U Arapuši, na mjestu gdje je nekada stajala rodna kuća reisa Džemaludina Čauševića, gradi se spomen-kuća. Na poštovanje jednom od najznačajnijih Bošnjaka i Bosanaca u historiji ove zemlje

Nedavno je bila sergija, skuplja se intenzivno novac da se ove godine završi reisova kuća. Tako nam pričaju u Arapuši, petnaestak kilometara udaljenoj od Bosanske Krupe, selu u kojem je 28. decembra 1870. godine rođen reis Džemaludin Čaušević.

Bosanska Krupa i ove godine obilježava njegov rođendan, organizira se okrugli sto posvećen njegovom djelu, govori profesor Mujo Demirović iz Bihaća, gdje je Čaušević u tamošnjoj medresi proveo četiri godine školovanja, pa onda 1887. odlazi u Istanbul, gdje se školuje sve do 1903. godine. Po povratku u Sarajevo biva imenovan za nastavnika arapskog jezika u Velikoj sarajevskoj gimnaziji.

Tri godine kasnije, postavljen je za člana Ulema‑medžlisa u Sarajevu. U mjesecu februaru 1910. godine postavljen je za profesora u Šerijatskoj sudačkoj školi u Sarajevu. Dvije godine kasnije, na vlastiti zahtjev, razriješen je s ove dužnosti. Predložen je za reisa 1913. godine, što nije bilo po volji Zemaljskoj vladi, koja traži da se ovaj izbor poništi. Međutim, Hodžinska kurija po drugi put jednoglasno izabra ponovo Čauševića, tako da je 26. marta 1914. godine i zvanično postavljen na tu funkciju.

Čaušević je s još većim entuzijazmom nastavio raditi na svojim programima, no konzervativna ulema spočitavala mu je pretjerani liberalizam u tumačenju šerijatskih propisa, zahtijevajući čak i njegovu smjenu. To je naročito došlo do izražaja oko pitanja pokrivanja žene po šerijatskim propisima ili dopuštanja ženama da rade u radionicama za popravak uniformi tokom Prvog svjetskog rata.

Adnan Jahić uočava da je u dijelu srpske javnosti vladalo uvjerenje da je značajna zasluga za udaljenost bosanskohercegovačkih muslimana od srpstva, pored oportunistički nastrojenih političkih elita, pripadala i njihovom vjerskom poglavaru. Jahić piše da Čaušević nije pripadao Spahinoj partiji, ali je s njom morao sarađivati u Vakufsko-mearifskom saboru i drugim tijelima vjerske zajednice muslimana. Zamjerano mu je da lično nije učio nijednu džamijsku dovu posvećenu dinastiji Karađorđevića. Nije ga bilo na proslavi desetogodišnjice pobjede srpskog oružja na Kumanovu, što je za neke bila potvrda njegove latentne srbofobije i nepatriotizma.

Sredinom dvadesetih smatrali su mnogi Čauševića glavnom preprekom nacionaliziranju muslimana. Iako je bilo pokušaja pridobijanja Čauševića za srpsku nacionalnu stvar, ističe Jahić, on nije dopustio da se vjerska zajednica i prosvjetne ustanove Bošnjaka instrumentaliziraju za nacionalističke i hegemonističke ciljeve vladajućih srpskih elita.

Zagovarao je depolitiziranu Islamsku zajednicu i škole koje će biti isključivo hramovi prosvjete. U maju 1930., na vlastiti zahtjev, odlazi u mirovinu. Ostatak života proveo je radeći na prijevodu Kur'ana s Muhamedom Pandžom, koji je objavio 1937. godine. Preselio je 28. marta 1938. godine.