različit od identiteta onih Drugih. Sve ono što pripada produkciji u sferi filozofije, sociologije, politologije, arheologije, fizike, medicine, matematike, biologije i drugih prirodnih i tehničkih nauka, vjeruje se tako u etnografskim percepcijama i rutinskoj medijskoj javnosti, ne pripada onome što suformatira jednu naciju u njenom historijskom individualitetu.

Često sam govorio kako ne mogu zamisliti jednog obrazovanog i nacionalno osviještenog Nijemca koji neće znati za Goethea, Schillera i Thomasa Manna, Hegela, Kanta i Schellinga, Schopenhauera i Nietzschea, Marxa, Feuerbacha i Waltera Benjamina i slično. Znaju za njih i respektiraju ih kao ličnosti koje su suoblikovale ono njemačko u nacionalnom identitetu. Na kraju, reći ću: volio bih kada bi se, uz sto knjiga bošnjačke književnosti, neko odvažio da priredi i objavi makar trideset knjiga bošnjačkih filozofskih eseja, socioloških studija bošnjačkih autora, radova iz oblasti medicinskih znanosti, tehničkih nauka i slično. Zamišljam, dakle, da se napokon naša javnost otvori i prema recepciji takvih autora i njihovih djela. Možda mali pomak u tom smjeru čini i to što je Stav odlučio ove godine sa svojom godišnjom nagradom izaći iz kruga književne produkcije i Nagradu “25. novembar” dodijeliti mojoj trotomnoj knjizi Naučnici i upravljanje državom.