Prije 75 godina, američke vojne snage oslobodile su koncentracioni logor Buchenwald. Pisac Jorge Semprún bio je jedan od preživljelih

Padom španske Republike započela je za mnoge drama progonstva. Pola miliona Španaca izbjeglo je Francovu represiju, ali nisu znali šta će biti s njima. U Francuskoj su ih vlasti internirale u kampove pod teškim uvjetima. Tijekom Drugog svjetskog rata, mnogi su se pridružili Pokretu otpora u nadi da će Hitlerov poraz značiti i pad Franca.

Užase njemačkih koncentracijskih logora osjetilo je nekoliko hiljada tih izbjeglica. Oko šesto Španaca deportirano je u Buchenwald, oko četrnaest kilometara daleko od grada Weimara. Na vratima ovog zlokobnog mjesta bio je natpis sa zastrašujućim riječima: “Svakome što zaslužuje.” Tijekom sedam godina koliko je postojao u njemu je bilo zatočeno oko 250.000 ljudi, od kojih je oko 56.000 umrlo.

Španci su bli mala grupa zatočenika, Jedan od njih bio je komunista Jorge Semprún (1923.-2011.), Gestapo ga je uhapsio 1943. godine. Bio je unuk Antonia Maura, jednog od najvažnijih državnika u historiji Španije. Maćeha ga je, kada je bio dijete, naučila njemački. Poznavanje jezika njegovih stražara moglo je biti presudno. Omogućičo mu je pristup birokratskom položaju koji bi mu uvelike olakšao opstanak.

Protiv Semprúna je pokrenut postupak. Pod optužbama da je bio kapo, odnosno jedan od zatvorenika koji je surađivao s nacistima u zamjenu za privilegije. Optužba je temeljena na izjavama Carlosa Semprúna, koji se tijekom godina nije ustručavao svog brata, s kojim nije razgovarao, predstaviti kao lažnjaka. Nakon što su ga idolizirali kao junaka Otpora, divljenje se pretvorilo u prezir. Prema Carlosovom mišljenju, Jorge je bio samo prevarant koji se posvetio uljepšavanju svoje biografije izmišljenim pričama. Činjenica da je prilikom napuštanja logora bio odlilnog zdravlja može se objasniti samo na jedan način: kolaboracionizmom.

Kako svjedok optužbe pripada porodici osumnjičenog, slučaj je zatvoren. Je li Carlos rekao istinu ili je iz njega govorila zavist? Za biografa Soledada Foxa Maura nema inkriminirajućih dokaza. Jorge Semprún nije bio kapo, iako je bio štićenik jednog od njih, komuniste Willija Seiferta. Sam Semprún priznao je svoje prijateljstvo sa Seifertom i opravdao njegove i postupke njegovih ljudi u Buchenwaldu. Suradnja u administrativnom okviru Trećeg Reicha omogućila je sabotiranje stroja holokausta iznutra.

U dokumentarcu za TVE, bivši ministar kulture između 1988. i 1991. izričito je odbacio optužbe i rekao da nikada nije bio kapo. Naprotiv, tvrdio je da je riskirao život lažirajući kartice zatvorenika, tako da ih nije bilo moguće prebaciti u druge logore gdje su uvjeti bili još lošiji. Da su ga Nijemci otkrili, sudbina bi mu bila smrt.

Semprúnovo priznanje ne razjašnjava u potpunosti stvari. Po kojim je kriterijima odlučeno koje će kartice biti krivotvorene? Komunisti su optuženi da su žrtvovali nevine kako bi spasili svoje. Bili su solidarni jedni s drugima, ako je vjerovati diplomatu Stéphaneu Hesselu, koji će postati poznat 2010. godine po bestseleru Outrage! Koji je bio zatvoren u logorima Buchenwald i Dora.

S druge strane, vrlo je moguće da je Semprún uspio preživjeti zahvaljujući ulozi Francovog ambasadora Joséa Félixa de Lequerica, čovjeka koji je bio blisko povezan sa njegovim djedom Antoniom Maurom, Prijateljske veze mogu značiti da je posredovao kod nacističkih vlasti da se spriječi smrt ili mučenje tada mladog komuniste. Semprún je imao i utjecajnog zeta, francuskog diplomata Jean-Marie Soutoua, muža svoje sestre Maribel, koja je sigurno također intervenirala u njegovo ime.

Logor je bio svakodnevni užas. Međutim, Semprun je u zatočeništvu uživao neke prednosti. Primjerice, dobijao je pakete koje su mu rođaci slali preko Crvenog križa, s hranom koju je mogao koristiti kao valutu. Nadalje, prema vlastitom svjedočanstvu, Buchenwald je imao biblioteku čiji je Semprun bio redovan korisnik.

Kada je izišao na slobodu, Semprúnu je trebalo dugo vremena da verbalizira sve što je doživio. To nije učinio sve dok nije napisao svoj prvi roman “Dugo putovanje”, objavljen 1963. Ali, ovu knjigu, kao i sve one koji će doći kasnije, ne može se shvatiti kao vjernu hroniku. Autor je, u umjetničke svrhe, miješao stvarnost i fikciju. Izmislio je, naprimjer, jednog od glavnih likova, partizana iz grada Semura.

Kad se saznalo da ovaj dio priče nije u skladu s činjenicama, kritika je ubrzo postala intenzivnija. Semprún je imao svoje argumentoe, tvrdio je da se “bitna istina” njegovog iskustva u koncentracijskom logoru ne bi mogla prenijeti da nije bilo književnih radova.

Za vrijeme Francovog režima, Semprún se u sigurnoj kući u Madridu sastao s dvojicom radikalnih pripadnika KP Španije. Jedan od njih, Manuel Azaustre, bio je u Mauthausenu i jednog dana povezao je svioju priču sa njegovom. Semprúnu se pripovijest činila istinitom, ali nerazumnom i nedovoljnom. Mislio je da Azaustre, iako je proživio iskustvo koncentracijskog logora, ne zna kako to prenijeti. Tada je htio ispričati istu priču vlastitim riječima. Dugo putovanje, dakle, nije odražavalo samo vlastito iskustvo, nego i tuđu historiju.

Sam Semprún priznao je da bez Azaustra nikada ne bi napisao svoje djelo. I u ovom slučaju, kao i u ostalim knjigama, književnost i historija su u sukobu. Prema Soledadu Foxu, Semprun je pisac velikog talenta koji je napravio „hollywoodski zaokret prema manje romantičnim temama“. Istraživači, međutim, još nisu rekli zadnju riječ. Vjerojatno je da Semprún nije bio kapo, ali možda je istina da se usred barbarstva koncentracijskog logora preselio u to sivo područje gdje je granica dobra i zla bila zamagljena. /lavanguardia/