Za njega kažu da je bio nepotkupljiv, da je kao komandant logistike bio jedan od ključnih ljudi za organizaciju odbrane grada Sarajeva. Ideja “Tunela spasa” njegova je zasluga i odvija se pod njegovim rukovođenjem. Za Stav otkriva stvari koje nikad nije javno izgovorio. General-major Armije RBiH Rašid Zorlak svoju životnu priču započinje uz konstataciju: “Samo govorim istinu, ono što sam vidio svojim očima, a o onome gdje ima sumnje neću da govorim. Nema tih para na dunjaluku kojima bi me potplatili da govorim drugačije. Ne dao Bog da se o nekoga ogriješim.” Nakon rata, ovaj vrhunski vojni stručnjak za atomsku, biološku i hemijsku odbranu, jedan od ponajboljih vojnih hemičara u bivšoj JNA, dugogodišnji univerzitetski profesor, bavi se ekološkim uzgojem pčela, kalemljenjem i uzgojem voćaka i malina. Posjetili smo ga na njegovom velikom imanju u Semizovcu kod Sarajeva. General je u sedamdesetim godinama života i radi od jutra do mraka. Sve što mu je na stolu iz njegove je proizvodnje. Posvećen je svojoj porodici i prirodi. Tokom razgovora u njegovoj bašti započela je gromoglasna grmljavina. Generalu smo predložili da se premjestimo pod krov, ali on reče da neće biti kiše. “Kako znate”, upitasmo. “Ne znam ja, znaju moje pčele. Prije kiše vraćaju se u košnicu, a sada miruju”, odgovorio je fascinantni general Armije RBiH koji je uspio što rijetko kome uspije – s prirodom je postao jedno. Poznati je pčelar i kalemar voćaka, a zna se uputiti u šumu s nožićem i izolirskom trakom. “Hvala dragom Allahu, gdje god vidim, ja okalemim. Neko će nekada pojesti. Ako niko drugi, bit će to gozba za ptice”

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

Fotografije: Muhidin ŽIVOJEVIĆ

PERSPEKTIVNI I UGLEDNI OFICIR

Rođen sam 1948. godine u selu Zorlacima kod Goražda. Moj rahmetli babo bio je pružni radnik i brzo je započeo raditi u Goraždu, te sam osnovno i srednje obrazovanje stekao u tom gradu. Igrom slučaja, poslije tehničke škole, dobio sam vojnu stipendiju i otišao na vojnu akademiju u Beograd dvije godine i dvije godine u Kruševac, te stekao znanje iz atomsko-biološko-hemijske odbrane. Pošto sam bio dobar student, mogao sam izabrati garnizon. Biram Kiseljak. Uskoro dobivam poziv da idem na Visoku tehničku akademiju u Zagreb, godine 1975/1976. Nakon toga, postajem nastavnik na Vojnoj akademiji u Sarajevu, gdje sam proveo punih 17 godina. Kažu da sam bio dobar predavač na predmetima Hemija bojnih otrova i Atomsko-biološko-hemijska odbrana. U tom periodu sam bio proglašavan najboljim nastavnikom svih vojnih akademija. Dva puta sam vanredno unapređivan i bio sam perspektivan oficir. Jedno vrijeme sam radio na vojnom institutu u Mostaru, pa na prirodno-matematičkom studiju polažem ispite na postdiplomskom studiju, a zatim dobivam naredbu da idem na komandno-štabnu akademiju, koju završavam. Na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, i prije i poslije rata, držao sam vojni predmet Hemija bojnih otrova. Puno sam radio, bavio se naukom. Moj rad u toj oblasti bio je zapažen u bivšoj armiji, pa sam bio angažiran u glavnoj inspekciji oružanih snaga kao vanredni član i kontrolirao sam jedinice po pitanju pješadije. Naprimjer, dobio sam zaduženje da analiziram juriš pješadije. Napravio sam čitav projekt o praktičkoj izvedbi juriša. Taj period mog života bio je vrlo dinamičan.

Prebacuju me zatim u Republički štab Teritorijalne odbrane BiH za načelnika Atomsko‑hemijsko‑biološke odbrane, ali i na mjesto načelnika Nastavno-operativnog organa. Bio sam zamjenik generalu Šiberu. U to vrijeme, uz mene je i general Sakib Mahmuljin. General Divjak mi je bio šef u kasarni “Maršal Tito”. Na vojnoj akademiji masa je oficira slušala moja predavanja, poput Karavelića, Ajnadžića, rahmetli Bisića, Vranja, Bahte i mnogih drugih. Danas mi nekadašnje počasti nisu bitne, ali tada mi je kao mladom čovjeku to godilo. Imao sam uz to i jedan prirodni nagon da izučavam sve nauke, od historije do hemije. Ali interesirao me je općenito život čovjeka na dunjaluku, pa sam počeo ulaziti u mistički aspekt življenja. Rat me je zatekao u Republičkom štabu. Tu mi je ostalo žaljenje da Sakib Mahmuljin i ja nismo uspjeli minirati kase s ratnim planom u tzv. ćoravoj sobi, gdje su držane tajne. Znali smo da će biti rata i htjeli smo ih minirati, ali nismo stigli. Pokupili su ih i odnijeli sa sobom. Ne znam koliko im je to koristilo, mislim da je to bilo relativno šuplje s današnje tačke gledišta, ali svejedno mi je baš žao što kase nisu letjele u zrak.

POČETAK RATA I IDEJA O “TUNELU SPASA”

U aprilu 1992. pokupio sam se iz vojnog stana sa ženom, dvoje djece i jednom kesom u rukama da živim kod sestre. Javio sam se u Republički štab, pristizali su oficiri, počela je organizacija odbrane od agresije. Po naređenju Sefera Halilovića, moram izaći iz Sarajeva do Visokog, gdje smo dobili zadatak da organiziramo odbranu u centralnom dijelu Bosne. U Visokom su u kratkom vremenu koncentrirani Rasim Delić, Mustafa Polutak, Ramiz Šuvalić, Asim Džambasović, Halil Čengić itd. Na određeni način formirali smo istureno komandno mjesto koje je vodio general Delić, a ja sam mu bio zamjenik. Hodali smo po čitavoj Bosni, organizirali i savjetovali, ali ja sam direktno bio zadužen za Brezu, gdje provodim 3-4 mjeseca. Tu se odvijao i prvi pokušaj deblokade Sarajeva i bio sam maltene zadužen za komandiranje s tog pravca i izašao sam na položaje Salkanovog Hana. Akcija je stala i hvala Bogu da je stala jer nismo mi bili svjesni svog položaja, bili smo srčani, ali idemo u deblokadu, a imamo samo 62 minobacačke mine od 60 mm. Kad je Breza uspostavila linije, vraćam se u Visoko i tamo provodim narednih 5-6 mjeseci, kada stiže naredba da uđem u Sarajevo. Tada je jedini mogući ulaz u Sarajevo bio preko piste. Krenuo sam s rahmetli Asimom Džambasovićem i dolazimo u Hrasnicu pa Butmir. To je bilo jezivo. Danas je lahko pričati priče, ko to nije prošao ne može shvatiti. Tu je bio francuski bataljon UNPROFOR-a koji je strahovito lijepo uredio pistu u odbrambenom smislu. Imali su senzore žičanog sistema od 20 cm, 40 cm i 60 cm. Imali ste rombove. Svaki nailazak na takav senzor podrazumijevao je aktiviranje svjetlećih raketa, a onda je slijedila četnička paljba. Je li bila tu neka sprega, ne mogu tvrditi. Ulazak preko piste pokušavali smo sedam noći. To je bilo toliko granatiranje da je to strahota. Sipalo je iz neba i zemlje. Kod jedne kuće smo zastali i tamo guram glavu ispod nekih dasaka, a tijelo mi ostaje vani. Čitavu noć smo proveli tako. Ta glava koja je pod daskama, bez obzira što mi je ta noć jedna od najgorih u životu, razmišlja. Tada rješavanje problema ulaza i izlaza iz Sarajeva pod opsadom postaje moja opsesija. Razmišljam da mora postojati neka drenaža ispod piste, neke cijevi. Ulazim, dakle, u Sarajevo i poziva me general Sefer Halilović i imenuje za pomoćnika komandanta 1. korpusa za logistiku.

KRUPAN ZALOGAJ ORGANIZIRANJA LOGISTIKE

Sve ono što treba za rat ja sam trebao priskrbiti. Pristupam tome kao profesionalac, ali shvatam ubrzo težinu zadatka. Imate prvo sukob sam sa sobom, a onda s drugima. Imate školovane oficire za logistiku koji ne razumiju da mi moramo improvizirati i da ne može drugačije. Napisao sam knjigu Tunel i još ponešto sa željom da ovjekovječim istinu o “Tunelu spasa” u Sarajevu. To sam napisao i to je dokument. U toj knjizi sam u 24 tačke ispisao i neke svoje frustracije u vezi s ratom u Bosni. Pozivam da se te frustracije analiziraju. Naprimjer, Sarajevo je veliki grad i u njemu ima svega. Nakon 5-6 mjeseci opsade, dolazim u grad gdje nema ničega. Gdje je to i zašto je to tako? Tvrdim s današnje distance da je Sarajevo bilo opljačkano iznutra, i to je moja frustracija. Ja imam dužnost da se bavim logistikom, treba mi hrana, sve mi treba, a nema ničega. Druga frustracija su mi paralelni sistemi. Imaš korpus, ali on nema svoje logistike. U tom su periodu brigade samostalne. Praktički si imao snabdijevanje iz humanitarne pomoći s punktova za civile. Uzimaju civili i uzimaju brigade. Svaka brigada logistički dvaput jača od korpusa. Ja sam školovani oficir i znam da to ne može tako. Znači, potrebna je centralizacija. Napravim komunikaciju s ljudima i kažem da ne daju brigadama. Tu je bilo svega, prijetnji, svađa, pozivanja u korpus, ali ja ne posustajem. Dešava se to da sam formirao baze po Sarajevu, uzimam i smještam robu, ali ne dajem brigadama jer imaju rezerve. Polahko ih troše, a ja punim. Trajalo je to dugo dok nisam uspostavio sistem. Srećom, ljudi su bili razumni. I ja sam razumom radio i uvjeravao. Na razum sam ih dobio te je sistem logistike proradio. Imao si jednog Izeta Jukića, Ćelinog pomoćnika. Pametan čovjek. Zvao me Babo. Kaže on: “Hajmo, Babo, da obiđemo!” I krenemo mi u kasarnu Jajce. Kad sam ušao u skladište te brigade, to je bila sila za to vrijeme. Allahu dragi, koliko je toga bilo navučeno. Kaže mi čovjek da uzmemo to sve.

Ima još frustracija u mojoj knjizi, treba to analizirati. Predsjednik Alija Izetbegović bio je mudrac. Okupio je oko sebe elitu i svi su radili za njega. Svima je dao zadaće. U vojnom sistemu posve druga priča. Zašto je masa komandanata izbačena iz Sarajeva? Zašto je jedan Delić morao izaći iz Sarajeva? Masa oficira školovana za komandante brigada jednostavno izbačena iz Sarajeva. Mi oficiri s Vojnih akademija znamo šta znači kada komandu preuzimaju nedovoljno školovani. Zašto je to radila naša komanda koja je bila u začetku svog formiranja?

KAKO JE I KO JE SAGRADIO “TUNEL SPASA”

E, sada, rekli smo, bio je problem s hranom, ali bio je problem i s municijom. Ako pitate mene, radije bih preselio na Onaj Svijet gladan nego bez metka u cijevi. Vidim ja, nema tu hajra. Dobra stvar je bila da ste u Sarajevu imali dobro organiziranu namjensku industriju. Naša najveća sreća je bila što su za vrijeme Jugoslavije centri namjenske industrije bili u Bosni. Imali ste i kvalificiranu radnu snagu koja zna napraviti minu, upaljač, metak… To je bio Allahov dar! Ali trebate repromaterijal. Možete napraviti tromblon, a nema cijevi, nema više nijedne, sve smo saobraćajne znakove pokupili, nema više baruta, nema eksploziva. I odmah krećem s operacijom izgradnje “Tunela spasa”. Bio je jedan ugledni Sarajlija, Amir Džanović, fin čovjek. Pitam ga zna li ko je radio aerodrom. Rekao mi je da zna jednog Paju Pašića, koji je radio na izgradnji i održavanju. Objasnio mi je gospodin Pašić drenažni sistem aerodroma. Nije bilo poprečnih drenažnih cijevi nego samo uzdužne. Time sam shvatio da je to završena priča i da moramo kopati tunel, moramo praviti rupu.

U ovom trenutku priče moram se osvrnuti na laži. Mnogi su si pripisivali zasluge za “Tunel spasa”. Niko i nikada mi nije dao ideju i naredbu za Tunel spasa. Priča se da je naš rahmetli Mustafa Hajrulahović Talijan potpisao naredbu. Jeste ovjerio, ali na naredbi se vidi oznaka RZ, jer ja nisam imao pravo potpisivati naredbe. To su moji inicijali, a sve ostalo su pogrešne interpretacije. Ja sam ga počeo raditi. Sve je dokumentirano s mojim potpisom, nema oko toga polemike. Uostalom, sve je iscrpno dokumentirano u mojoj knjizi.

Naredbu za izgradnju “Tunela spasa” potpisujem 22. decembra 1992. i on postaje moja opsesija, kao i sistem ubacivanja MTS-a preko piste. Rat traje, realizacija “Tunela spasa” je neizvjesna. Mi preko piste imamo zavidnu razinu sistema ubacivanja i primanja opreme. Imao sam veliku sreću što sam imao na Dobrinji pomoćnika komandanta za logistiku Husu Ćesira, koji se po svim segmentima pokazao kao vispren saradnik i saputnik. Naprimjer, zove me Huso Ćesir, koji je okupio momke, te formiramo jedinicu “Risevi”, koja preko piste prenosi materijal. To su bile aždahe, svaku su večer išli u juriš preko piste. Hrabri i jaki momci. Izginulo ih je, bio je to pokolj na pisti. Ah, morao bih naći snage da ih okupim, sramim se, veliki su doprinos dali, zaslužili su svaku počast, da svako ime njihovo bude zabilježeno. Dijelom sam to opisao u knjizi.

Za kopanje tunela imao sam iz dva smjera angažirana dva građevinska inžinjera: Nedžad Branković i Fadil Šero. Nikakvi iranski inžinjerci, to su urbane legende. Zapravo, bili su neki Iranci i dali su moralnu potporu, što je lijepo i to poštujem, ali ništa više. Niko nije vjerovao u ideju Tunela, ali započinjemo rad s civilnom zaštitom. Počeli smo sa šest starih ljudi. Mukotrpno, problema bezbroj. Ne mogu to ja da prihvatim, takav sam. Odem rahmetli Talijanu i tražim ga da mi da vojsku. Branković je napisao sve šta nam treba. Daje nam Talijan šta nam treba i počinje izgradnja s vojskom dan po dan. Fadil Šero je tražio dozvolu da ide posjetiti suprugu u Splitu i ja mu dozvoljavam. Otišao i nije se nikad vratio. Uglavnom, u problemima smo, jer sa strane Dobrinje funkcioniramo, a sa strane Hrasnice sve je stalo. Dovodim u korpus Nedžada Bubicu i šaljem ga na hrasničku stranu s mojim zamjenikom Ademom Crnovršaninom. Zadatak nastavka gradnje su shvatili vrlo ozbiljno, ali imali su velike probleme. Dan po dan, uz milion problema, problem sa zrakom, vodom…, ali završili smo ga. I ja sam ga kopao. Svaki dan me pitaju kad će tunel. Rusmir Mahmutćehajić me zove: kad će, kad će… On je bio ministar energetike i puno mi je u logističkom smislu koristio. Danas, sutra, odgovaram, čujemo udaraju, ali produži se na sedam dana. Poludio sam od zapitkivanja i uzeo kramp i sam počeo kopati. Hvala dragom Allahu, probili smo ga. Prvu noć smo ubacili 12 tona materijala, nije šala. Kad se tunel probio, održao sam govor i pozvao Nedžada Brankovića i rekao mu da napiše monografiju o izgradnji tunela. Napisao ju je rukom. Nikad nismo prekucali taj dokument, bio je rat, zametnuo sam ga. Ipak, našao sam monografiju i objavljena je u mojoj knjizi tako kako ju je Nedžad pisao 1993. godine i u njoj sve piše. U knjizi sam objavio i svoj govor s otvaranja koji, zanimljivo, završava riječima: “Neka ovaj objekt posluži našoj pobjedi uz želju da što prije postane muzejska i historijska vrijednost.” I postao je.

PČELE, VOĆARSTVO, MALINE I JOŠ PONEŠTO

Poslije rata nastavljam svoju univerzitetsku karijeru i rad u Vojsci Federacije BiH. Radio sam i s američkim generalima nakon rata, a nakon reformi, odlazim u mirovinu. Bošnjaci su trebali nestati, Bosne nije trebalo biti, a ima nas i ima je. Sve je bilo isplanirano i namješteno, ali nije im uspjelo. Što se moje dionice u ratu tiče, citirao bih Abdulaha Sidrana: “Igrao sam pošteno u namještenoj utakmici.” Odlazim u penziju u najboljim godinama, dobio sam tom prigodom počasti od predsjednika Alije Izetbegovića. Hvala mu na svemu šta je uradio za naš narod i našu zemlju, uvažavali smo se i nadam se da ćemo se susresti na Onome Svijetu.

U mirovini nisam mogao mirovati. Prvo sam ženi rekao da idem čuvati ovce na Bjelašnicu, ali nisam se za to odlučio. I prije rata sam se bavio pčelama i za to sam se odlučio. Ne držim ja pčele, ja s njima živim. Možete šta god hoćete, ali nemojte me od pčela odvojiti. Što je Allah dozvolio čovjeku da zna o pčelama, ja znam. Napisao sam dvije knjige o pčelarstvu, objavio veliki broj stručnih radova, održao hiljade predavanja, znaju me svi pčelari u Bosni i Hercegovini. U Ilijašu sam osposobio 150 pčelara, za što sam dobio i općinsko priznanje. Proizvodim vrhunske pčelinje matice s vrlo kvalitetnim genetskim svojstvima. Krenuo sam i u realizaciju da napravimo bosansku pčelu, ali trebalo bi ukrštati sorte da bi se dobila pčela koja najbolje odgovara našem podneblju i trebalo bi da se povučem na neki otok da to uradim, a za to nemam vremena. Znam da Bosna i Hercegovina može biti od najjačih izvoznika po pitanju pčelinjih proizvoda. Ljudi misle da je med ključ. Ne! Ljudi misle da u Kur'anu piše da je med lijek. Nije tačno! U Kur'anu stoji da pčela iz utroba izlučuje tečnosti različitih boja koje su lijek ljudima. Šta je to iz utrobe? To je pčelinji otrov, matična mliječ i dijelom med. Jer pčela ne radi med u tijelu nego u košnici. Pčela je čudo, a Bosna i Hercegovina može postati najveći izvoznik polena. On ima ljekovita sredstva. Da su muškarci pametni, jeli bi najmanje dvije kile polena godišnje i ne bi imali nikakve probleme s prostatom.

Pošto u Kur'anu stoje dva ajeta o pčeli, ja sam sedam godina ispitivao pčelu s ciljem otkrivanja Allahove mudžize u ta dva ajeta. Ja sam, bolan, naučnik. Napisao sam rad i preveo ga na arapski jezik, koji je ocjenjivan na Svjetskom kongresu za dokaz Allahovih mudžiza. Uradio sam to s jednim alimom iz Rijada koji je pčelar. Komisija je odbila rad, ali je navela da se rad može koristiti kao članak koji dokazuje nadnaravnost Božijeg stvaranja. Imao sam i izdvojeno mišljenje člana komisije koji je prihvatio rad. Ali neću odustati, doradit ću ja svoje teze uz pomoć alima. O čemu se tu radi?

Allah je nadahnuo samo dva živa stvorenja. Čovjeka i pčelu. Udahnut je nur u utrobu žene i u pčelu. S time da je Allah čovjeka nagradio mozgom, da razmišlja i da ima mogućnost izbora. Kod pčele nije tako. Njoj je naređeno kako da se ponaša. Kada imaš jedan veliki pčelinjak i kada pada kiša, pred samo padanje kiše pčele se vraćaju kući. Da ti vidiš šta je to. To je oblak, a nijedna se pčela ne sudara. Putuju Allahovim stazama, kako im je On naredio. To je čudo, mudžiza. Ovo je samo jedan primjer, iznio sam još mnoštvo stručnih naučnih dokaza za koje do sada nije bilo objašnjenja, ali ne bih dodatno zamarao čitaoce.

Želim samo poručiti da ptica leti s ciljem da se prenese s jednog mjesta na drugi, ali ona i slavi i zahvaljuje Allahu. A šta je ptica u atmosferi? Ona je čistač. Znate li koliko lastavica insekata pojede tokom dana? Svoje dvije težine. Na zemlji imate mrave. Ne dao Boga da ih nema. Jedna je od najkorisnijih životinja, da nema mrava, vladale bi teške zarazne bolesti. Mrav je čistač svega. U zemlji imate glistu koja vrši oplođivanje zemlje. Ne daj Bože da ne postoje gliste. Ima jedna fantastična stvar, glista ne može oboliti ni od virusa ni od bakterija, posebno kalifornijske gliste. I imate pčelu koju je Allah nadahnuo. Ljudi se trebaju ugledati na pčelu. Uzmite sad tanjir i stavite na njega kap meda, odnesite to tri kilometra odavde i jedna od mojih pčela će ga naći u roku od deset minuta u sunčanom periodu. Kada ga uzme i vrati se u košnicu, nakon pet minuta imat ćete deset pčela, a nakon toga dolazi roj. Šta to znači, da je pozvala svoje društvo na gozbu. Hoće li to učiniti čovjek? Nije li to mudžiza? Einstein je rekao da četiri godine nakon nestanka pčela nestaje civilizacije. Nestankom pčela nema više oprašivača i Einstein je bio posve u pravu. Danas je opstanak pčele doveden u pitanje. Tražim da država zaštiti pčelu kao javno dobro. Nije ova pčela samo moja, ona je svačija. A pčelari koji se brinu o pčeli dovedeni su u tešku poziciju i na rub propasti. Dio mojih pčela sada je u Srebrenici i nije to lahak posao. Drugo, kao što je šljivu napala bolest šarka, za koju nema lijeka, pčelu je napala u Evropi bolest američke truhleži. Ja se borim koliko mogu.

Uz pčele, bavim se voćarstvom i uzgojem malina. Imao sam nagon da vršim kalemljenje i, dok su me koljena bolje služila, proizvodio sam na hiljade raznih sadnica. Poslije rata sam ja to morao raditi jer ne smijem biti van funkcije. Bile bi mi ružne stvari u glavi. Zaradi se, a zadovoljan sam i svojom penzijom. Neki se bune da je mala, ali za naše prilike, ja tvrdim da je dostojna za život. Ne trebaju meni pare, to što je na stolu od rada mi jedemo i sretni smo. U malinjaku ću uskoro napraviti rezervoar za navodnjavanje, od kojeg ću uraditi ribnjak. Sve što radim je ekološko. Ljudi misle da su crvljive jabuke loše. Hej, toliko je otrova u toj jabuci da neće ni crv u nju, a ljudi to ne shvataju. Ne možete vi shvatiti šta znači otrov. Ovaj general to zna jer sam se otrovima stručno bavio, s njima eksperimentirao na vojnim institutima. Da znate šta otrov čini prirodi i čovjeku, plakali biste od tuge i muke.

Želim još na kraju reći da sam plakao i za svojim velikim prijateljem, književnikom Nedžadom Ibrišimovićem. Pripremali smo zajedno i predstavu po njegovoj drami Dugo svitanje, u kojoj sam glumio glavni lik. U ovoj prolaznosti, u ovom ništa, čekam uz svoje pčele i voćke dan kada ćemo se moj Nedžad i ja, inšallah, sastati na Onome Svijetu i uživati u perivojima i baštama Allahove milosti.

O Husi Ćesiru

Ja sam 17 puta prešao pistu. Sve je bilo organizirano. Sve se znalo, gdje su punktovi, gdje se preuzima i gdje ubacuje, a Huso Ćesir je direktno bio uključen u organizaciju. Pista funkcionira, ljudi ginu, improviziramo, ali namjenska industrija ide. Huso Ćesir velikan je odbrane Bosne. Ja znam ko je bio Huso Ćesir za vrijeme rata, jer sam to vidio svojim očima. To je čovjek koji je sačuvao svoj obraz i dostojanstvo za vrijeme rata. Pišu koješta o njemu, lažu i potvaraju. Sram ih može biti, niko tom čovjeku nema šta odbiti ni dodati tokom rata. To mogu plasirati samo oni koji su za vrijeme rata bili neradnici i besposličari.