Desetljećima kroz imena ovih dviju ćuprija tekla je slava dvojice bosanskih atentatora: Bogdana Žerajića i Gavrila Principa

Piše: Izet PERVIZ

Fotografije: Velija HASANBEGOVİĆ

Imena dvaju atentatora bijahu desetljećima zakatančena za ova dva središnja sarajevska mosta. Prvi je pucnjima iz revolvera ispratio pogano 19. stoljeće, satruhlo u obećanju pravednijeg i boljeg svijeta. Drugi je najavio nogostup 20. stoljeća svog izrovanog masovnim grobnicama i uvijenog crnim dimom krematorijskih dimnjaka. Ovaj će ih grad naposljetku sahraniti u istoj grobnici, a njihovim imenima obgrlit će ove dvije ćuprije, da se međusobno zgledaju dok je svijeta i vijeka i da kroz njihova imena neprekidno teče slava atentatora kao Miljacka ispod njihovih lukova.

Onda će, kako to ovdje često biva, najednom posumnjati u njihovo čojstvo i raspikat će sav lovor kojim ih je desetljećima kitio, rastopit će sumnjom sve mitove i iščupati otiske stopala iz betona. U naletu nenadanog prosvjetljenja, dosjetit će se da je onaj koji je pucao s tog mjesta i čije je tabane cjelivao gotovo cijelo jedno stoljeće ubio i trudnu ženu. Proglasit će ga produženom rukom organizacije mračnih ciljeva, a drugog će potpuno zaboraviti. Sa svojih mostova skinut će katance vjernosti i vratit će im njihova stara imena pod kojima su ih stoljećima preko svojih hrbata prebacivali s jedne na drugu obalu njihovog grada.

CAREVA ĆUPRIJA

U raskoraku stoljeća, tačno četiri godine prije nego će Gavrilo Princip ubiti Ferdinanda i Sofiju, na historijsku scenu stupa Bogdan Žerajić, učitelj iz Nevesinja. I on je pripadnik militarističke organizacije “Crne ruke” i član “Mlade Bosne”, neki kažu depresivan i neurotičan mladić. S pištoljem u džepu i gnjevom u srcu, on će se ušunjati pred zgradu Zemaljske vlade, u kojoj vrije kao u mravinjaku – nakon prvih izbora u povijesti ove zemlje, u toku je konstituiranje Bosanskog sabora. Prozori su otvoreni i svana, bježeći od junske zapare, nevin, bijesno nahrće pomamni miris prezrelog lipovog cvijeta. Tu, u blizini, odmah uz korito Miljacke, tramvaj drobi usijanu kaldrmu. Znojnom rukom usplamtjeli mladić stišće isti onaj “brauning” koji prije desetak dana nije “htio da izađe” iz istog ovog džepa kada je u Mostaru, kako je pričao, krenuo prema ostarjelom caru Franji Josipu. Historija nikad neće do kraja objasniti kako je uopće uspio prići zgradi Zemaljske vlade, koja je tog dana bila zaposjednuta žandarmerijom, pomiješati se među 72 poslanika i prikučiti se carskom izaslaniku maršalu Marijanu Varešaninu, tadašnjem guverneru Bosne i Hercegovine, porijeklom iz Oćevije pored Vareša, koji je upravo odlazio. Historija će u svoje sveske zapisati ovako: u maršalovom pravcu ispalit će pet metaka (svih pet promašit će cilj), a šesti će zakucati u vlastitu sljepoočnicu.

Legenda kaže da je prilikom ekshumacije nakon Prvog svjetskog rata u grobu onkraj groblja na Koševu, gdje se sahranjuju samoubice i beskućnici, nađeno tijelo bez lobanje, koju su poslije pronašli u kriminalističkom arhivu. Drugi krak legende, onaj maštovitiji, ali i nekrofilan, priča da se na dan sahrane zemnih ostataka Žerajićevih pojavio s drvenim sandučićem pod miškom bivši austrougarski detektiv, koji će, drhteći, ispričati da je šef kriminalističke policije u Sarajevu, taj tamo Viktor Ivasjuk, koristio ovu lobanju s rupama na sljepoočnicama kao pepeljaru. Kažu i da je Borivoje Jevtić, bosanski književnik i dramaturg u Narodnom pozorištu u Sarajevu, član “Mlade Bosne”, nakon izlaska iz zatvora, u kojem je proveo tri godine zbog učešća u sarajevskom atentatu, pričao kako mu se jedan od isljednika hvalio da je u istu tu lobanju stresao pepeo sa svojih cigareta.

Isto tako, historija nam nikada nije odgovorila na pitanje da li je za svog boravka u Sarajevu Bogdan Žerajić barem jednom prešao preko mosta koji će desetljećima nositi njegovo ime i rasijavati njegovu slavu nacionalnog heroja. U to vrijeme ovaj most, koji je u ono doba predstavljao pionirski pokušaj upotrebe armiranobetonske konstrukcije u mostogradnji Austrougarske monarhije, kako to kažu stručnjaci, već je punih trinaest godina preko svojih leđa prenosio automobile i kočije s namjesnicima i ostalim austrougarskim zvaničnicima, ispraćajući ih prema “Konaku”, a nad njim danonoćno bdjela je žandarmerijska straža. Dotadašnji život ovog mosta historija je strepnje i straha pred jesenjim i proljetnim ludilima Miljacke, koja ga je u nekoliko navrata besramno razorila.

Stoljećima, još otkako je Isa-beg Ishaković s njom direktno povezao ulaz u džamiju na lijevoj obali s ulazom u “Kolobara han” na desnoj i tako spojio dva dijela grada u nastajanju, Miljacka je, poput neobuzdanog ždrijepca, pokušavala, gotovo svakog proljeća, zbaciti sa svojih leđa Carevu ćupriju i svaki most kojim je čovjek krotio njenu divlju prirodu. Ponekad je to i uspijevala. Historija kaže da je Careva ćuprija 1619. godine odnesena u strašnoj proljetnoj bujici koja je ponijela sa sobom šest kamenih mostova s Miljacke. Još će strašnije podivljati 172 godine potom, ovaj put u jesen, kako je to u svom ljetopisu zapisao smjerni Mula Mustafa Bašeskija. Odnijela je te godine sve sarajevske mostove izuzev Šeherćehajine ćuprije. Bašeskija će zapisati da su ovaj put Carevu ćupriju obnovili sarajevski trgovci Hadži Husein-aga Haračić i Mustafa hadži Bešlija, čija se imena i danas mogu pročitati na nišanima u središtu mezarja na Alifakovcu. Prvi je sagradio most s tri stuba i četiri luka, piše Bašeskija, a drugi je obnovio jedan njegov svod na desnoj obali.

Nakon treće od velikih poplava koje su kroz historiju napadale na sarajevske mostove, one iz 1881. godine, koja je neće sasvim odnijeti, ali će načiniti veliku štetu na stubovima i lukovima Careve ćuprije, austrougarske vlasti konačno su ukrotile Miljacku, do te mjere su je zauzdale da današnji pjevači, kao da je izazivaju i prkose joj, pjevaju kako ona samo u čudu može odnijeti mostove. Tada je na obale udaren kameni zid i Miljacka je konačno utamničena da nikada više ne udari na svoje ćuprije koje ima da nosi ne posramljeno niti onako kako se nose uzničke halke već ponosito, onako kako djevojke nose narukvice na svojim bijelim rukama.

I taman kada je Miljacka ukroćena cijelom dužinom od Isa-begove tekije, gdje je ulazila u grad, pa sve do Skenderije, gdje je iz njega izlazila spuštajući se u ravnicu Sarajevskog polja, donesena je neočekivana odluka: da se Careva ćuprija potpuno poruši, sa svim njenim lukovima, stubovima i gracioznim ledolomcima. Kao da je nekom zasmetala. Je li takva odluka mogla biti donesena bez Benjamina Kallaya, tadašnjeg bosanskog upravitelja, koji je sve svoje znanje i umješnost upregnuo da stvori zametak bosanske nacije? Historija kaže ovako: stari Carev most porušen je potpuno 1897. godine, a umjesto njega je dvadesetak metara uzvodno, u smjeru ulice koja vodi prema “Konaku”, načinjen novi most u kojem je od Careve ćuprije ostalo tek ime. Možda se odgovor na pitanje zašto je srušena krije baš u odluci da se novi most ne gradi na istom mjestu na kojem je stajala kroz stoljeća i direktno ljude iz “Kolobara hana” dovodila pred avlijska vrata Careve džamije, već da se pomakne dvadesetak metara uzvodno i da sa svojih leđa spušta auta direktno na cestu koja vodi do ulaza u “Konak”, u kojem su stanovali bosanski namjesnici. Je li Benjamin Kallay, koji je svojom politikom načinio sebi mnoge neprijatelje, naročito u Srbiji, osjetio opasnost te pomjeranjem mosta skratio put svog automobila do “Konaka”? Je li Carevu ćupriju srušio Kallayev strah? Nema odgovora na ova pitanja. Historija mudro šuti.

LATINSKA ĆUPRIJA

Kažu da je Gavrilo Princip, svjedočeći u svoju korist na suđenju u Sarajevu, pričao kako je noć uoči atentata na Franca Ferdinanda krišom otišao na Koševo, do neobilježenog groba Žerajićevog, i položio cvijeće koje je pokupio s okolnih grobova. Svaki, i najbanalniji djelić iz života ovog zbunjenog mladića pretvorit će se u legendu koja će desetljećima biti hranjena narodnom potrebom za herojima, pojedincima, koji sami sa svojim djelima stoje naspram silovitih historijskih valova. Ali, ni historija ni legenda neće imati potrebu da postavi pitanje: Kako je Gavrilo Princip mogao biti siguran da će Franc Ferdinand, jedan od najizvikanijih evropskih lovaca, koji nije uživao ugled osobito hrabrog mužjaka, nakon neuspjelog atentata i bombe bačene pod njegovo auto, odlučiti da se vrati nazad, u uske sarajevske ulice, među svjetinu koja je osjetila miris krvi, pretvarajući samog sebe u vuka satjeranog u stupicu, u fazana pasijim lavežom dignutog s legla, u lovinu? Obje će vjerovati u sveto proviđenje: ono je Ferdinanda nacrtalo Gavrilu pred cijev, a u tom su slučaju sva pitanja suvišna.

Svako ko pažljivije pogleda Latinsku ćupriju vidjet će u njenom tijelu nesrazmjer u rasporedu lukova. Jedan luk nedostaje, onaj na desnoj strani Miljacke. Zatrpan je u vrijeme kada je kroćena ova rijeka i probijen kej. Tada su svi mostovi na Miljacki skraćeni za jedan luk. Na njemu je, na tom luku zatrpanom pijeskom i kaldrmom, zastalo auto i na njega je Princip kročio zakoračivši prema svojim žrtvama. Dakle, slobodno se može reći da je Princip izvršio atentat na mostu koji će četiri godine kasnije ponijeti njegovo ime.

Ali, cijela ova strana kojom se izlazi prema Hotelu “Evropa” danas se doimlje kljastom. Posvud razbacane, vire krhotine uspomena na događaj koji je prethodio Prvom svjetskom ratu. Ovdje, gdje je nekoć stajao “Spomenik umorstvu”, koji će tek nešto više od godinu podsjećati na žrtve atentata, odmah ispod limene ploče s potpuno izblijedjelim natpisom iz kojeg se nekad mogla pročitati kratka povijest Latinske ćuprije, stoji u staklu utisnut njegov grafički prikaz, kao spomenik spomeniku. Kao da se osjeća stid onog ko je smatrao da nekako ipak treba obilježiti da je ovdje nekad stajao spomenik ubijenom prestolonasljedniku i njegovoj ljubavi, ako ni zbog čega drugog onda zbog onih turista koji su u svojim zemljama učili da su u Sarajevu 1914. Ferdinand i Sofija mučki ubijeni. Kao da ovaj grad još nije našao smjelosti da donese odluku kojoj historijskoj kazi da se prikloni, da li onoj ispisanoj u Beču, koja o atentatu govori kao o terorističkom činu, ili pak onoj u Beogradu, koja mladog atentatora uzdiže na nivo nacionalnog heroja i stavlja ga među najveće borce za slobodu.

I ovdje se osjeti nedorečenost ovog grada, koji je uvijek, kao u inat, stajao između svakojakih historijskih štiva pisanih u centrima u kojima su poredani njegovi porobljivači što ih je, nemoćan, primao ruku raširenih, ali s podozrenjem u oku i zebnjom u srcu.

Prije nekoliko godina bilo je stidljivih naznaka kako bi “Spomenik umorstvu” trebao biti vraćen na ovo mjesto. Tada su se u medijima pojavili tekstovi koji su rekonstruirali daljnju njegovu sudbinu. Doznali smo da nije porušen, već razmontiran i složen u bašču Zemaljskog muzeja, gdje je nadživio i prvu Jugoslaviju i fašističku NDH. A onda je netragom nestao, da bi se jedan njegov dio, i to onaj umjetnički najvredniji – bronzani medaljon s likovima Ferdinanda i Sofije – pojavio u Umjetničkoj galeriji BiH, a kameni ostaci nađeni su u dva grada, da se nikad više ne sastave. Postament je ležao na Kobiljoj Glavi u Sarajevu u kamenorezačkoj radnji Nijaza Tankovića, koji je radnju kupio od Ranka Gace, sina Rajkovog, direktora državne firme “Kamenorezac”, koja je sredinom 1970. godine izvodila radove kod Zemaljskog muzeja. Stubovi su nađeni u Trebinju u krugu preduzeća Ilije Šiškovića. Kako su dospjeli ondje, niko ne zna.

PLOČE I ĆUPRIJA

Otud, preko ceste, s fotografija na Muzeju sarajevskog atentata, gledaju nas unezvijerene oči Gavrila Principa kojeg hvataju žandari. Njegove su stope odnesene. Ostala je tek ploča s natpisom. Nacisti su u njoj vidjeli toliku dragocjenost da su je skinuli kada su zauzeli Sarajevo i poslali Hitleru kao poklon za pedeset i drugi rođendan. Sam čin skidanja bio je do te mjere svečan da su sve snimili kamerom. Načinjena je i fotografija na kojoj Hitler stoji pred ovom pločom kao nad odranom kožom Kraljevine Jugoslavije. Fotografija je, priča se, snimljena 10. aprila 1941. godine u vagonu specijalnog voza “Amerika” na slijepom kolosijeku pruge Beč – Graz. Navodno je, stojeći pred pločom, rekao: “Slavili su ovom pločom svoju slobodu i njemačko poniženje, a sada je nadgrobna ploča njihovoj zemlji i njihovim snovima.” To bi moglo biti i tačno, jer taj kaplar iz Prvog svjetskog rata naprosto je volio takve stvari. Zar nije dotjerao vagon u kojem su Nijemci potpisali kapitulaciju 1918. godine i natjerao Francuze da u njemu potpišu svoj poraz?!

U Hitlerovo vrijeme na ploči je pisalo: “Na ovom istorijskom mestu Gavrilo Princip navijesti slobodu na Vidovdan 28. jun 1914. godine.” Nakon oslobođenja, postavljena je nova ploča na kojoj je zlatnim slovima stajalo: “U znak vječite zahvalnosti Gavrilu Principu i njegovim drugovima, borcima protiv germanskog osvajača, posvećuje ovu ploču omladina Bosne i Hercegovine – Sarajevo, 7. maj 1945.” Zamijenjena je novom 28. juna 1953, kada je otvoren Muzej “Mlade Bosne”. Na njoj je pisalo: “Sa ovog mjesta 28. juna 1914. Gavrilo Princip svojim pucnjem izrazi narodni protest protiv tiranije i vjekovnu težnju naših naroda za slobodom.” Ova ploča je uklonjena 1992, a 2004. postavljena je nova, na njoj piše: “Sa ovog mjesta 28. juna 1914. Gavrilo Princip je izvršio atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju.”

Ostatak povijesti Latinske ćuprije, od onog dana kada je u sarajevskom ajanu Ali Ajni-begu, upravitelju Rustem-pašine imovine u Sarajevu, konačno dozrela odluka da baš na ovom mjestu svije luk nad Miljackom, pa sve do onog dana kada su se niz rijeku razlijegli pucnji Principovog revolvera, jednolična je historija strepnje pred poplavama i uvijek isti, dosadan i potmuo bat hiljada đonova na nogama čestitih i vrijednih žitelja katoličke mahale koja se, kažu, protezala niz Miljacku sve do Ćumurija ćuprije. Turci je zvali Frenkluk, a domaći Latinluk, te joj ime prenijeli i na ovaj most da zauvijek nosi uspomenu na jednu sarajevsku mahalu čiji je duh uzidan u vremenu koje je svojim dlijetom hvatao neimar Risto iz Ljubinja i uklesivao ga u ove kamene kocke od kojih su njegovi dunđeri strpljivo i smjerno slagali ovu ćupriju da nas i danas, gotovo pobožno, šutke i u trpnji, duž svog hrbata prenosi s jedne na drugu stranu ovog grada, ravnodušna spram svih naših stremljenja, snova i svakojakih budalaština.