“Sada, hvala Bogu, ima ukupno sedmero djece na području Jeleča. Moje dvoje, u Suljevićima četvero i ima jedno dijete sada ovdje. I ovi brojevi su super s obzirom na 2007. godinu, kada je bila utopija da dijete može pohađati školu u Miljevini. Ali, eto, hvala Bogu sada ih ima četvero. Ujutro, u 7:40 sati, četvero djece se okupi pred mojom kućom, pa ih svako jutro vozim u Miljevinu u školu. Ovo dvoje djece dolaze pješke iz Govze, to je udaljeno oko tri i po kilometra. Ja se onda vratim kući, obavim svoje poslove i onda opet odem po njih u školu”

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

U Jeleču kod Foče ove će godine prezimiti 17 porodica. Kada su se Bošnjaci početkom 21. stoljeća počeli vraćati u Jeleč, pa sve do 2006. ili 2007. godine, kada je povratak prognanih u ove krajeve stao, tu je živjelo 40 porodica. Međutim, nove porodice nisu dolazile, u one koje su tu već živjele nisu pristizali novi potomci, tako da sada većinu stanovnika ovog sela čine starije osobe. Jedan od izuzetaka jeste Fadil Arifović, koji je na mjesto imama došao 2007. godine. Kaže da sada u glavu zna svakoga ko tu zimuje, te da taj broj ne prelazi 30 duša.

“Selo je razbacano po velikom terenu. Jeleč ima mnogo zaselaka koji su i sami razbacani na sve strane, pa onda imate ovdje jednu kuću, ovdje dvije… Ljudi se ovdje bave stočarstvom, voćarstvom, znači poljoprivreda. Pretežno je riječ o penzionerima. Slobodno se može kazati da je Jeleč postalo vikend-naselje. Od petka do nedjelje Jeleč malo oživi, isto tako i u periodu proljeća i ljeta, obrađuju svoju zemlju, a dok onda u periodu kasne jeseni i zime rijetko kad neko od njih navraća”, tvrdi Arifović, govoreći o Jeleču, u kojem je, prema popisu iz 1991. godine, živjelo 545 Bošnjaka, 67 Srba i jedan Hrvat.

NEMA KVORUMA ZA DŽUMU

Ovakvo stanje prenijelo se i u džamiju, na džemat. Svakog petka imam Arifović iščekuje koliko će džematlija doći, te hoće li imati kvorum za džumu – trojica džematlija i hodža. Kaže da se vrlo često dešava da nema čak ni trojicu džematlija. I oni ljudi koji bi mogli doći ne dođu jer u ovim krajevima zapada veliki snijeg, ljudima treba i po nekoliko sati da se doslovno probiju do džamije. Veoma su teški uvjeti i često nema ljudi u džamiji.

Arifović kaže i da se putevi u Jeleču i okolnim selima slabo održavaju. “Tako da sam ja prva i jedina grtalica Jeleča, od prvog snijega, zavisi kada padne, pa sve do marta, nekada i aprila. Godine 2007. bilo je jedno dijete na cijelom ovom području. Sada, hvala Bogu, ukupno ima sedmero djece na području Jeleča. Moje dvoje, u Suljevićima četvero, to je mjesto udaljeno četiri kilometra od centra sela, i ima jedno dijete sada ovdje. I ovi brojevi su super s obzirom na 2007. godinu, kada je bila utopija da dijete može pohađati školu u Miljevini. Ali, eto, hvala Bogu, sada ih ima četvero. Ujutro, u 7:40 sati, četvero djece se okupi pred mojom kućom, pa ih svako jutro vozim u Miljevinu u školu. Ovo dvoje djece dolaze pješke iz Govze, to je udaljeno oko tri i po kilometra. Ja se onda vratim kući, obavim svoje poslove i onda opet odem po njih u školu. Svaki dan pređem oko 20, heftično 100 kilometara”, pripominje Arifović, te dodaje da Opština Foča ovoj maloj zajednici Bošnjaka pomaže onoliko koliko može.

“Ali, moram napomenuti da imamo odličnu saradnju s predsjednikom Skupštine opštine Foča Izetom Spahićem. Borimo se, samoorganiziramo se, istrajavamo. Evo, navest ću vam kao primjer Podgaj, to je jedno od obližnjih sela. Oni su za devet godina skupili 30 hiljada maraka za asfaltiranje puta. Onda je Opština malo učestvovala, malo Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica, razne općine po Federaciji, kao i kantoni. S druge strane, mi imamo prirodna bogatstva šume. Oko 700 hiljada maraka šumarstvo uplati svake godine na račun Opštine. Kakve bi samo koristi imala lokalna zajednica od tog novca, ali mi od toga vidimo hajra samo u tragovima, kao kapljice na dlanu. Tu je onda i priča s hidrocentralom, koja je bila klasična prevara. Kupili su zemljište od nas Bošnjaka, a onda su sve radili po svom, ne poštujući što smo se dogovorili. Imali smo i organizirane proteste, došle su novinarske ekipe, sve je to izišlo u eter, ali od toga nije bilo pretjeranog hajra. Mi na ovom području imamo tri hidrocentrale koje ne upošljavaju nijednog Bošnjaka”, naglašava Arifović.

Amel Kavazić je 1. aprila 2000. godine s 18 godina došao u Lazu kod Jeleča. Bio je u prvoj ekipi povratnika koja je došla u Jeleč. Otada više nigdje nije išao. “Sve i jedna kuća je ovdje bila zapaljena. Od cuke kućara je bila uništena, ništa ovdje u čitavom selu nije ostalo, osim nekolike srpske kuće na drugoj strani. Kada smo tada došli, spavali smo u šatorima. Tu smo bili tri-četiri mjeseca, a onda smo napravili i osposobili jednu kuću u kojoj smo mogli živjeti. Tu nas je živjelo oko dvadesetero. Puna kuća k'o šibica. Za materijal za kuću smo se snalazili i sami smo pravili svoje kuće. Samo smo dobili donacije za krovove, ostalo smo sve sami. Tako su ljudi od svojih sredstava pravili kuće”, priča Amel Kavazić.

Amel je prije pet godina obolio od multipleskleroze. Kaže da je nedavno bio na pretragama, ne osjeća se baš najbolje: “Primam neke infuzije svako šest mjeseci. Na nekoj sam posebnoj terapiji. To je projekt iz Švicarske, od tri hiljade oboljelih, nas troje smo dobili da primamo ovu terapiju. Doktori se nadaju da će ovi lijekovi blokirati bolest da se više ne širi. A vidjet ćemo šta će biti. Imam stalno grčeve u nogama, ne mogu dobro da hodam. Nemam ravnoteže, nekada izgubim kontrolu i samo padnem, a ništa me ne boli. Onda nemam više one snage, nemam snage ni da koračam ni da hodam. Majka mi je stopostotni invalid. Otišla je u Sarajevo na operaciju štitne žlijezde. Već je dva puta bila na operaciji, operisala kuk, ugradili su joj umjetni”.

ČESTE POSJETE VUKOVA

Amel Kavazić živi s ocem, majkom, suprugom i djevojčicom u svojoj porodičnoj kući. Svi se slažu da im je najteže zimi, kada je sve okovano snijegom i ledom. Amelov otac Esad ističe da zna pojedine prijeratne komšije koje sada žive u velikim gradovima u Bosni i Hercegovini i jedva kraj s krajem spajaju, a ne žele da se vrate na svoje imanje. “Neće da rade na svojoj zemlji, da siju, da uzgajaju voćke, brinu se oko hajvana. Ja to ne mogu nikako da razumijem. Mi ovdje imamo oko 40 dunuma zemlje. Ona je itekako vrijedna kada ima neko na njoj da radi, a kada bih je prodavao, to bi otišlo u bescjenje. Najviše se bavimo poljoprivredom i sijemo zelen. Imamo i krave. Nekada sam imao i ovaca, ali su vukovi to napadali. To je danonoćno napadalo, pa su jednom u po bijela dana vukovi prišli tu na svega pedesetak metara od kuće i poklali hejbet ovaca. Nemaju oni ovdje nikakvih prepreka, to je njihova teritorija, a i šuma je tu odmah blizu”, objašnjava Esad Kavazić.

Porodica Kavazić ljetos je od rođaka dobila plastenik, koji im je bio od velike koristi. “Našli smo fin komad zemlje gdje smo ga montirali. U njemu sijemo paprike, paradajz. Nalazimo se na 820 metara nadmorske visine, povisoko je za određene kulture. Sijemo najviše za sebe. Ono što brze ruke možemo prodati jeste krompir. Ostatak pretežno podijelimo svojoj porodici koja nam dođe u posjetu, i to je to. Organiziranog otkupa nema”, objašnjava Esad.

Najviše mu pomaže snaha Sabra. “Obrađujem, sama radim. Kada ima nešto od bilja u šumi, odemo i to beremo. Nije mi mrsko raditi, što bi mi bilo, za svoju porodicu, za svoje dijete. Kažu, sramota je otići u šumu i brati gljive. Što bi bilo? Esad i ja radimo sve poslove. Krava treba da nam se uskoro oteli, pa je i oko nje potrebna posebna pažnja. Rodom sam iz Bosanske Gradiške, ovdje sam došla prije četiri godine, kada sam se udala. Imamo i nešto koka. Kupujemo malo pšenice i kukuruza za njih”, kaže Sabra.

Mještani Jeleča tvrde da ne idu samo Bošnjaci iz ovih krajeva, nego da isto tako i Srbi napuštaju ove krajeve, te da je zbog toga sve tako otužno i pusto. Bojažljivo govore da za nekoliko godina tu više niko neće ostati da živi, jer u Miljevini od prvog do šestog razreda trenutno ima svega 16 učenika. Bošnjaci Jeleča dobro se sjećaju i zločina počinjenih nad njihovom braćom, sestrama, majkama, očevima, kćerima, sinovima za vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Kažu kako ih je više od pola ubijeno, a dosta njih ni nakon svih ovih godina nije nađeno. Tu je i obližnje šehidsko mezarje u kojem leži stotinjak Jelečana. Žene, starci, djeca, sve što su našli, to su i ubili. Kažu da iza svakog nišana stoji po jedna neispričana priča, bez izuzetka strahovita i tužna.

Uvrh mezarja stoji i spomen-ploča na kojoj stoji ime “Jelena Srnja”. Bila je supruga Envera Srnje, koji leži odmah do nje. Odveden je i ubijen sa svojom suprugom. Mještani Jeleča i sada se sjećaju priča kako su srpski vojnici htjeli pustiti Jelenu, Crnogorku iz okoline Nikšića, što je ona kategorički odbila, kazavši da ne želi nikakav drugačiji tretman u odnosu na ostatak bošnjačkog stanovništva u Jeleču. Nakon agresije, kada su pronađeni njeni posmrtni ostaci, mještani su kontaktirali njenu braću kazavši im da su je pronašli, te da mogu doći i odnijeti njene ostatke kako bi je ukopali u pravoslavno groblje. Oni su im kratko odgovorili da je njena želja bila da živi s Bošnjacima, da umre s Bošnjacima, pa, eto, sada neka bude i ukopana s Bošnjacima.