Mnogi će, kada im to odgovara, samozadovoljno navoditi prigodne citate prvog predsjednika te ih potom brzo zaboraviti. To mnogo govori o njima, a, nažalost, i o nama; o narodu koji sporo pamti a brzo zaboravlja, o narodu koji podilazi svojim neprijateljima, a ponižava svoje lidere i intelektualce

Piše: Nađa Berberović-Dizdarević, direktorica JU Muzej “Alija Izetbegović”

Kao direktorici JU Muzej “Alija Izetbegović” ukazana mi je čast da napišem uvodne riječi za specijalno izdanje lista Stav povodom sedamnaeste godišnjice smrti prvog predsjednika nezavisne Republike Bosne i Hercegovine i 95 godina od njegova rođenja, te povodom trideset godina od obnove višestranačkog života i 25 godina od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Ovaj je zadatak i privilegija i velika odgovornost. Obraćajući se čitaocima iz ugla direktorice Muzeja, mogu s ponosom govoriti o projektima ove ustanove – naučni simpoziji i konferencije, izdavačka djelatnost, interaktivne radionice za učenike, literarna takmičenja učenika osnovnih i srednjih škola, likovne kolonije akademskih slikara, umjetničke izložbe…

Svaki od ovih projekata predstavlja izazov za Muzej s malim brojem uposlenika jer nam je cilj da projekti obuhvate više stotina učesnika, iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, te da su usmjereni na raznovrsne naučne i stručne aktivnosti. Projekti su namijenjeni svim kategorijama, od učenika do akademskog nivoa, uz prezentiranje rezultata u vidu kataloga za najmlađe saradnike, zbornika radova, izložbi umjetnika uz prateće materijale, godišnje organiziranje svečane akademije, kao i redovne muzejske postavke i svakodnevne aktivnosti Muzeja – prijem posjetilaca, pojedinačno ili u grupama.

Za čitaoce koji nisu upoznati s radom Muzeja navest ću nekoliko osnovnih informacija: JU Muzej “Alija Izetbegović” osnovan je na četvrtu godišnjicu smrti Alije Izetbegovića, 19. oktobra 2007. godine. Muzej je inicijalno osnovan kao depandansa Muzeja “Sarajevo”, da bi odlukom Skupštine od 31. decembra 2009. godine postao zasebna javna ustanova. Kolekcija Muzeja smještena je u starom dijelu grada Sarajeva u dvjema kapi-kulama – Ploča i Širokac, povezanih kamenim bedemom. Objekt ima historijsku vrijednost jer su ove kapi-kule i kapi-kula na Carini izgrađene zajedno s pet tabija, a gradnja je završena 1739. godine. Osnivanjem Muzeja maksimalno je iskorištena unutrašnjost, uz restauraciju kapi-kula koje su među simbolima grada. Stalna muzejska postavka posjetiocima nudi pregled društvenih, političkih i intelektualnih aspekata života prvog predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Osim toga, posjetioci su u prilici upoznati se s događajima iz savremene bosanskohercegovačke historije. Muzej podržava i naučno-istraživačke radove studenata, te izrade doktorskih disertacija intelektualaca i naučnika, stavljajući im na raspolaganje svoju biblioteku i historijski arhiv.

Naš kolektiv sačinjavaju akademski obrazovani mladi ljudi puni naučnog i mladalačkog entuzijazma, istinski opredijeljeni za očuvanje i unapređenje društvene, kulturne, historijske i naučne vrijednosti Muzeja. Uposlenici Muzeja daju sve od sebe da osiguraju dignitet i opravdaju naziv ove kulturne ustanove, susrećući se svaki dan s ozbiljnim izazovima koji uveliko otežavaju naš rad. Iako je sistematizacijom predviđeno jedanaest radnih mjesta, u Muzeju je od njegovog osnivanja zaposleno ukupno pet uposlenika. Do današnjeg dana, u periodu od trinaest godina, resorno ministarstvo nikad nije odobrilo budžet za upošljavanje dodatnog kadra. Da bi ovako važna institucija funkcionirala, a trenutno ima minimalan broj zaposlenog kadra, neophodno je angažirati vanjske saradnike. Međutim, zbog nedavno usvojenog moratorija, to nam je onemogućeno.

Muzej već neko vrijeme funkcionira bez Upravnog odbora jer je, kao što je poznato široj javnosti, moratorijem zabranjeno njegovo imenovanje. Bez Upravnog odbora javne su ustanove gotovo potpuno paralizirane. Kulturne ustanove taoci su i žrtve političkog revanšizma. Naš muzej ne posjeduje vlastiti muzejski depo. Prostor kapi-kula, bez obzira na to što predstavlja nacionalni spomenik velike kulturne i historijske vrijednosti, skučen je, mračan, hladan i neadekvatan za održavanje muzejskih aktivnosti. Od svih dvanaest kulturnih javnih ustanova u Kantonu Sarajevo, Muzej “Alija Izetbegović” najmanja je kulturna javna ustanova, kako brojem uposlenika, tako i sa svojim ukupnim budžetom. Naš administrativni ured smješten je u skromnim prostorijama u kojim se svojevremeno nalazio ski-centar.

Zašto sve ovo pišem? Iz jednostavnog razloga – ovdje je riječ o analogiji. Društveni odnos prema ovoj značajnoj instituciji savršeno odražava njen odnos prema osobi po kojoj ova institucija nosi naziv – Aliji Izetbegoviću. Mnogi će, kada im to odgovara, samozadovoljno navoditi prigodne citate prvog predsjednika te ih potom brzo zaboraviti. To mnogo govori o njima, a, nažalost, i o nama; o narodu koji sporo pamti a brzo zaboravlja, o narodu koji podilazi svojim neprijateljima, a ponižava svoje lidere i intelektualce. Poražavajuće je da nam više smetaju ploče s citatima našeg predsjednika nego činjenica da u vlasti imamo ratne zločince. Uzmimo u obzir činjenicu da glavni grad Bosne i Hercegovine ne posjeduje nijedan cjeloviti trg ili značajniju instituciju koji nose naziv po njenom prvom predsjedniku. Odnosno, mogli bismo reći da je riječ o “polunazivu” ili “polutrgu” jer je puni naziv Trg oslobođenja – “Alija Izetbegović”. Muzej “Alija Izetbegović” jeste institucija, ali funkcionira i preživljava zahvaljujući motivaciji i entuzijazmu svog malog kolektiva, a ne zahvaljujući svesrdnoj pomoći države.

U Sarajevu ne postoji ulica, škola ili univerzitet koji nose ime prvog predsjednika nezavisne Bosne i Hercegovine. Onog momenta kada su postavljene skromne ploče s citatima Alije Izetbegovića u Gimnazijskoj ulici nastao je skandal, a neki su nadobudno pozvali na njihovo uklanjanje, čak spominjući “kult ličnosti”. Ironično, to su uglavnom one iste osobe koje su gradile kult jedne druge ličnosti, s čijim su imenom na usnama ponosno nosili štafete.

Ako su razlozi za zanemarivanje Alije Izetbegovića političke prirode, postavlja se pitanje: Zašto se u Bosni i Hercegovini makar ne cijene intelektualni i diplomatski doprinosi Alije Izetbegovića? Čitav svijet, od istoka do zapada, izuzetno poštuje i uvažava lik i djelo prvog predsjednika Bosne i Hercegovine. O tome svjedoči kolekcija od nekoliko desetina nagrada i priznanja kojima je Izetbegović odlikovan za svog života, kao i činjenica da su neka njegova djela, poput knjige Islam između istoka i zapada, prevedena na više od deset svjetskih jezika. O njemu su pisali i govorili mnogobrojni strani i domaći intelektualci i političari; Kofi Annan, Bernard-Henry Lévy, Richard Sklar, Colin Powell, Aleksandar Ivanko, Tvrtko Kulenović, Enes Karić, Hilmo Neimarlija, Predrag Matvejević, Abdulah Sidran i mnogi drugi.

Lord David Owen svojevremeno je izjavio kako je Izetbegović bio izuzetno hrabar čovjek koji je “odigrao ključnu ulogu u opstanku Bosne i Hercegovine”. Paddy Ashdown isticao je da je od trenutka kada se susreo s Izetbegovićem imao izraziti osjećaj divljenja i izuzetnog poštovanja prema njemu, te više puta naglasio: “Duboko sam uvjeren da bez njega ova zemlja ne bi postojala.” Poznati francuski filozof i intelektualac Bernard-Henry Lévy izjavio je tokom posjete Muzeju “Alija Izetbegović” 2019. godine: “Alija Izetbegović bio je čovjek koji je svim svojim bićem, dušom i tijelom mrzio samu ideju rata, ali kada je došao trenutak da bude uvučen u rat zbog same agresije, zbog potrebe da spasi svoj narod, ne samo da je ušao u rat nego je izašao kao pobjednik. Ta ideja mudrog čovjeka, čovjeka od knjige, vjernika, koji je prisiljen ratovati i koji to čini uspješno, ispunjavajući svoju dužnost i koji pritom još izlazi kao pobjednik za mene je jedna od najdirljivijih ideja općenito.”

Opsežan je spisak nagrada i odlikovanja kojim je Alija Izetbegović nagrađen tokom života za poticanje i unapređenje ideja ljudskih prava, demokratije i mira. Dio ovih priznanja izložen je u stalnoj postavci Muzeja “Alija Izetbegović”. Jedna od najznačajnijih nagrada koju je Izetbegović primio tokom života jeste “Orden nezavisnosti” države Katar, najveće državno odlikovanje. Ratne godine 1993. odlikovan je nagradom “Kralj Fejsal” za doprinos i služenje islamu. Tokom 2001. godine dobio je i nagradu za “islamsku ličnost godine”. Godine 1999. odlikovan je nagradom Foruma “Crans Montana” za promoviranje ljudskih prava i Godišnjom nagradom američkog Centra za demokratiju. Tu su i nagrade pape Ivana Pavla II, poklon od Američkog senata, Srebrena kutija iskrenog prijatelja Bosne i Hercegovine Helmuta Kohla, plakete UNESCO-a, levha u sedefu – poklon Jasera Arafata, nagrada evropske krovne kuće fudbala UEFA-e iz 1998. godine i mnoge druge.

Ako su Izetbegovića uvažavali i cijenili političari i intelektualci širom svijeta, ako je cijeli svijet u njemu prepoznavao i dan-danas prepoznaje jednog od najznačajnijih savremenih evropskih i islamskih mislilaca, humanistu i kosmopolitu, odvažnog lidera, državnika i diplomatu koji promovira principe demokratije i ljudskih sloboda, zašto ga ne cijene neki građani Bosne i Hercegovine? Da li pokušaj brisanja kolektivnog sjećanja na Agresiju te na odbranu države, u kojoj je ključnu ulogu odigrao vrhovni komandant Armije Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović za krajnji cilj ima pokušaj izjednačavanja agresora i žrtve i na taj način umanjenja i/ili relativizaciju krivice za četverogodišnju agresiju na Bosnu i Hercegovinu? Odgovor je očigledan.

Alija Izetbegović bio je odvažni lider u sudbonosnom trenutku borbe za opstanak bošnjačkog naroda i države Bosne i Hercegovine. Njegova borba uvijek je bila časna i dostojanstvena, a na životnom putu vodili su ga principi demokratije, pravde i tolerancije. Svi pokušaji degradacije njegovog lika i djela i svega što on predstavlja zapravo su pokušaji degradacije i uništenja bošnjačkog identiteta. I zato vas pozivam da pamtimo i opominjemo, da cijenimo, afirmiramo i čuvamo našu historiju, kulturu i tradiciju s ponosom i dostojanstvom. Zaborav vodi u propast, a zaboravljena se historija ponavlja. “Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime Bošnjak, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem”, svojevremeno je izjavio Alija Izetbegović, a ove njegove riječi, čini mi se, nikada nisu bile relevantnije nego što su danas.