Mehmed-paša sagradio je u Istanbulu dvije džamije, a u okolini još jednu, u mjestu Luleburgaz. Još su samo dvije osobe u Istanbulu, barem kada je u pitanju monumentalna gradnja, imale “dvojne” džamije: princeza Mihrimah, kćerka sultana Sulejmana (džamije na Edirne kapiji i Uskudaru), i još jedan Bošnjak, Ali-paša, veliki vezir iz vremena sultana Bajezida II (džamija pored Kapali čaršije i na Fatihu)

Većina historičara smatra da je Mehmed-paša Sokolović bio najznačajniji veliki vezir Osmanskog carstva. To se obično objašnjava njegovim veoma uspješnim djelovanjem u periodu zlatnog doba Osmanlija i zbog toga što je praktično bio drugi čovjek carstva u vrijeme čak trojice sultana: Sulejmana I, Selima II i Murata III. Međutim, manje je poznato da je Mehmed-paša bio i jedan od najvećih pokrovitelja umjetnosti i arhitekture. Što se tiče njegovih vakufa i velikih projekata u Bosni, oni su više-manje poznati, pogotovo oni u Višegradu, mada se malo toga sačuvalo, a tri su mosta svakako najpoznatija: Most u Višegradu, Arslanagića most u Trebinju i Kozija ćuprija kraj Sarajeva.

Interesantno da je od svih velikih vezira Bošnjaka upravo on najviše ulagao u Bosnu, a što je tema koja još nije dovoljno istražena. Njegova zaostavština ogromna je i u samoj Turskoj, pogotovo u Istanbulu i njegovoj okolini. U tom kontekstu, posebno treba potcrtati Mehmed‑pašinu saradnju s Mimarom Sinanom (umro 1587/88), koji je bio najznačajniji osmanski arhitekta u historiji, autor projekata poput džamije Sulejmanije ili džamije Selima II u Edirnama, koji je projektirao gotovo sve Mehmed-pašine vakufe, a među kojima se najviše ističu džamije.

Ta saradnja svakako nije bila slučajna i, osim što se u hijerarhijskom smislu podrazumijevala, ova dva čovjeka bila su i veliki prijatelji s obzirom na to da su zajedno “drugovali” i učestvovali u brojnim vojnim kampanjama (ne smijemo zaboraviti da je Mimar Sinan svoju karijeru započeo kao vojni inženjer).

“PORODIČNI MESDŽID” I KULIJA U LULEBURGAZU

Mehmed-paša Sokolović sagradio je u Istanbulu dvije džamije, a u okolini još jednu, u mjestu Luleburgaz. Još su samo dvije osobe u Istanbulu, barem kada je u pitanju monumentalna gradnja, imale “dvojne” džamije: princeza Mihrimah, kćerka sultana Sulejmana (džamije na Edirne kapiji i Uskudaru), i još jedan Bošnjak, Ali-paša, veliki vezir iz vremena sultana Bajezida II (džamija pored Kapali čaršije i na Fatihu).

Najpoznatija Mehmed-pašina džamija nalazi se na Kadirgi (1571), malom, ali veoma živopisnom istanbulskom kvartu (ova džamija ima i naziv Sokollu-Ismihan sultan džamija, i građena je kao porodični mesdžid). U stručnoj literaturi o njoj imamo obilje podataka i mnogi je smatraju njegovom glavnom džamijom, i to iz barem četiriju razloga: 1. Mimar Sinan navodno je ovu džamiju (u konkurenciji manjih objekata) smatrao svojim najboljim ostvarenjem, što je mišljenje i većine stručnjaka, pogotovo kada je riječ o džamijama s heksagonalnom osnovom; 2. Izgrađena je u blizini današnjeg Sultan Ahmedovog trga (nekadašnjeg bizantijskog hipodroma), koji je u 16. stoljeću bio rezidencijalni dio grada. Vjerovatno se na mjestu ili blizini placa Plave džamije nalazila i Mehmed-pašina kuća, koja je poslije srušena, a od svih tih objekata do danas preživjela je samo Ibrahim-pašina palača; 3. U unutrašnjosti se na najmanje dva mjesta nalaze ugravirani sitni dijelovi kamena Hadžerul‑esveda, što je ovoj džamiji dodatno povećalo slavu; 4. Mihrapski zid džamije u potpunosti je obložen oslikanim izničkim pločicama (fajansane glazirane pločice islikane različitim floralnim motivima, izrađivane u gradu Izniku), a po mišljenju mnogih stručnjaka, to je jedan od najljepših primjera osmanske dekorativne umjetnosti. Treba dodati da se u sklopu džamijskog dvorišta nalazi i danas aktivna Mehmed-pašina medresa.

Sve su ovo razlozi zašto je ova džamija uvijek posebno isticana. Ipak, u široj se javnosti najmanje zna za Mehmed-pašinu džamiju u Luleburgazu (1559), malom gradu u blizini Istanbula u evropskom dijelu Turske. U suštini, riječ je o velikom kompleksu koji je imao medresu, karavan-saraj, arastu – trgovačku ulicu, hamam i mekteb, a od čega se trgovački dio i karavan-saraj nisu sačuvali. Osmanlijama je Luleburgaz bio važan jer je bio urbana poveznica između Istanbula i Edirna. Mehmed-paša je tu ciljano gradio, a što se nadovezivalo na njegove projekte u Edirnama. Kulija u Luleburgazu interesantna je i po tome što medresa okružuje džamijsko dvorište, odnosno harem, a što je netipično rješenje u osmanskoj arhitekturi. Ovo će na isti način biti ponovljeno i kod Mehmed-pašine džamije na Kadirgi, što svakako nije slučajno.

AZAPKAPI DŽAMIJA

Izgleda da je sudbina bošnjačkih džamija u Istanbulu da se po svojim arhitektonskim ili dekorativnim karakteristikama razlikuju od svih drugih, pa su tako Ali-pašina džamija na Fatihu i Piyal-pašina na Kasımpaşi jedine građene s višekupolnim sistemom. Sinan-pašina džamija na Beşiktaşu jedina se referira na Uč Šerefli džamiju u Edirnama, a Rustem-pašina na Eminonu i već spomenuta Mehmed-pašina imaju najčuveniju keramičku dekoraciju. U svemu tome ih, po svojoj originalnosti i neobičnosti, prati Azapkapi džamija (1577/78), druga velika džamija Mehmed-paše u Istanbulu. Ona se ne spominje u literaturi tako često kao ona na Kadirgi i relativno je nepoznata široj javnosti.

Međutim, u kontekstu sveukupnog Mimar Sinanovog opusa, ova džamija značajna je jer predstavlja primjer objekta s kompleksnim i veoma razvedenim prostornim planom. Niti u jednoj drugoj njegovoj džamiji nije uočen ovakav pristup, mada neki autori pokušavaju naći posredne poveznice sa Selmijom u Edirnama. Azapkapi džamija ima centralnu kupolu s čak sedam, što većih, što manjih, nadovezujućih polukupola i četiri ugaone kupole. Prostor mihraba je isturen / izdvojen iz osnovnog plana i pokriven polukupolom. Enterijer izgleda bogato i vizualno raznoliko, a zbog velikog broja prozora, unutrašnjost je veoma osvijetljena.

Azapkapi džamija nalazi se na Galati, na samoj obali Zlatnog roga, i prilično je usamljena s obzirom na to da u okolini nema većih osmanskih džamija. Sam naziv Azapkapi sugerira ime jedne od kapija na nekadašnjim zidinama Galate, što opet ima veze s osmanskim vojnicima koji su služili u mornarici (azapi). U blizini džamije nekada se nalazila i njihova kasarna. U vrijeme njene gradnje ovaj kraj izgledao je potpuno drugačije u odnosu na danas. Galata je nekada bila okružena velikim odbrambenim zidinama, što se jasno može vidjeti na starim minijaturama. Posljednji ostaci tih zidina uklonjeni su u 19. stoljeću. Isto tako, džamija je vjerovatno nekada bila još bliža moru, prije nego su izgrađene današnje saobraćajnice.

Upravo je ta blizina moru dobrim dijelom uvjetovala i njen izgled. To se posebno uočava kod trijema, koji je u potpunosti zatvoren i pokriven, a molitveni prostor znatno izdignut iznad nivoa tla, dok je munara izdvojena iz cjeline objekta i nalazi se s lijeve strane. Sve je ovo urađeno da bi se džamija zaštitila od vlage i morske soli, ali i praktičnih razloga, uslijed velikog morskog prometa na tom mjestu.

Džamija je stradala u požaru 1807. godine, poslije čega je obnovljena. Naredna obnova započeta je pred početak Prvog svjetskog rata, ali je, u početku zbog ratnih okolnosti, prolongirana sve do 1937. godine. Za molitvu je konačno bila otvorena tek 1941. godine. Nedavno je završena još jedna njena obnova.