“Nijedna islamska knjiga (izuzimajući, naravno, Kur’an i hadiska djela) nije tako privlačila našu ulemu, naše učene ljude, i ne samo njih, kao što je to slučaj s Mesnevijom, tim čudesnim djelom sufijske književnosti. Mesneviju su voljeli, slušali i izučavali ne samo sufije već i trgovci, zanatlije, hodže i muftije, muderrisi i pjesnici, paše i be¬go¬vi, carevi i veziri; bogati i siromašni. Bilo je takvih entuzijasta koji su iz ljubavi prema toj knjizi preduzimali takve korake koji bi i danas, u eri tehničkih čuda, bili pravi izazov za avanturiste”, napisao je hadži Šaban Gadžo, čovjek koji je veliki dio svog života proveo uz rahmetli hadži hafiza Halid-efendiju Hadžimulića, sarajevskog mesnevihana i hatiba Careve džamije u Sarajevu. Danas, uslijed nemogućnosti kazivanja Mesnevije zbog novonastalih okolnosti, magazin Stav odlučio je u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem u ramazanskim brojevima prenijeti dio dersova iz Mesnevije održanih, počevši od kraja prošle godine, u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu

Priredio: Edib KADIĆ

Otvaramo treći svezak Mesnevije. U početku imamo počasni uvod, u kome će biti ukratko kazano sve ono što će se govoriti u trećem svesku. Tekst je dobro nabijen, pun poruke i mudrosti, pa ćemo ga uz Allahovu, dž. š., pomoć ovdje kazati. Inače je hazreti Mevlana ovakve počasne uvode napisao na arapskom jeziku. Kaže nam hazreti Mevlana:

“Mudrosti su Allahove vojske (…)”: Odmah počinje s podvlačenjem značaja hikmeta, mudrosti, a mi znamo da nam Allah, dž. š., kaže da On daje mudrost onome kome hoće, a kome je mudrost dao, dao mu je veliki hajr. To shvataju samo oni koji su obdareni onom srčikom znanja, ulul-elbab, razumom obdareni. Sad će nam reći sve šta se dešava onome kome to uzvišeni Allah daruje, a to su oni koji su dostojni toga.  “(…) Pomoću njih (…)”, dakle, pomoću tih vojski, ili pomoću hikmeta mudrosti, “(…) On učvršćuje ruhove murida (…)”, učvršćuje ruhove, duhove učenika. Inače, murid je onaj ko je svoju volju vezao za spoznaju Hakka i predao se na terbijet istinskom šejhu i tu pokazao teslimijjet, pokornost. Moramo voditi računa zašto je hazreti Mevlana upotrijebio ovu riječ. Znači, to će biti pomoć onima koji su na ovakav način prišli ovoj stvari.

Dalje nastavlja: “(…) i čisti njihovo znanje od mrlji neznanja, njihovu pravednost od mrlji nepravičnosti, njihovu plemenitost od mrlji hvalisanja, njihovu blagost od mrlji gluposti (…)”, jer, čovjek je tako i stvoren, ima i jednu i drugu dimenziju, i ovu hajvani i ruhani. Pomoću ove vojske doći će do izražaja vrlina u punom svjetlu. Šta dalje radi ta vojska s muridima: “(…) i približava im sve ono što je bilo daleko od njih u predmetu razumijevanja stanja čovjekovog tamo na onom svijetu (…).” Ona (mudrost) će sada približiti sve te halove drugog svijeta koji nam izgledaju tako daleko “(…) i čini im lahkim sve ono što im je bilo teško u pogledu pokornosti prema Njemu (…)”. Čovjek vjernik donosi na mjesto sve ono što Gospodar od njega traži, ali ako se zaista nije na onakav način usmjerio, kao što smo u početku rekli, svoju volju da je vezao za spoznaju Hakka uzvišenog, nema drugog cilja. Dakle, ako ovoga nema, a imamo sve ovo ovamo na svom mjestu, onda nam ibadeti mogu izgledati poteški. Ako to u početku i izgleda tako, ova će vojska mudrosti koja nadire u jedno ovako otvoreno srce za mudrost lagahno tu tegobu transformirati u olakšanje i žudnju osobe da još veću gorljivost pokaže na tom putu. I onda završava ovaj dio: “(…) i gorljive napore da bi njemu služili.” U značenju da će mu to učiniti lahkim.

Koji je ovaj gorljivi napor, Allahu a'lem, pomoći će ovakvom tragaocu, jer se sada tu rodila i ljubav, i čežnja, i žudnja za susretom s Hakkom, da se odluči na onaj korak od kojeg se mi itekako plašimo, a i šejtan nam to čini jednom preprekom, a to je da skočimo s obale u more. Jer, možemo biti prevareni gledajući u more i premjeravajući ga s kopna, a iz te pozicije možemo vidjeti samo njegovu površinu, talase i pjenu, a to nije more. More može biti i bez talasa i bez pjene, a pjena i talasi ne mogu biti bez mora. I dok čovjek ne bi zaronio, ostat će uvijek u kontaktu s tom jednom uzburkanom situacijom, a samo će nas ronjenje dovesti u situaciju smiraja, jer znamo to i fizički da, kad čovjek zaroni u more, dolje nema utjecaja površinskih valova. Dakle, pomoći će mu da se odluči na takav korak i da potraži svoj biser, a to smo more svi mi pojedinačno, jer je u čovjeku Gospodar sve to pohranio. Pa, biiznillah, treba zakoračiti u te dubine i pronaći svoj biser.

“(…) A ta znanja su među dokazima i znakovima pejgambera koji nam donose informacije i vijesti o tajnama i neograničenoj moći Allaha Uzvišenog. Znanje koje je dato isključivo arifima (…)”, onim istinskim poznavaocima. “(…) i Njegovo pokretanje nuranijjetske, rahmanijjetske, durrijjetske sfere (…)”. Hazreti Mevlana nam govori da postoji neka nuranijjetska, svjetlosna sfera; rahmanijjetska, milostiva sfera; durrijjetska, biserna sfera, “(…) koja upravlja sferom maglovitom u obliku globusa, kao što pamet upravlja tijelima stvorenim od prašine i njihovim osjetilima vanjskim i unutrašnjim. Pa okretanje te ruhanijjetske, duhovne sfere upravlja nad maglovitom sferom, i svjetlećim meteorima, i obasjavajućim svjetiljkama, i vjetrovima koji donose hranu, i zemljom prostrtom, i tekućim vodama. Da Allah ovim znanjem okoristi Svoje robove i još poveća njihovo razumijevanje. Ali, svaki čitalac razumije prema mjeri svoje pameti, a pobožni vrši svoju pobožnost prema mjeri napora koje može da uloži. A muftija donosi odluke u pravnim pitanjima prema sposobnosti suđenja koje posjeduje, a onaj koji daje milostinju čini to srazmjerno svojim mogućnostima, a bogataš koji obilno daje je darežljiv prema svojim mogućnostima. Onaj koji prima dar, prima ga radi širokogrudnosti darovaoca, a to priznanje ovaj posljednji zaslužuje. Ali ipak, pri svemu tome, onaj koji traži vodu u pustinji neće biti spriječen da to učini svojim znanjem, poznavanjem svega onoga što se nalazi u morima (…)”.

Vidimo ovdje kako je ovo interesantno rekao “ali ipak, onaj koji traži vodu u pustinji”. Vratimo se sada na onog tragaoca što ga odmah u drugom dijelu spominje, murida. On se stavio pod terbijet istinskog Allahovog roba, šejha, učitelja, pokazao teslimijjet, pokornost. To je onaj koji je pristao na onu: “Šutite i slušajte.” I to sve da bi se otkrila njegova dimenzija, lična dubina koju nosi, svoju predispoziciju koju nosi. Ona kolika god da je, kada čovjek dođe do tog kemala, potpunosti, on je postigao svoje savršenstvo. On je na toj kapiji dobio informacije, na ovoj kapiji Allahovih istinskih robova, istinskih učitelja na duhovnoj stazi, dobio je informacije o onom udaljenom, odnosno to udaljeno mu je približeno. A to su halovi ahireta i on sada to zna. I sad hazreti Mevlana kaže da onaj koji traži vodu u pustinji neće biti svojim znanjem spriječen da to učini, ovo ga znanje neće spriječiti da u ovoj pustinji dunjaluka u kojoj se nalazi pronađe, a sad ćemo vidjeti šta – riječ je o vodi života. Dakle, neće ga to odvratiti i zanijeti. Imali smo priliku čuti kako je jedan od velikih Allahovih robova iz naših krajeva poslao sina u Sarajevo da studira, a on nije bio odavde, već s Kosova. Rekao je ljudima kojima je preporučio svog sina na odgoj: “Nemojte mu ništa o tesavvufu govoriti dok ne završi fakultet.” Jer, kada dođeš u kontakt s ovakvim stvarima, vrlo lahko možeš biti presječen da kompletiraš taj put. Jer, i ova pustinja krije abu-hajat, vodu života. Ovdje je Allah sakrio na ovom svijetu. Na ovom svijetu mi zavređujemo vječnost, tako da ni u kom slučaju ne smijemo pogrešno prići ovome životu, nego s Allahom trebamo prolaziti kroz njega.

“(…) I on će tražiti s revnošću, živo, vatreno, vodu ovoga života duhovnog. Prije nego bude spriječen od toga svojom preokupacijom, zauzetošću, životnim problemima i bolešću, i potrebom, oskudicom i neimaštinom, i uplitanjem ličnih motiva između njega i onoga čemu hita, pod uvjetom da ništa od onih stvari koje mu preporučuju njegove prazne želje, ili koje naginju lahkoći ili ga odvraćaju od ovog traženja, ili mu zadaju strah za njih same, ili nemir u predmetu stjecanja sredstava za život, nikada ne dođu i poremete stečeno znanje o pitanjima i stvarima, a da ne potraži utočište kod Allaha Uzvišenog (…)” Sada nam govori šta će nam se sve dešavati na tom putu. Upućuje nas na poznati hadisi-šerif o pet stvari koje treba iskoristiti prije nego ih zamijeni drugih pet: “Mladost prije starosti, bogatstvo prije siromaštva, zdravlje prije bolesti, slobodno vrijeme prije zauzetosti i život prije smrti.” U tom smislu kao iskušenje dolazit će ovakve stvari. Ali, kada se desi da nam nešto ovakvo uđe u naš život, ne zaboravimo kapiju gdje se to sve rješava. Vratimo se Gospodaru i zatražimo pomoć da ne dozvolimo da nas to zavede. Ko to ne dozvoli da ga sve ovo zavede, očito je onda da se radi o probuđenom čovjeku. A rečeno nam je u hadisi-šerifu: “Ljudi spavaju, kad umru, probude se.” Sve ovo vežimo za onu drugu stavku o muridima, i tu se preispitajmo da li smo na takav način krenuli prema Gospodaru. Ako nismo, popravimo to. Dalje kaže hazreti Mevlana:

“(…) I više će cijeniti duhovne poslove i držati ih savremenim i crpiti mudrost iz riznice Allahove dobrote, najveća bogatstva koja ne gube svoju vrijednosti i nisu naslijeđena kao ovosvjetska bogatstva, i veličanstvene nureve i plemenite dragulje, i skupocjene posjede, zahvaljujući Njegovoj dobroti, uzdižući Njegove darove, i veličajući ono što On odobrava (…)” Sve ćemo ove riznice pronaći u sebi, jer su one pohranjene u nama. Zato nam se i poručuje: “Ko spozna sebe, spoznat će svog Gospodara.” Nastavlja: “(…) I ukoliko on ne traži utočište kod Allaha protiv niskosti, interesa, želja zemaljskih, i od neznanja koje umnožava, malo od onoga što vidi u sebi, i umanjuje mnoštvo i veliko u drugima, i divljenja sebi s onim što mu Hakk nije dozvolio (…)” Sve će biti dobro ukoliko se upravo ovo nije desilo, da čovjek počne ovako gledati na sebe i na druge ljude. Sve što je kod njega malo, on to kod sebe uveličava i vidi velikim, hvališe se s tim. A kod drugih ono što je veliko umanjuje, vidi malim i omalovažava. Sve to čovjek radi iz oholosti, divljenja sebi i samoljublja kako bi sebe istakao, a to mu Hakk nije dozvolio. Dakle, ukoliko ovo ne dozvolimo, a ako Bog da to sebi nećemo dozvoliti, onda će biti sve uredu. U protivnom smo daleko zalutali. Dalje nam kaže:

“(…) A na učenom je tragatelju da se poduči i u onome što ne zna, i da poduči druge u onome što on već zna (…)” Odnosno, poduči se onome što ne znaš, a kada to uradiš, budi svjestan da ti je Gospodar tu milost ukazao i taj dar otvorio, a onda nemoj da škrtariš s tim, jer to nije tvoje, daj to drugom. Jednom nam je Hadži Hafiz rekao: “Nabijte se znanjem. Moj cilj s vama je da vas podučim da u svakom trenutku jasno znate razlikovati istinu od laži, zato se nabijte znanjem da vam ne može svako poturati svašta pod istinu.” Ovaj čovjek koji se ovako podučio ne zaboravimo da sve vrijeme ima za cilj Gospodara, a nikako ovu nekakvu ličnu afirmaciju. Nastavlja: “(…) I da postupa blago s onima čija je pamet slaba, i da se ne čudi glupostima i tvrdoglavosti ljudi, niti da kori osorno i grubo one čije je shvatanje osrednje (…)” Pogledajte kako nas upozorava hazreti Mevlana, jer će nas ovdje šejtan prevariti. Nakupilo se znanje i sada možemo zadobiti takav utisak da smo postali njegovi nosioci i onda se uzdići, ne dao Bog, na druge ljude. Onda nas ajetom upozorava: “I vi ste prije bili kao oni, pa vam je Allah darovao milost Svoju.” Ovo je vezano za slučaj kada je jedna grupa ashaba srela jednog čovjeka sa stadom na mušričkoj teritoriji. On im je nazvao selam, a Usame ibn Zejd ga je ubio i uzeo to stado uvjeren da je on na taj način pokušao da sačuva svoj život i stado. Kada je došao Poslaniku, s. a. v. s., i rekao mu šta je uradio, on mu kaže: “Usame, jesi li otvorio njegovo srce i vidio u njemu šta je?” Nekoliko puta mu je postavio to pitanje da je Usame rekao: “Volio bih da sam tek tada islam primio.” (Nastavit će se)