“Imali smo sve što je trebalo jednom naselju: ambulantu, veterinarsku stanicu i školu u koju je nekada išlo oko 1.400 učenika. Arapuša je imala svoju poštu i poštanski broj 77246, koji još postoji, ali pošte više nema. Prije rata je ovdje živjelo oko 480 stanovnika. U njenu školu išla su djeca iz svih okolnih sela. Svi Dubovici, pola Rujiške, Buševići, Novakovići, Osredak, Donji i Gornji Petrovići, Mali Badić, Zalin i muslimanska Jasenica. Danas neka od tih sela pripadaju Republici Srpskoj. Prvog maja 1992. godine 480 stanovnika, Bošnjaka, iselilo je pod pratnjom Srba i otišlo u Sanski Most, a odatle su kasnije, nakon istog scenarija, došli u Bihać”

Fehim Ibrahimović

Harbaš i Tatarević kod škole koja je zatvorena

Jedan dječak iz Arapuše koji živi vani

Kuća generala Sedića i spomen-ploča

Mahmut Harbaš

Nijaz Tatarević

Spomen-kuća u čast reisa Čauševića

Srušeni minaret stare džamije koju su Srbi uklonili

Zatvorena škola

Arapuša je naselje na regionalnom putu R-404, koji povezuje općinu Bosanska Krupa s općinama Krupa na Uni i Bosanski Novi (Novi Grad), koje pripadaju Republici Srpskoj, te s općinom Sanski Most, koja pripada Federaciji Bosne i Hercegovine.

Od Bosanke Krupe Arapuša je udaljena 12 kilometara, a dio puta koji je povezuje s njenim administrativnim sjedištem još je makadamski. Naselje je dobilo ime po Arapagi, koji se odlikovao u boju prilikom osvajanja Krajine. Arapuša je bošnjačko naselje u kojem je prije rata živjelo tek nekoliko porodica srpske nacionalnosti. Uglavnom su to bile porodice prosvjetnih radnika i školskih poslužitelja koji su radili u osnovnoj školi koja je danas zatvorena. Okružena je srpskim naseljima Gornji i Donji Petrovići, Srednji Dubovik, Zalin i Gornji Bušević, od kojih neka pripadaju entitetu Republika Srpska, čija se vještačka granica nalazi na udaljenosti od nekoliko stotina metara.

Zato mještani u šali vole reći da bi, u slučaju podjele Bosne i Hercegovine, u Sanski Most morali putovati s pasošem, jer većina puta iz Arapuše do Sane vodi kroz sela koja po Dejtonskom sporazumu pripadaju entitetu Republika Srpska. Kroz naselje protječe arapuški potok, kojeg zovu Mlaka rijeka, dok ispod brda Nišića na jugoistoku naselja teče rijeka Vojskova. U centru naselja smještena je obnovljena džamija koja nosi ime reisul‑uleme Džemaludina-efendije Čauševića.

Džamija je prvobitno sagrađena 1964. godine, a zatim je srušena tokom proteklog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu. Fašističke paravojne jedinice pobunjenih Srba, koje su krenule u osnivanje srpske općine Bosanska Krupa, najprije su teškim naoružanjem gađale minaret, a nakon što ga nisu uspjeli oboriti, minirali su ga i on se urušio nedaleko od džamije. Mještani su prilikom obnove džamije odlučili da srušeni minaret ostave gdje i danas stoji, da opominje na ne tako davnu sudbinu Bošnjaka ovog kraja.

Netaknuta priroda i ambijent u kojem vrijeme kao da je stalo. Ulazak u selo ne nagovještava da tu ima života. Lijepo je vrijeme i može se vidjeti tek poneki mještanin Arapuše kojeg su topli i sunčani dani neobične krajiške zime izmamili vani da protegne noge na svježem zraku. Uglavnom su to starci i poneko dijete što je izišlo napolje da se igra. Omladini ni traga, otišla je, kažu stariji, trbuhom za kruhom van Bosne i Hercegovine. Kuće lijepo uređene, iako poneka još nije obnovljena od ratnih razaranja.

Škola je već odavno zatvorena, a odnedavno i ambulanta. Prodavnice u naselju nema, te su mještani prinuđeni da po namirnice idu u Bosansku Krupu, koja je udaljena petnaestak minuta vožnje. Sjednu u jedan auto i odu kupiti kućnih potrepština. Težak je to život, bez budućnosti i bez nade u bolje sutra. Ovo što je ostalo mještana žive dan za danom čekajući smrt i sjećajući se dana kada je Arapuša vrvjela od života, imala školu punu đaka, ambulantu, veterinarsku stanicu i nekoliko prodavnica.

“Ode sve vani i ne znam ni šta bih im rekao. Mora se, nema se posla ovdje. Škola je zatvorena, trgovine nema, a ni doktor više ne dolazi ovamo. Imamo autobusnu liniju, kombi koji vozi odavde do Bosanske Krupe, i tako odlazimo na ljekarski pregled. Da nemamo hodžu i džamiju, ne bismo imali ništa. Žena mi je umrla i trenutno živim s kćerkom koja se razvela. Snalazimo se kako znamo i umijemo. Živimo dan za danom. Ovdje je bilo vrlo lijepo živjeti prije rata. Škola je radila, bile su trgovine i život se odvijao normalno. Ali danas ovdje nema ništa, nema perspektive”, priča šezdesetčetverogodišnji Fehim Ibrahimović, kojeg smo susreli kako šeta Arapušom koristeći lijepo vrijeme da protegne noge.

Arapuša je kroz historiju dala i neka velika imena kao što su reisul-ulema Džemaludin Čaušević i Mirsad Sedić, koji je odlikovan Ordenom za vojne zasluge sa srebrnim mačevima 1998. godine, kao pripadnik Zajedničke komande Vojske Federacije BiH i ratnim priznanjem značkom “Zlatni ljiljan” 1996. godine, kao pripadnik 511. slavne brdske brigade. Poštujući njihov lik i djela, stanovnici Arapuše i Bosanske Krupe obojici su podigli spomenike u znak vječnog sjećanja. Udruženje “Reis Mehmed Džemaludin Čaušević” izgradilo je spomen-kuću u čast reisul-uleme Džemaludina Čauševića, a mještani i Mjesna zajednica izgradili su spomen-ploču koju su ugradili na zid porodične kuće generala, rahmetli Mirsada Sedića.

Ipak, od prošlosti se ne živi, a to najbolje znaju mladi koji su uvidjeli da u Arapuši nema budućnosti, te se zaputili put Evropske unije, koja im je nadohvat ruke. Jedan od njih jeste i Elmir Sedić, koji je u Italiji doktorirao stočarstvo, ali je nakon bezuspješnog traganja za poslom i nekoliko neuspjelih pokušaja da vlastima ponudi strategiju razvoja stočarstva u ovim krajevima prije dvije godine spakirao kofere i otišao u Njemačku, gdje trenutno živi i radi. Stariji mještani još se s tugom prisjećaju Elmirovog odlaska, s kojim je otišla i nada da će ovaj kraj ponovo biti stočarski. “O reisu Čauševiću sve do unazad nekoliko godina nisam praktično znao ništa. S obzirom na to da je komunalno preduzeće u kojem ja radim u Bosanskoj Krupi smješteno u Ulici Džemaludina Čauševića, došao sam na ideju da osnujemo udruženje i da krenemo u oživljavanje sjećanja na tog našeg velikana. Tako se rodila ideja za izgradnju spomen-kuće posvećene reisu Čauševiću na zemljištu koje nam je Općina Bosanska Krupa dala, u samom centru Arapuše, uz glavnu cestu.

To nije mjesto kuće u kojoj je Čaušević rođen i odrastao. Ona se nalazi kilometar niže, ali s obzirom na to da je put do tamo nepristupačan i da bi posjeta svim zainteresiranim bila otežana, odlučili smo se za ovu lokaciju. Dobili smo od Čauševićeve kćerke i neki originalni namještaj iz njegove radne sobe, čiju smo repliku napravili u ovom objektu. Tako su počele i manifestacije ‘Dani susreta hadžija’ i ‘Dani reisa Čauševića’, koje organiziramo svake godine. To su događaji u kojima ovo mjesto na trenutak oživi i podsjeti na neka prijeratna vremena, kada je ovdje bilo puno više ljudi i života”, priča Nijaz Tatarević, predsjednik Upravnog odbora i jedan od osnivača Udruženja “Reis Mehmed Džemaludin Čaušević”.

Mahmut Harbaš (61), kojeg smo zatekli kako uništava zadnje korijene plantaže maline, ima minimalnu bosansku penziju i živi od fizičkog rada. Od poljoprivrede i malog poduzetništva, kaže, ne može se živjeti. Probao je, ali nije išlo s malinama i, kao i ostali malinari u Krajini, morao je da prekine s tim projektom. Sada živi baveći se pomalo građevinom i tako iz mjeseca u mjesec bez ikakve vizije i ideje kako dalje. Da je pet godina mlađi, kaže da bi i on bez razmišljanja spakirao kofere i otišao u Njemačku. Radio bi bilo šta, kaže, ali nema se posla. Selo je već odavno umrlo, a odlazak onih najupornijih mladih ljudi koji su se borili i pokušavali nešto da promijene ubio je svaku nadu u to da će Arapuša doživjeti bolje dane. Nevidljiva granica onog što se zove entitet Republika Srpska nadomak je tu, iznad Arapuše.

“Imali smo sve što je trebalo jednom naselju: ambulantu, veterinarsku stanicu i školu, u koju je nekada išlo oko 1.400 učenika. Arapuša je imala svoju poštu i poštanski broj 77246, koji još postoji, ali pošte više nema. Prije je rata ovdje živjelo oko 480 stanovnika. U njenu školu išla su djeca iz svih okolnih sela. Svi Dubovici, pola Rujiške, Buševići, Novakovići, Osredak, Donji i Gornji Petrovići, Mali Badić, Zalin i muslimanska Jasenica. Danas neka od tih sela pripadaju Republici Srpskoj. Prvog maja 1992. godine 480 stanovnika, Bošnjaka, iselilo je pod pratnjom Srba i otišlo u Sanski Most, a odatle su kasnije, nakon istog scenarija, došli u Bihać. Do augusta 1992. godine većina Arapušana uspjela je da iz Sane prebaci se u Bihać. Kasnije su te rute blokirane i ostatak naših mještana prebačen je u Travnik”, priča Mahmut.

Kada su u ljeto 1995. godine ušli u Arapušu, zatekli su na džamiji srpsku zastavu. Minaret je miniran i pao je nadomak srušene džamije. Kada su obnavljali džamiju, nisu htjeli ukloniti srušeni minaret, ostavili su ga da svjedoči zločinima svojih dojučerašnjih komšija kojima je smetala Božija kuća. Mahmut tvrdi da je u ratu imao više novca nego danas. Danas u Arapuši, kaže, ima više kuća nego stanovnika, a broj stanovnika prepolovljen je.

“Obnovu džamije počeli smo odmah po povratku, a otvorenje je bilo 2005. godine. Tadašnji reis Mustafa Cerić nam je puno toga obećao kada je došao na otvaranje, ali ništa od toga do dan‑danas nije realizirano. Mi smo ovdje zaboravljeni od svih i prepušteni sami sebi da se snalazimo i preživljavamo. Kada hoćemo u Sanski Most, moramo osamdeset posto puta voziti se kroz sela koja pripadaju Republici Srpskoj, jer nam je tim putem bliže i bolje. Ni putnu komunikaciju između bošnjačkih sela ovdje nisu riješili kako treba. Jedva su asfaltirali i taj put što vodi do Bosanske Krupe. Ostalo je još nešto kilometara makadama. Prvi odašiljač za mobilnu telefoniju ovdje iznad brda je na teritoriji Republike Srpske. Ali, opet kažem, hvala Bogu, dobro je, živi se nekako”, dodaje Mahmut.

Ispred škole samo zatekli dva dječaka kako igraju lopte na starom školskom igralištu koje bez đaka izgleda pomalo sablasno. Jedan je netom došao iz Austrije, gdje trenutno traje školski raspust, a drugi je mještanin koji ovdje živi, ali u školu ide autobusom u Bosansku Krupu. Njegova majka nekada je radila u ovoj osnovnoj školi, ima ključ od škole. No, nije bila kod kuće pa nismo mogli ući u školski objekt da vidimo njegovu unutrašnjost koja je tokom rata neko vrijeme služila kao logor u kojem su Bošnjaci privođeni na ispitivanje i mučenje. Dječak ima devet godina i ide u treći razred osnovne škole. Pohađa školu u selu Zalin, malo dalje od Arapuše. U odjeljenju ih trenutno ima petnaestak i na nastavu putuju svakodnevno. Tužna srca napuštamo Arapušu, u kojoj su srpske fašističke jedinice 1992. godine ubile život. Od tada je ovdje vrijeme stalo. Prljava agresorska čizma utrnula je duh jednog od najljepših bosanskokrupskih sela i zauvijek poremetila komšijske odnose.