Članak iz prošlog broja magazina Stav u kojem smo objavili detalje učešća Branka Ćopića u zločinu u krajiškom selu Veliki Dubovik iz augusta 1941. godine izazvao je brojne reakcije; na članak je reagirao jedan od rijetkih živih svjedoka tog zločina Besim Kulenović iz Bosanske Krupe, koji je pojasnio i zašto se o zločinu u Duboviku moralo šutjeti pola stoljeća
.ready( function($) {
$('.magzilla-popup-6740bed4eb8c5').magnificPopup({
type: 'image',
closeOnContentClick: true,
gallery:{
enabled:true
}
});
});
</script>
<div class=)
Kada smo u prošlom broju Stava objavili članak o zločinu u krajiškom selu Veliki Dubovik, u kojem su ustanici, među kojima je bio i pisac Branko Ćopić, drugog augusta 1941. godine masakrirali dvadesetak tamošnjih žitelja, dežurni su lijevi komentatori opće prakse reagirali vidjevši tek naslov i najavu teksta. Uvijek ista gomila analitičara, skupljača lajkova ili medijskih radnika, koja nikada nije bila na novinarskom zadatku, nikada nije gazila šumom, makadamom ili snijegom kako bi “uzela izjavu”, Stav je, po navici, na desetak portala ili na nebrojeno profila na Facebooku, proglasila fašističkim širiteljem mržnje. Bez da, naravno, pročita tekst, pa tek onda iznese svoj (nebitni) sud.
Nekoliko dana kasnije, kada su rijetki među njima pročitali ono što komentiraju, nisu sumnjali da je Ćopić bio među napadačima na selo. Ali su napad opravdavali time što je Dubovik “bio ustaški” i da je neprijatelja trebalo eliminirati. No, te su reakcije skoro pa nevažne. Nama je važan Besim Kulenović, živahan starac iz Bosanske Krupe koji je pročitao tekst o Velikom Duboviku i sam se javio da kaže da je svjedok zločina, da još pamti napad na selo i da on i mnoštvo njegovih suseljana zna da je Ćopić bio tu kada su ubijani Dubovičani. S Kulenovićem je, kada je došao da ispriča svoju priču, bio još jedan od mještana Dubovika koji je Ćopića vidio u selo tog augustovskog dana. I on nam je kazao svoje, no nije htio da mu se ime nađe u novinama.
PROLOM U DUBOVIKU
Besima Kulenovića je majka, u vrijeme napada ustanika na Dubovik, iznijela iz sela. Tako je uspio preživjeti. Kaže kako bi u selu bilo još više mrtvih da mještani nisu na vrijeme upozoreni da se sprema napad na njihovo selo. “Uoči napada, jedan musliman iz Potkalinja došao je da nas upozori da će nas napasti. Mnogo svijeta se u selu skupilo i nisu znali šta da rade. Neki su pobjegli, a neki ostali u selu. Mom ocu je došao Mićo Keča i rekao: ‘Bećo, spasavaj sebe i svoju čeljad, skloni se negdje jer vam se sprema veliko zlo! Znam da nisi kriv, ali spasavaj se dok možeš!’ Mi smo se tada nabrzinu spremili i ja sam s majkom i ostalom djecom otišao u Krupu, gdje smo se sklonili.” Među napadačima je na selo, kaže Besim, bio i Branko Ćopić.
“Jašta je nego bio. Mnogi su ga vidjeli. On je iz blizine, iz Hašana, i mnogi su ga prepoznali u Duboviku jer su, takoreći, odrasli s njim. Družili se, išli u školu, bili prijatelji s njim. On je bio jedan od vođa napada na selo, zajedno s Milošem Sladakovićem, Đukom Majkićem i Đurom Šašićem. Branko je bio pismen i školovan kao i Miloš Sladaković. Tada je malo bilo školovanih ljudi, pa su ustanici njih birali za svoje vođe. Kasnije, kad je Branko napisao roman Prolom, ja sam znao da opisuje neke scene iz Dubovika. Kroz ovaj je roman sam sebe otkrio, ko je bio i šta je bio.” U Prolomu je Ćopić napisao redove o napadu na muslimansko selo. U Duboviku su uvijek znali da opisuje ono što se u njihovom selu desilo u rano jutro drugog augusta 1941. godine.
“Seljaci su bez milosti ubijali sve odrasle muškarce muslimane, muvali prestravljene raskukane žene i gurali skamenjenu djecu… Kao da ih je opijala krv i paljevina, oni su neumorno, s grozničavim ognjem u očima, tražili nove žrtve i podmetali nove požare”, stoji u Ćopićevim redovima u romanu Prolom. No, Prolom nije jedina knjiga u kojoj je Ćopić priznao učešće u napadu na Dubovik.
Naime, on je jedan od autora koji su pisali i recenzirali knjigu Bosansko-krupska opština u ratu i revoluciji početkom 1966. godine. U toj je knjizi tekst Svetozara Ćulibrka u kojem piše da je Ćopić učestvovao u napadu na Dubovik. “Na izdavanje knjige odlučilo se i Predsjedništvo Opštinskog odbora Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata. Na prijedlog Pododbora, Predsjedništvo je 2. aprila uputilo pismo s objašnjenjima nekim poznatijim bivšim borcima s krupskog područja nastanjenim u Beogradu, Sarajevu, Bosanskoj Krupi i drugim mjestima tražeći njihovo mišljenje o izdavanju i sadržaju knjige i pozivajući ih na saradnju. Ubrzo su dobiveni odgovori od Dane Agbabe, Redže Terzića, Branka Ćopića, Svetozara Ćulibrka i još nekih”, stoji u predgovoru knjige u kojoj Ćulibrk piše da su se neki od članova porodice Kulenović iz sela Veliki Dubovik priklonili ustašama, te da je to bio razlog napada na ustanika. “Međutim, bilo je u ovom muslimanskom selu i poštenih seljaka muslimana koji se nisu slagali s novim režimom, govoreći da ustaška politika ne valja i da vodi krvoproliću”, piše Ćulibrk, koji je opisao i napad ustanika među kojima je bio i Branko Ćopić na kuću i trgovinu Mehmeda Bobića, u kojoj se zabarikadiralo 12 muškaraca.
“Pod njihovim pritiskom, u kuću se sklonilo i nešto žena i djece. Pozvani su da se predaju, odgovorili su puščanom vatrom. Međutim, dva ustanika su uspjela da se uvuku u podrum i da zapale bure petroleja. Kad je počeo da izbija gusti dim, na kući se pojavio bijeli barjak. Sa dignutim rukama izišlo je nekoliko žena, djece i seljaka muslimana. Dvojica su prepoznali Aćima Rašetu iz Hašana i zamolili ga da ih spase. Ali, dok se Aćim okrenuo, neko ih je ubio. Dvojica ustaša skočiše sa Bobićeve kuće i počeše bježati prema Arapuši, ali ih ustanici stigoše i ubiše. Ubili su i onog mladića sa minareta dubovičke džamije. U ovoj gužvi, Branko Ćopić jedva ostade živ; nosio je francusku kapu, pa jedan seljak zamahnu kundakom da ga udari, ali Aćim Rašeta stavi ruku pod kundak i tako ga spase. Ovoga puta izgorjela je samo Bobićeva kuća, ali muslimanski Dubovik ostade pust; sve živo je pobjeglo u Arapušu, a iz Arapuše u Bosansku Krupu; u ova dva sela nije ostala ni živa muslimanska duša. Ustaše su prisilile seljake muslimane da pođu s njima u Bosansku Krupu, a ustanici su bez boja ušli u Arapušu; front je pomjeren prema Velikom i Malom Badiću, Ostružnici, Ćorama i Otoci. Muslimani su ostali jedno u Potkalinju.”
OTIMANJE ZEMLJE
Besim Kulenović priča da je odgovor na pitanje o tome zašto se decenijama šutjelo o zločinu u Velikom Duboviku veoma jednostavan. Predvodnici napada kasnije su redom postali visoki socijalistički dužnosnici. “Miloš Sladaković bio je predsjednik Općine i jedno vrijeme bio je javni tužilac. Bio je i odbornik u Općini”, priča Kulenović. “Znam da je bio pokvarenjak. Imao je bratića s nadimkom Tabo koji se nije slagao s njim i on mu je uskratio pravo na penziju, iako je Tabo bio u partizanima i ostao invalid. Prilikom jednog boravka na Grmeču zadobio je promrzline na nogama, zbog čega je ostao invalid. Tabo je i umro, a nikad nije dobio svoju penziju. Kod nas su svi Srbi imali penzije. Ako je neko pleo čarape za vojsku, svjedočili su za njega da je bio u partizanima i dobio bi penziju. Dovoljna su bila dva svjedoka da potvrde za nekog da je bio partizan i on bi dobio penziju. Jedino Tabo, zbog sukoba s Milošem, nije imao ništa. Zbog Miloša je Tabo ostao i bez svog imanja koje je kasnije jedva povratio. Takav je bio Miloš. Nije dozvoljavao ni da se uvede autobuska linija za Veliki Dubovik jer, po njemu, svi su Dubovičani ustaše.”
Dvadesetak godina nakon rata, jedan od predvodnika napada na Dubovik, Đuro Šašić, pobjegao je iz tog kraja. O tome ko je bio Šašić i šta je radio tokom i nakon napada na Dubovik svjedočio je u Stavu Alija Grošić. “Taj je bio glavni. Hasana, mog komšiju, ubio je taj Đuro Šašić. Natjerao ga je da po selu pokupi sve vrijedno što je ostalo, bakarno posuđe, nakit, šta god ima. Kad su Hasana ustanici htjeli ubiti, Đuro nije dao. Hasan je sve što je skupio odnio u Đurinu kuću. I onda ga je Đuro poveo u šumu. Hasan je sam morao iskopati mezar i Đuro ga je tu smaknuo”, ispričao je Grošić. Nakon rata, Đuro Šašić postao je narodni odbornik.
“Radio je i na klasiranju zemljišta s nekim Husom Krupićem. Huso je bio pismen, a Đuro je bio nepismen. Kasnije je završio analfabetski tečaj. Oni su našu zemlju klasirali. Zbog njega smo plaćali za neplodno zemljište visok porez kao da smo imali plodniju zemlju od ravnica u okolini Bosanskog Novog. On nas je skoro upropastio. To je radio nekih pet-šest godina”, priča Kulenović. Objasnio je i zašto je Šašić odselio iz njihovog kraja. “Kasnije, kada su Srpkinje počele govoriti da je Đuro ubio Hasana, oca Mehe Bobića, da ga je natjerao da pljačka muslimanske kuće i sve vrijednosti prenese u Đurinu kuću, da ga je natjerao da sam sebi kopa mezar u Pričelju u Vrljaji. Kao dječak, ta sam kazivanja slušao od srpskih žena iz Dubovika. Hasan je ubijen i zakopan i dan-danas se ne zna za njegov mezar. Kada su priče o Đuri sve više počele da se šire, Đuro je prodao imanje i odselio negdje u Vojvodinu. Meho Bobić je znao da je Đuro ubio njegovog oca jer je bio u kući Bobića i jedva se spasio. Skočio je s prozora i tako jedva utekao. Sve je dobro znao, ali nikad nije zbog straha o tome pričao. U selu je ostalo trideset udovica bez ljudi, ali niko nije smio ništa kazati. Bojali su se da će ih zbog priče odvesti negdje po noći jer se to i dešavalo. Sve do pedesete znalo se desiti da čovjek omrkne, a ne osvane. Mnogi ljudi koji su vidjeli zlo svojim očima u Duboviku stradali su. Tako su u Krupi ovdje neki Dubovičani ubijeni. Sulejmana Bobića ubili su Đuro Šašić i Kemo Suljić iz Ljusine. Bacili su ga u Unu u vodu. Pronađen je nizvodno u Halkićima kod mlina gdje se bio zaustavio. Sulejmanov'ca je sirota čekala i raspitivala se o njemu sve dok joj Meho Bobić nije kazao da je Sulejman ubijen i da mu se ne nada. Bio je duša od čovjeka, a ubijen je na pravdi Boga.”
Kako je Ćopić ocrnio Čarakovo
Jedan od najpoznatijih radova Branka Ćopića naslovljen je s Mitraljezac golubijeg srca, u čijem je središtu njegov lik Nikoletina Bursać. Tu Ćopić, opisujući Bursaćeve nevolje nakon što je u njihov odred stigla partizanka Branka, piše: “Mjesec dana poslije Brankinog dolaska, partizani poduzeše napad na tvrdokorno ustaško uporište Čarakovo. Bilo je to ušoreno muslimansko selo u plodnoj dolini, okruženo brežuljcima načičkanim bunkerima i rovovima, a kamoli da otvore put za dolinu. Nikoletinu skoro odsjekoše u jednoj vrtači između dva bunkera tako da se, sve četveronoške izvukao iz škripca, tek pošto se bilo sasvim odjutrilo. — Uh, slavu mu, baš mi ugrijaše leđa! — oduši on pošto se dokopa prve veće šikare koja se vezivala sa šumama na partizanskoj strani.”
Čarakovo o kojem Ćopić piše naselje je u predgrađu Prijedora. A zbog ovih su rečenica njegovi stanovnici decenijama imali grdnih problema. U Čarakovu je uglavnom boravila muslimanska milicija, tzv. “Šefkinovci”, nazvani po njihovom komandantu Šefki, koji su se brzo nakon početka rata priklonili partizanskim odredima. Ustaša je bilo povremeno u selu, dolazili su i prolazili. Niti je Čarakovo ušoreno, niti je u dolini, niti je bilo ustaško uporište načičkano mitraljezima. Čarakovo je selo sastavljeno od šest mahala u kojima su u predratno doba namaze predvodili sinovi Derviša efendije Sadikovića. Jedan od njih, Hasib Sadiković, bio je partizan, kao i njegova supruga. Hasib je nakon Drugog svjetskog rata bio pukovnik JNA.
Sin Hasiba Sadikovića bio je čuveni prijedorski doktor Eso Sadiković, ubijen 1992. godine u koncentracijskom logoru Omarska. Negdje sedamdesetih godina prošlog stoljeća Omladinski savjet Mjesne zajednice Čarakovo napisao je pismo prijedorskim općinskim dužnosnicima u kojem su žestoko protestirali zbog lažne slike Čarakova koju je u svojoj priči odaslao Ćopić. Neki od potpisnika i danas su živi i politički aktivni u Prijedoru. No, brzo nakon što su napisali pismo, bili su primorani da ga povuku i da o tome više nikada ne govore. Jednostavno, poručeno im je da šute i da Čarakovo u Drugom svjetskom ratu ostave onakvim kakvim ga je opisao Ćopić. U genocidu 1992. godine u ovom su prijedorskom naselju ubijena 402 Bošnjaka.
