Ne može se Lovrenoviću poreći da promovira svoju viziju Bosne, kao i da smatra da postoji bosanski duh, no, umjesto nekritičke promocije, Bošnjacima bi bilo oportunije i korisnije analizirati ih, pa i polemizirati s tim tekstovima jer, sa stajališta njihove povijesti, tradicije i identiteta, pa i one najnovije historije koju još itekako pamtimo, nisu prihvatljivi i počesto su saturirani upravo suprotnim namjerama od one koju površni čitalac ili nekritički podržavalac percipira. U tom smislu je indikativan intervju za Dane crvenog fratra Dragana Bojića. Po srpskom piscu Ivi Andriću i hrvatskim nacionalromantičarima, franjevci su dobri duh i jedini nosioci civilizacijskih vrijednosti Bosne, ergo oni koji su za razliku od Bošnjaka čuvali duh Bosne

Piše: Faris NANIĆ

Dobri duh Bosne sintagma je koju su mnogi, s različitih stajališta, nastojali opisati li pripisati određenim pojedincima, skupinama ili narodima koji ju obitavaju ili su u njoj živjeli i djelovali. Tako se on pripisuje bosanskim krstjanima, pogrešno nazvanim bogumilima, ili pak bosanskim franjevcima. U biti, on se svodi na toleranciju i nešto više od pukog trpljenja različitosti vjera, kultura i tradicija kroz skoro čitavu njezinu slavensku povijest. On se pripisuje i bosanskim muslimanima, odnosno Bošnjacima koji su ga usred tzv. kršćansko-muslimanskih, a zapravo osmansko-evropskih ratova sačuvali, bez obzira na iskušenja koja su dolazila s obiju sukobljenih strana.

KATOLIČKI LIBERAL KOJEG VOLI LJEVICA

U BiH postoji dio liberalnog, lijevog ili po javnoj percepciji probosanskog kruga Hrvata koji, naročito kod Bošnjaka, uživaju simpatije i podršku jer se naizgled pozivaju na tu tradiciju dobrog duha i priznaju vrline Bošnjacima i njihovoj tradiciji te podupiru građanski koncept Bosne. Ta nekritička podrška često neke od Bošnjaka uvlači u zamku pružanja potpore svemu što ti autori objave ili kažu, bez obzira na stvarnost i značenje poruka koje svojim nastupima šire. Stvarno, na prvi pogled, čitajući eseje Ivana Lovrenovića ili intervjue nekih bosanskih franjevaca, da izdvojimo samo njih jer pripadaju istom ideološkom miljeu, površan će čitalac percipirati kao podršku Bošnjacima, priznavanje njihovih stradanja, korektne prikaze njihovih lidera, što će ga dovesti do uvjerenja kako u BiH sve vrvi od Hrvata koji stoje na konceptu Bosne koji je njemu blizak te uzeti učešća u promociji njihovih stavova, tekstova i intervjua.

Tako je lažni lijevoliberalni portal hrvatskih nacionalista u Bosni prometej.ba nedavno objavio stari esej Ivana Lovrenovića iz knjige Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata, koju je napisao s Miljenkom Jergovićem 2010. Esej je napisan povodom godišnjice smrti Alije Izetbegovića, a portal je smatrao oportunim objaviti ga na nedavnu 16. godišnjicu preseljenja predsjednika na bolji svijet. Taj su stari tekst požurili preuzeti neki mediji i pojedinci te ga promovirati u medijskom prostoru koji najviše ili isključivo konzumiraju Bošnjaci. Međutim, stječe se dojam da ili tekst nisu pročitali uopće, ili samo njegov prvi dio, vjerujući da sve ono što piše taj autor automatski promovira ideju Bosne, njezin duh, a posebno njihovu viziju države bez etničkih podjela.

Ne može se Lovrenoviću poreći da promovira svoju viziju Bosne, kao i da smatra da postoji bosanski duh, no, umjesto nekritičke promocije, Bošnjacima bi bilo oportunije i korisnije analizirati ih, pa i polemizirati s tim tekstovima jer, sa stajališta njihove povijesti, tradicije i identiteta, pa i one najnovije historije koju još itekako pamtimo, nisu prihvatljivi i počesto su saturirani upravo suprotnim namjerama od one koju površni čitalac ili nekritički podržavalac percipira. Tako Lovrenović u prvom dijelu eseja piše gotovo poetski o Aliji Izetbegoviću, suprotstavljajući njegov moralni integritet Tuđmanovom i Miloševićevom, s kojima je bio prisiljen pregovarati, ratovati i na koncu potpisati mir.

Priznaje mu čak i moralni kapacitet (iako ne kaže zašto ga je imao kao lider politike i komandant vojske koja, od sve tri dominante u ratu protiv Bosne, nije organizirano činila zločine u ime etnički čistih teritorija) da se prvi u ime svog naroda izvini za sve žrtve drugih naroda koje su pale od ruke Bošnjaka. Priznaje da je čak iz slabosti vlastitog položaja u drami raspada Jugoslavije crpio snagu i ostao moralno uzdignutiji. No, to nije zasluga Lovrenovićeva stava o Izetbegoviću nego prostih historijskih činjenica. To je dio teksta koji će biti razlogom promocije među Bošnjacima. Međutim, nakon toga, Lovrenović se odmiče od moralnog kriterija i zalazi u polje ocjene rezultata, političkog učinka kao jedinog mjerila vrijednosti i veličine političara, pa se retorički pita jesu li u pravu njegovi kritičari koji smatraju da je njegov učinak samo niz iznuđenih i loših kompromisa ili pak Izetbegović sam, koji smatra da je najveći uspjeh da se sačuvala Bosna, ideja Bosne, pri tomu podmećući kako je taj uspjeh pripisivao samo sebi, svojoj stranci i svom narodu.

Lovrenović se pita je li Dejtonskim sporazumom sačuvana ideja, a ne samo pravni okvir Bosne, što je sasvim opravdano pitanje. No, bilo bi korektno da je odmah i dao svima vidljiv odgovor. Ideja Bosne suživota različitosti jeste opstala na teritorijama na kojima je upravo Alija Izetbegović demokratski imao vlast. Na onim drugima i dalje vlada aparthejd u blažem ili manje blažem obliku, posebno tamo gdje vladaju srpske i hrvatske nacionalističke stranke. Uskratom ove informacije, zapravo, Lovrenović implicira da je Alija doživio neuspjeh jer, eto, nije sačuvana ideja Bosne, iako jeste baš tamo gdje je Alija imao demokratsku vlast. Ideja Bosne nije sačuvana tamo gdje su vlast držali i još je drže oni koju su na ustaška i četnička obilježja bili ponosni, a provodili malo ažuriranu ideologiju tih pokreta. Konačno, Lovrenović tvrdi da Izetbegović nikad nije u razvijenijem političko-intelektualnom diskursu iznio svoju “ideju Bosne”, za razliku od svojih ideja o islamu i muslimanima te da je njegovu ideju Bosne moguće neizravno i nesigurno iščitavati iz cjeline njegova djelovanja, odluka i prigodnih poruka.

No, ne spominje njegov govor na sjednici OSCE-a 1994. godine u kojem je ideju Bosne opisao tako da ona nije samo parče zemlje na Balkanu već koncept da različite kulture i tradicije mogu i trebaju živjeti zajedno. Lovrenović u nastavku implicira da to Izetbegovićevo djelo “sve od napuštanja platforme Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz proljeća 1992, u kojoj je bila konzistentno artikulirana koncepcija borbe za demokratsku državu i građansko društvo, svaki pokušaj takvog iščitavanja više dovodi u zabunu i dileme, nego što pruža jasan odgovor o Izetbegovićevom viđenju Bosne i Hercegovine”.

Nije Izetbegović već su dominantne političke snage Hrvata i Srba te njihovi pokrovitelji izvana u Beogradu i Zagrebu te na Zapadu i u Moskvi natjerali pregovarače BiH (to nisu nikada bili samo Bošnjaci, već državne delegacije) da napuste platformu Predsjedništva, a niti jedna odluka nije donesena bez saglasnosti članova multietničkog Predsjedništva i Skupštine. Konačno, nakon što se povukao iz aktivnog političkog života, objavljeno je podosta knjiga iz kojih je jasno bila vidljiva njegova ideja Bosne kao zajednice različitosti, demokratske i građanske države triju naroda i tradicija koje žive zajedno i u kojoj niko zbog svojih uvjerenja neće biti proganjan. Lovrenović, naprotiv očitome, tvrdi da je on svoje javne (pre)poruke o tom pitanju sveo na dva gotovo gnomično sažeta iskaza: “budućnost Bosne i Hercegovine je u umjerenim nacionalnim strankama” i: “neka Srbi budu – Srbi, Hrvati – Hrvati, Bošnjaci – Bošnjaci, ali neka svi budu malo više Bosanci”, čak ih približavajući pitijski dvosmislenom silogizmu kojim se je, navodno, znao služiti u ratu te da se nikada nije pozabavio cjelovitim artikuliranjem vlastite “ideje Bosne” koju nije imao niti je posebno težio da ju uobliči.

“Uvjereno je govorio o demokraciji kao jedinom obliku uređenja poželjnom za Bosnu i Hercegovinu, a u nekim periodima praktično je vladao sam”, navodi Lovrenović. To nije istina jer se dokumentima, medijskim napisima i snimcima i još živim svjedocima može potvrditi da je i u najtežim periodima agresije očuvao sve demokratske strukture vlasti i nije cenzurirao medije (iako je u ratnim uvjetima na to imao pravo). Zamjera mu “ideološku islamizaciju Armije BiH i instaliranje mudžahedina u Bosnu i Hercegovinu kao najlošije što je uradio (ili samo pustio da bude urađeno): za minimalnu, nikakvu hvajdu, navukao je tešku štetu i odium na svoju vojsku i politiku”. Instalacija tzv. mudžahedina u BiH nije Izetbegovićevo već Tuđmanovo djelce, posebno zato što je Izetbegović od muslimana tražio da se ne dolaze boriti, već da pomognu politički, posebno dizanjem embarga na oružje, te finansijski i humanitarno. Kao što danas migranti nekontrolirano bivaju puštani da ulaze u BiH i usmjeravani su u Federaciju, tako su i s granice BiH koju su kontrolirali Tuđmanovi bašibozuci pripuštane grupe stranih muslimanskih dobrovoljaca koje su onda morale biti stavljene pod kontrolu Armije BiH da se izbjegnu zločini većih razmjera. Uostalom, po komandnoj odgovornosti za zločine koje su počinile jedinice tzv. mudžahedina u Haškom tribunalu pravomoćno su suđeni visoki oficiri Armije BiH.

“Razapet između vjere (islama), naroda (bošnjačkoga) i države (Bosne i Hercegovine)”, kaže Lovrenović, “između poimanja vlastite uloge kao etničkog lidera, autoriteta u pitanjima vjere i legalno izabranoga državnika, između konzervativne privrženosti trokonfesionalnom uređenju Bosne nalik na starinski milet-sistem, i moderne demokratske države, građanskoga društva i laičke kulture – nikada nije uspio, niti se previše trudio, izgraditi doktrinu ili barem praktično‑operativnu političku koncepciju kojom bi sve te elemente harmonizirao u javni nastup, kojim bi se uvjerljivo obraćao svim građanima Bosne i Hercegovine”. No, zaboravio je Lovrenović pripomenuti da se od 1990. Izetbegović obraćao svim građanima BiH, ne bježeći od svog bošnjačkog i islamskog identiteta, ali je upravo to ono što dio tih građana nije htio jer je vjerovao ne u ideju Bosne nego u ideju njezina raspada. Nije bio Izetbegović razapet, već je objedinjavao različite identitete smatrajući Bosnu državnopravnim okvirom za sve. Razapeti su bili najviše bosanski Hrvati jer je stranka za koju su većinski glasali 1990. mijenjala svoje stavove o održivosti i modelu BiH češće nego njezine vođe odjela.

AROGANTNI REDUKCIONIZAM

Lovrenović projekt islamizacije muslimana, kako je jednu tezu iz Islamske deklaracije naslovio Izetbegović, redukcionistički za potrebe dokazivanja svoje neodržive teze, projicira samo na bosanske muslimane. Dakle, na suđenju Aliji Izetbegoviću 1983. postalo je očito da se islamizacija muslimana nije odnosila na Jugoslaviju uopće, pa niti na bosanske muslimane, i prema tomu nije mogao biti nikakav, a kamoli nasilan politički eksperiment, kako Lovrenović to kazuje u ovom eseju, “suštinski protivan njihovom (bošnjačkom, op. a.) identitetu koji Izetbegović kao nije razumio”. Lovrenović ergo tvrdi da ju je mogao, gotovo laboratorijski tačno, uočiti i u dalekoj povijesti: “to je ista ona crta dijalektičnosti i ambivalentnosti, na primjer, po kojoj se bosanski muslimani, i kad su bili najžešći branitelji Osmanskoga Carstva i islama, nisu dali identificirati s Osmanlijama ni sa Stambolom”.

Pa baš je to problem shvatanja općeg i posebnog u svim katoličkim interpretacijama islama i muslimana. I od toga boluje navodni mislilac Lovrenović. Islam nikada i nigdje nije potirao različitosti, svi su jezici očuvani, dok su arapski i osmanski te perzijski u određenoj mjeri bili lingua franca znanosti, umjetnosti i filozofije. Svi su identiteti poštovani i čuvani. Zato je logično i sasvim islamski da se Bošnjaci nisu identificirali s Osmanlijama, ali su bili lojalni dugovječnoj državi, kako se to očekuje i danas od, recimo, manjina u malenoj Hrvatskoj, iako je ta tvorevina stara tek 28 godina. Nikakav projekt islamizacije bosanskih muslimana nije provodio Izetbegović, to je floskula i optužba slična Dodikovoj da su on i njegovi nasljednici provodili Islamsku deklaraciju. Za to nema ama baš nikakvih dokaza niti u djelovanju niti u djelima Alije Izetbegovića.

“Jednako nerazumijevanje toga složenog a duboko ucijepljenoga identiteta pokazao je Izetbegović kada je dopustio ‘revolucionarni’ uvoz rigidne vehabijske vjerske ideologije. Bosanska praksa islama oduvijek pripada tzv. hanefijskom mezhebu, koji se učvrstio u euroazijskim krajevima u kojima su vladali Osmanlije, i koji se, kako piše A. Schimmel, ‘smatra najsklonijim slobodnoj interpretaciji prava'”, podučava neuke Bosance Lovrenović. To površno poznavanje samo zapadnih izvora i tumačenja islama tako je karakteristično za ove univerzalne stručnjake. Hanefijski je mezheb u nekim elementima prava i regulative znatno konzervativniji od “konzervativnih” kakav je hanbelijski (saudijski ili vehabijski, kako ga zovu neznalice tipa Lovrenovića). Istovremeno, s “najezdom vehabija” nicale su etnički čiste ili nacionalno segregirane škole na područjima hrvatskih i srpskih vlasti, i to s programima susjednih država. Ovdje nije bila riječ o svjesnom aktu nekakve “vehabizacije” Bošnjaka, već uvezenom fenomenu s kojim je i Islamska zajednica imala problema boriti se i očuvati ne samo hanefijski mezheb već i maturidijski akaid. Ovo potonje je za Lovrenovića ipak malo preteško gradivo, pa ga i ne spominje u svojim osvrtima (esejima sumnjive vrijednosti i namjere).

“Posebnu, pak, pažnju iziskuje pitanje kako ovaj ideološki projekt ‘islamizacije muslimana’ udara u same temelje mogućnosti višeetničke Bosne i Hercegovine, kakva bi i u tradicijskom i u prospektivnom smislu mogla biti prihvatljiva za bosanske Srbe i bosanske Hrvate”, piše tako Lovrenović. Naravno da je tako shvaćena islamizacija muslimana neprihvatljiva, ali nju nije promovirao Alija Izetbegović, nje i nema, osim ako se pod tom osudom ideološkog projekta ne krije Lovrenovićeva vizija bosanskih muslimana kao od vjere i vlastite stvarne, ne izmišljene historije koju su pisali Hrvati i Srbi, potpuno otuđenih ljudi. To su pokušavale ideološkim projektom provesti sve vlasti u Jugoslaviji, posebno ona najdugovječnija, koja ipak nije, i to zarad hrvatskih i srpskih protivljenja napustila koncept etnokonfesionalnog, Lovrenović će reći miletskog uređenja BiH. Kao što to, uostalom, nije niti Lovrenović dan-danas.

Konačno, poentira Lovrenović, “koji put mu se znalo omaknuti da ispovjedi svoju tvrdu vjeru u odavno znanstvenokritički odbačene mitove o ‘bogumilima kao precima današnjih Bošnjaka‑muslimana’, te o tomu da današnji Bošnjaci svoju ‘dobrotu i sklonost toleranciji’, kao kolektivnu osobinu, vuku od tih ‘bogumila’, ‘dobrih Bošnjana'”, tvrdi Lovrenović, “što se danas široko, ustrajno i sustavno njeguje kao medij suvremene kolektivne političke identifikacije, o čemu svjedoči ukupna bošnjačka politička, kulturna, informativna i pedagoška praksa”. Odakle sad taj podatak, ničim potkrijepljen i dokazan, ali lijepo prišiven baš Izetbegoviću? Problem s bh. obrazovnim programom baš je taj da je saturiran srpsko-hrvatskim mitovima i evropocentrizmom par excellence. Čista zamjena teza kao jedna od Lovrenovićevih metoda posebno prepoznata u ovom tekstu koji prenosi prometej.ba, lijevo glasilo hrvatskih nacionalista. Kada je to i gdje Izetbegović svjedočio tvrdu vjeru u neznanstvenu tezu o kontinuitetu bogumilstva i islama? Ta vrsta pseudoznanstvenog podmetanja karakteristična je za ovog “mislioca”, već stvarno predugo prisutnog na bosanskom i širom bivšeg jugoslavenskog prostora.

CRVENI FRATAR HRVATSKOG NACIONALIZMA

U tom je smislu indikativan intervju za Dane crvenog fratra Dragana Bojića. Po srpskom piscu Ivi Andriću i hrvatskim nacionalromantičarima, franjevci su dobri duh i jedini nosioci civilizacijskih vrijednosti Bosne, ergo oni koji su za razliku od Bošnjaka čuvali duh Bosne. Ovdje se može pročitati pokušaj nametanja jednog drugog kontinuiteta i prava na Bosnu i njezin duh; onog katoličkih, bošnjačkih franjevaca – današnjih Hrvata ili, kako ih lupeški desetljećima naziva Lovrenović, Bošnjaka-Hrvata koji sužive s Bošnjacima-Muslimanima. Lijevi fratar, lijevi portal, lijeva interpretacija historije i lijeva komunistička nominacija Bošnjaka kao Muslimana, s velikim M. Nije li baš to ilustracija namjere?

No, kod Bojića, a posebno novinara koji ga intervjuira postoji jedna druga opasna tendencija – izjednačavanje krivice za rat i genocid (koji se dogodio samo nad Bošnjacima, što je međunarodni sud potvrdio), ali i izjednačavanja četničke i ustaške ideologije, ergo one ponikle u srpskom i hrvatskom korpusu, i još žive i aktivne, s tzv. balijskom ideologijom zla, koja niti postoji niti se sami Bošnjaci tako, za razliku od nekih Srba i Hrvata ponosnih na svoje četništvo i ustaštvo, ne nominiraju. Izraz balije u korelaciji s ustašama i četnicima podmetnuti je konstrukt iz vulgarnog rječnika Hrvata i Srba kojim su oduvijek vrijeđali Bošnjake. Kad već instruirani novinar postavi takvo pitanje, korektno bi bilo od promotora i čuvara duha Bosne da, umjesto slaganja s takvim konstruktima, barem definira zašto izjednačava mitske balije sa stvarnim četnicima i ustašama.

Druga vrlo važna Bojićeva konstrukcija jeste da Bošnjaci nisu osudili i marginalizirali svoje koji su sudjelovali u ustaškom pokretu i zločinima, navodeći, naravno, samo pokušaj utemeljenog ocjenjivanja uloge Mustafe Busuladžića, za čiji zločinački angažman nema nikakvog dokaza. Kada je hajka na Busuladžića presahnula u nedostatku dokaza, onda se Bojić i njemu slični služe samo asocijativnom vezom, da uzgred spomenu njegovo ime u kontekstu ustaških zločina. Nikad i nigdje nisu Bošnjaci tražili rehabilitaciju Ademage Mešića, Ismeta Muftića, Alije Šuljka, Mehmeda Alajbegovića, Džafera Kulenovića ili Hakije Hadžića, koji su služili ustaškom režimu, za razliku od zatraženih i/ili provedenih rehabilitacija Jure i Bobana, Luburića, Mihajlovića ili Nedića… Da ne govorimo da katolička crkva, kojoj pripada Bojić, redovno održava mise za Antu Pavelića. Ovo je dakle najefikasnija laž jer se služi umetanjem naizgled jasnih činjenica (Busuladžić) i izuzimanjem potpuno provjerljivih istina. Sve u svrhu izjednačavanja nas sviju u zločinima. Baš kao i u slučaju kontekstualiziranja ustaša, četnika i “balija”.

No, to Bošnjaci koji masovno prenose ove paskvile ili se pitanjima poput novinara Dana ulizuju sagovorniku ne vide, ne žele da vide. Baš kao u slučaju malo manjeg intelektualnog kapaciteta od Lovrenovića ili Bojića, košarkaša Žarka Varajića, u ovoj dvojici, bez ikakvog razloga i bez makar pokušaja razmišljanja, vide ljudine i legende. Nit’ su ljudine, nit’ su legende, već hrvatski nacionalisti koji su samo shvatili da se Tuđmanovim projektima ne može doseći stvarni cilj svake hrvatske politike – što veći broj Hrvata u jednoj državi. To je, a ne piskaranje Lovrenovića ili Bojićevi intervjui, zabrinjavajuće.

Potreba nekih Bošnjaka da u svemu tome sudjeluju kao egzotični multikulti privjesak, da iz publike pljeskajući legitimiraju jednu laž ne bi li se nekako umilili komšijama u nadi da se ne bi rat ponovio, izmiče svakoj pameti i logici. Sve dok se noževi nekih komšija opet ne nađu pod bošnjačkim grlima. No, tada će biti kasno.