Nastojanja Vlade Republike Srpske, koja osnivanjem međunarodnih komisija kojima pokušavaju revidirati noviju historiju Bosne i Hercegovine, ne mogu utjecati na utvrđenu historijsku činjenicu potvrđenu pred MKSJ-em i Međunarodnim sudom pravde. U Srebrenici je počinjen genocid

Mirnes Zahirović

Šuhra Sinanović

Nisvet Mujanović

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

Odluka Vlade Republike Srpske da formira međunarodne komisije kako bi istražila “stradanja Srba u Sarajevu u periodu 1991.-1995.” i “stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992.-1995.” izazvala je mnoštvo reakcija, uglavnom negativnih, u BiH i svijetu. U augustu 2018. godine Narodna skupština Republike Srpske poništila je “Izvještaj Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine”, koji je sačinjen za Vladu RS-a 2004. godine. Aktuelna vlada ovog entiteta najavila je osnivanje dviju novih komisija, na čijem su čelu osobe iz Izraela.

KULTURA NEKAŽNJAVANJA

Posljednja u nizu reakcija ona je iz ICMP-ja, Međunarodne komisije za nestale osobe, iz koje je saopćeno kako su “činjenice iznesene u Izvještaju Vlade RS-a prije 15 godina potvrdili međunarodni i domaći sudovi, a potkrijepljene su sistematičnim forenzičkim radom koji provodi ICMP”. Iz ove organizacije dalje navode kako je “više od 8.000 osoba prijavljeno nestalima prilikom pada zaštićenih zona UN-a Srebrenice i Žepe u julu 1995. godine. Od tog broja, 6.979 osoba je identifikovano na temelju analize DNK, a svega 84 osobe su identifikovane prije nego što je ICMP 2001. godine počeo primjenjivati postupak identifikacije na osnovu analize DNK. Utvrđivanje identiteta se zasniva na pouzdanosti od minimalno 99,95 procenata. Dakle, identitet velike većine osoba nestalih u Srebrenici i Žepi je naučno i definitivno potvrđen.”

Iz ICMP-ja kažu da su njihovi naučni podaci u vezi s osobama nestalim prilikom pada Srebrenice uvedeni u dokaze u sudskim postupcima pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju i pred sudovima u Bosni i Hercegovini. “Ti dokazi su podrobno razmotreni nebrojeno puta. U predmetu ‘Tužilac protiv Radovana Karadžića’ nasumično odabrana, reprezentativna grupa od preko 1.000 članova porodica osoba koje su prijavljene nestalima iz Srebrenice i Žepe dostavila je optuženom svoje genetičke podatke, kao i podatke svojih nestalih srodnika, kako bi omogućili njegovim pravnim i naučnim ekspertima provjeru dokaza na temelju analize DNK o tome da li se njihovi srodnici nalaze među osobama nestalim u padu Srebrenice. Dokazi su dosljedno potvrđeni u sudskom postupku”, kaže se u reagiranju iz ove institucije, zaključujući: “U Bosni i Hercegovini je do danas pronađeno i identifikovano oko 75 procenata osoba nestalih u sukobima tokom 1990-ih. Jedna od najvećih prepreka u procesu pronalaženja i identifikacije preostalih 7.000 osoba nestalih u sukobima u BiH je nedostatak informacija o mogućim lokacijama masovnih i skrivenih grobnica. ICMP u potpunosti podržava izdvajanje sredstava za aktivnosti koje bi mogle dovesti do informacija o nestalim osobama. Ovakva nastojanja ne mogu utjecati na utvrđenu historijsku činjenicu potvrđenu pred MKSJ-em i Međunarodnim sudom pravde – da je u Srebrenici počinjen genocid.”

O osnivanju komisija za Sarajevo i Srebrenicu razgovarali su i predstavnici Radne grupe Ujedinjenih naroda za prisilne nestanke na svom petodnevnom zasjedanju prošle sedmice u Sarajevu. Predsjedavajući Radne grupe Bernard Duhaime kazao je da bi institucije poput dviju komisija “trebale da olakšaju proces razmjene informacija o ovim pitanjima i one bi isključivo trebale biti i djelovati u korist saznavanja istine za kojom tragaju porodice nestalih osoba. Nadamo se da će raditi u tom pravcu i da će to biti pozitivni koraci. Ali smo veoma zabrinuti informacijama o polarizaciji i destabilizirajućoj retorici koja se sve više čuje i u regionu i u BiH”, kazao je Duhaime. Mjere koje poduzimaju vlasti, dodao je Duhaime, trebaju osigurati da se što prije ustanovi istina o sudbini nestalih osoba, a “ni u kom slučaju ne smiju voditi mentalitetu i kulturi nekažnjavanja i ugrožavati procese pomirenja”.

Članica Radne grupe, Marokanka Houria Es-Slami, rekla je da su ona i njene kolege čuli dosta razloga za zabrinutost, kako od strane nevladinih organizacija, tako i od strane predstavnika vlasti kada je u pitanju osnivanje komisija. Dodala je da su kao Radna grupa uvijek zabrinuti poduzimanjem inicijativa “koje neće voditi pomirenju i otkrivanju istine o sudbini nestalih osoba, nego mogu voditi samo daljnjem pogoršanju situacije i povećanju nepovjerenja u regiji”. Drugi član Radne grupe, Litvanac Henrikas Mickevičius, zaključio je da ono što je zabrinjavajući dio u odluci Vlade RS-a o osnivanju komisija jeste da je “moguće, naravno ne znači da to mora tako biti, da bi ova komisija pokušala da revidira nalaze prethodne komisije koja je već dala, izradila svoj izvještaj o Srebrenici”.

PRESUDE MEĐUNARODNOG I SUDA BiH

Preživjele žrtve genocida nisu iznenađene postupcima Vlade Republike Srpske. Nisvet Mujanović, predsjednik Upravnog odbora Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari, spomen-obilježje i mezarje za žrtve genocida iz jula 1995, kaže da su “presude pred međunarodnim i domaćim sudovima dovoljan dokaz ko je bio agresor, a ko žrtva”.

“Danas imamo činjenicu da se prave neke komisije. Naravno, u tim komisijama neće biti žrtava i Bošnjaka, ali ni eksperata iz nekih prijateljskih zemalja. Vidjeli smo da su u komisiji navedeni ljudi iz Italije, Kine, Izraela i nekih drugih zemalja. Samim tim, niti ćemo priznati tu komisiju, niti ćemo je nešto pokušavati osporavati, jer znamo da u RS-u vlada jedno jednoumlje”, tvrdi Mujanović, dodajući da će preživjele žrtve genocida uvijek svjedočiti istini. “Majke i članovi porodica žrtava su živi svjedoci i niko nikome u Bosni i Hercegovini niti bilo gdje u svijetu ne može osporiti gubitak njegovog djeteta. Oni više od dvadeset godina žive s tim. Svakako, pokušat ćemo se organizovati na neki način, osnivanjem jedne druge komisije ili dokazivanjem istine, a samo naše postojanje i postojanje majki naših žrtava i svih oni koji su svjesni i godinama već žive bez svojih članova porodica je dovoljan dokaz.”

Mujanović kaže da će preživjele žrtve genocida tražiti odgovor zemalja iz kojih dolaze članovi imenovani u komisije da se izjasne u kakvom su oni tamo svojstvu te da li je njihovo članstvo stav i njihovih država. “Zgroženi smo, pogotovo kada je u pitanju članstvo u tim komisijama. Slobodno možemo reći da je njihovo prisustvo u tim komisijama dokaz njihovog neprijateljstva prema BiH i žrtvama. Memorijalni centar i porodice žrtava i udruženja i svi drugi će tražiti odgovornost od svih država, pogotovo država iz kojih dolaze članovi komisije, da se izjasne i morat će dati neko objašnjenje, ili potvrdno ili odrično; da li su oni zaista članovi tih komisija, da li će biti i u kojem svojstvu, da li će oni konsultovati porodice ubijenih u Podrinju i u cijeloj BiH”, zaključuje Mujanović.

Mirnes Zahirović bio je dječak u ratnim srebreničkim godinama i dobro pamti rat i juli 1995. godine. Danas je pravnik i s porodicom živi u Srebrenici. Kaže da postupci Vlade RS-a uopće nisu iznenađujući, te da negiranje genocida traje u kontinuitetu godinama. “Najnoviji napadi na utvrđene sudske činjenice i guranje prsta u oči žrtvama genocida u Srebrenici kojeg provodi Vlada RS nije ništa drugo do nastavak projekta koji je započeo prije 10 godina i u koji je do sada uloženo preko 10 miliona KM. Iako su bez svake sumnje presude Haškog tribunala potvrdile ono što se uistinu desilo u Srebrenici u julu 1995. godine, postavlja se pitanje šta je cilj ovakvog djelovanja zvanične politike iz Banje Luke? Iako je sasvim jasno da izvještaji komisija, ma kakvi bili, neće imati nikakvu pravnu težinu na međunarodnom nivou, oni će ipak služiti zvaničnoj politici Republike Srpske da nastavi sa senzacionalističkim poluistinama, zabludama i lažima kojima se stvara novi narativ o karakteru rata u Bosni i Hercegovini, jednakom stradanju svih naroda i izjednačavanju žrtava sa zločincima.

Dugogodišnji cilj te politike jeste da konstantno umanjuje broj bošnjačkih žrtava, istovremeno povećavajući broj srpskih žrtava, ne praveći čak ni razliku između žrtava na ‘bojnom polju’ i onih koji su nebrojeno puta premještani iz grobnice u grobnicu”, smatra Zahirović, dodajući kako Bošnjaci moraju adekvatno reagirati. “Na revizionističko prekrajanje historije treba odgovoriti samo istinom, ali to pored ‘jalovih’ saopćenja osude podrazumijeva mnogo veći diplomatski angažman institucija Bosne i Hercegovine, kao i ozbiljniji naučno-istraživački rad, barem kada je u pitanju genocid u Srebrenici. Srebrenica će biti zaboravljena u onoj mjeri koliko mi budemo spremni da je izbrišemo iz našeg historijskog sjećanja.”

Iz udruženja preživjelih žrtava genocida su kategorični i kažu da je formiranje komisija samo “so na ranu žrtvama”, jer su međunarodni sudovi presudili da je nad Bošnjacima sigurne zone UN-a Srebrenica u julu 1995. godine počinjen genocid, a da je za genocid odgovorna Republika Srpska, njena vojska i jedinice policije. “Ne mogu da shvatim da se ljudi mogu javiti da budu u nekakvoj komisiji, da vrše neko istraživanje za Srebrenicu, za nešto što je presuđeno. Neka dođu u Potočare, nek’ pogledaju dolinu bijelih nišana i bit će im jasno. Ovo je samo vrijeđanje žrtava. Ljudski um ne može poreći genocid u Srebrenici”, mišljenja je Šuhra Sinanović, predsjednica Udruženja “Žena Podrinja”.

U Srebrenici je počinjen genocid, to su potvrdili međunarodni sudovi, o tome svjedoče bijeli nišani mezarja u Potočarima, masovne (ne)otkrivene grobnice. O genocidu svjedoče preživjele žrtve genocida, majke i članovi porodica koji su ukopali svoje najmilije ili još uvijek traže kosti svojih voljenih. O genocidu svjedoče mnogobrojne majke, među kojima su i Emina Ramić, Kada Hasanović i Nezira Fejzić iz mjesta Sućeska. Emini su ubijena tri sina, Neziri tri sina, a Kadi četiri. Deset sinova od tri majke. Sudbinu Emine, Kade i Nezire dijeli hiljade drugih majki. I sada, nakon svega, postoji mogućnost da će novoformirane komisije Vlade RS-a zaključiti da majke Emina, Nezira i Kada nikada nisu ni imale sinove.