U Hrvatskoj je već neko vrijeme u prodaji knjiga koja se bavi pregledom ratnih fotografija nastalih od Dubrovnika, Vukovara, Osijeka, Mostara, Sarajeva, Brčkog, Srebrenice, do Bagdada, Kabula, Bejruta. Prikazane su autentične fotke, uključujući i one potencijalno uznemirujuće. Ono što knjigu čini pogodnom za studente žurnalistike, sociologije, etike i fotografije jesu prateća objašnjenja o pozadini nastanka ponuđenih fotografija, o političkim manipulacijama i zloupotrebama fotografija. Analiza fotografija potkrijepljena je razgovorima s nekima od autora, a među njima su svjetski renomirana imena ratne fotografije

Nslovnica knjige Sandre Vitaljić

Jedna od najpoznatijih ratnih fotografija iz perioda agresije na Bosnu i Hercegovinu nastala je u maju 1992. godine u Brčkom. Na njoj je prikazana egzekucija koju pucnjem u potiljak žrtve vrši srpski policajac Goran Jelisić. Zapravo je bila riječ o seriji fotografija istog događaja s kontinuitetom, dizanje pištolja, pucanje u glavu, pad ubijenog na tlo te još jedan hitac u glavu. Po zvaničnoj verziji, snimio ih je beogradski fotograf Bojan Stojanović.

Već izvjesno vrijeme u fotožurnalističkim krugovima Balkana kruži podatak da je egzekucija s fotografije stvarna, ali da je ona nastala po dogovoru. Knjiga Rat slikama, podnaslova Suvremena ratna fotografija, u izdanju zagrebačkog “Algoritma”, autorice Sandre Vitaljić nudi neformalnu potvrdu takvog podatka. Pored prikaza brojnih ratnih fotografija uz objašnjenja kako je preko njih funkcionirala propaganda na hrvatskom, bosanskohercegovačkom i kosovskom ratištu devedesetih godina prošlog stoljeća, ova knjiga sadrži autoričine intervjue s nekoliko ratnih fotoreportera iz regije.

Jedan od njih jeste Kamenko Pajić. O fotografiranju ubijanja u Brčkom on kaže: “Par dana posle objavljivanja tih fotografija prvo stiže priča da je plaćeno nekoliko stotina nemačkih maraka da naprave egzekuciju, a nedugo zatim Bojan i Srđan bivaju uhapšeni zbog pljačke stana neke babe u Beogradu. Bio sam prisutan kada je Bojan rekao zaprepašćenom šefu Reutersa u Beogradu: ‘Uradio sam to, ali neću da idem u zatvor, spašavajte me.’ Početkom 1993. Bojan i Srđan beže preko Bugarske u Amsterdam, gde je fotografija iz Brčkog dobila nagradu ‘World Press Photo’.”

Kamenko Pajić još je rekao i da je postojala sumnja kako nešto nije u redu s fotografijama. Djelovale su mu pozirno, jer nisu se vidjela lica ni tijela, snimano je sleđa i malo iskosa. Pritom, vidjela su se okolo tijela drugih žrtava, civila. Drugi ratni reporter iz serije intervjua u knjizi Imre Szabó kazao je da je vidio fotografije iz Brčkog kada su razvijene i da je bilo dvadesetak kvadrata, te su bile snimljene širokougaonim objektivom. On vjeruje da je egzekucija zaista bila obavljena za potrebe ratne reportaže.

Za Bojana Stojanovića kaže da je čuo kako je postao ovisnik o heroinu nakon što je emigrirao negdje u Zapadnu Evropu. Srđan Ilić, ratni fotograf Associated Pressa, za ovu je knjigu izjavio: “Bojan Stojanović platio je Goranu Jelisiću Adolfu da ubije te muslimane da bi oni to slikali.” Navodno je plaćeno 500 njemačkih maraka za ekskluzivne snimke. Sve ovo nije centralni dio knjige, ali je ipak Sandra Vitaljić provlačila isti događaj kroz razgovor s nekoliko fotografa. U skladu s tim, jedno poglavlje knjige ima naslov Patnja na prodaju. Ova knjiga zapravo se bavi pregledom ovakvih, ali i još težih oblika medijske perverzije u fotožurnalizmu.

 KONTINUITET PROPAGANDNE FOTOGRAFIJE

Knjiga Rat slikama prikazuje kontinuitet propagandne fotografije bivše SFRJ od komunističke do nacionalističke s transformacijom u ratnu. Autorica Sandra Vitaljić uspjela je prikupiti solidnu zbirku fotografija nastalih na hrvatskim, bosanskohercegovačkim i kosovskim ratištima, objavljenih u raznim printanim medijima. Manipulacije fotografijama za potrebe dnevne politike prikazane su ponajviše kroz dešavanja u Hrvatskoj te Srbiji i Crnoj Gori u razdoblju vladavina Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića.

Naprimjer, za stradalnike Vukovara prikazuje se kako su i zagrebački i beogradski mediji tada manipulirali žrtvama prikazujući uplakane žive ili unakažene mrtve civile, bez identifikacije, kao srpske ili kao hrvatske. Za drugi sličan primjer prikazana je naslovnica zagrebačkog Globusa iz 1991. godine, na kojoj je grupa četnika, što je moglo biti fotografirano bilo gdje, uz prateći tekst kako četnici planiraju napad na nuklearnu elektranu Krško u Sloveniji. U vezi s ovakvim fotografijama nudi se objašnjenje kako ratne fotografije objavljene usred trajanja konkretnog sukoba ne zahtijevaju posebnu preciznost ako se očekuje politička efektnost, bilo kroz zastrašivanje ili funkcionalnu društvenu poruku, neovisno od toga da li je riječ o dezinformaciji.

Stoga je publikacijom Rat slikama pokušano skidanje povremene stigme s mnogih samostalnih fotoreportera. Naime, mnogi fotografi znali su biti negativno prozivani zbog objave mučnih fotografija s ratišta, ali još više zbog njihove zloupotrebe u političke svrhe neke od strana u konkretnom sukobu. I sami fotografi i autorica podvlače da oni nisu mogli uvijek utjecati na distribuciju određene fotografije po objavi, naročito nisu mogli uvijek spriječiti političke manipulacije s tom fotografijom.

Čuveni američki fotograf Ron Haviv, čije su ilustracije javnih zločina Arkanovih jedinica u Bjeljini iz 1992. godine postale antologijske, u knjizi kaže da nije znao gdje će sve njegove fotografije biti objavljene, te nije očekivao da će postati nepopularan među srpskim vojnim i državnim strukturama budući da mu je prethodno sam Arkan odobrio da prati njegov odred. Tvrdi da je njegova fotografija iz Bijeljine, na kojoj se vidi leđima ka objektivu okrenuti arkanovac kako drži dignutu nogu iznad strijeljanih civila koji leže na asfaltu, bez njegovog znanja iskorištena u Siriji i u Iranu. Haviv kaže da je nekoliko stotina iranskih žena, noseći tu fotografiju, demonstriralo na ulici zbog dešavanja u Bosni i Hercegovini 1992 godine.

VIZUALNA OPRAVDANJA

Za jednu od također antologijskih fotoilustracija turbulentne 1992. godine, onu s upadljivo mršavim Fikretom Alićem u konclogoru Trnopolje, ispred objektiva ITN-ove fotoreporterke Penny Marshall, odavno se tvrdi da je lažirana. U tome su prednjačili određeni srpski mediji uglavnom. Međutim, u knjizi Rat slikama tvrdi se da ta fotografija jeste plod manipulacije i da je Trnopolje bio blaži logor poluotvorenog tipa, ali bez negiranja postojanja drugih logora za nesrpsko stanovništvo u prijedorskom kraju, što je uobičajeno za prosrpski orijentirane teoretičare zavjera.

Beogradski fotograf s višedecenijskim iskustvom Miloš Cvetković bio je prisutan u Trnopolju kada je nastao snimak Fikreta Alića. O tome Cvetković u knjizi kaže: “To je čista manipulacija. Kamerman je to snimio tako da to tako izgleda. Izoštri na bodlje, a onda raširi kadar, a tamo stoje oni mršavi i jadni kao u Auschwitzu. Oni su dobili pristup logoru koji je bio pod okriljem Crvenog krsta. Inače to ne bi bilo moguće. Kad vidiš tu fotografiju, odmah ti se diže kosa na glavi. Znam šta se događalo, bio sam u Prijedoru. Ti su Krajišnici bili vrlo zajebani, i sad se ježim. Oni čak ni nas Srbijance mnogo ne zarezuju, mi smo im loši Srbi.”

Autorica knjige Sandra Vitaljić na osnovu ovoga zaključuje kako ovakvi potezi fotoreportera mogu učiniti “medvjeđu uslugu” žrtvama torture na koju su htjeli skrenuti pažnju. Trnopoljski primjer potkrijepila je sudskim dokazima o sistematskom eliminiranju nesrpskog stanovništva prijedorskog područja kroz više konclogora. Međutim, način na koji je Penny Marshall odabrala Fikreta Alića da namjerno pozira ispred bodljikave žice, radi senzacionalizma i ekskluzive, iako se vjeruje da su novinari mogli ući s druge strane ograde jer je Trnopolje bilo tada otvoreno za reportere i radnike Crvenog krsta, ostavilo je mogućnost za negatore etničkog čišćenja u Prijedoru da i dalje budu aktivni pozivajući se na ovaj slučaj. Istovremeno, smatra autorica knjige Rat slikama, prijedorski logori koji su bili zloglasniji od Trnopolja, kao Keraterm, Omarska, Manjača, možda nisu dobili takvu medijsku pažnju svijeta kakvu su trebali dobiti u odnosu na Trnopolje, ali nisu ni sasvim zapostavljeni zahvaljujući opet Ronu Havivu i njegovim fotoreportažama, te novinaru i piscu Peteru Maassu.

Dio knjige Rat slikama osvrće se na druga ratišta današnjice, daleko od Balkana, u kojima su najviše djelovali američki marinci, ali i na ratne fotografije starijih ratova, kao što su vijetnamski, Drugi svjetski, Prvi svjetski te još neki. Podvučeno je na neki način to da se američka vojna fotopropaganda ne razlikuje previše od balkanskih, osim što je američka malo iskusnija i sofisticiranija. Prikazana je naslovnica magazina Time iz 2010. godine s fotografijom afganistanske djevojke odsječenog nosa koju su navodno osakatili talibani. Uz nju ide sugestivni naslov – Šta će se desiti ako napustimo Afganistan. Naravno, jasno je da uredništvu magazina nije primarna sigurnost afganistanskih žena, nego potpora politici zadržavanja američkih trupa u toj zemlji uz vizualno opravdanje kod čitalačke publike.

PORNO-INDUSTRIJA U LOGORIMA

Tematski najosjetljivije poglavlje publikacije Rat slikama odnosi se na ratne izvještaje o silovanjima. Rečeno je da postoji dosta uznemirujućih fotografija s ratišta, iz zatočeništava, bolnica, rovova, ali nema sačuvanih fotografija samih silovanja. Ima fotografija egzekucija, pa i raskomadanih ili izgorenih tijela odmah nakon egzekucija. Neke su snimane krišom, a za neke su počinioci htjeli da se vide jer su ih smatrali trofejima. Fotografije žrtava silovanja, kao i samih silovatelja postoji bezbroj, ali njih se nije tretiralo trofejno na isti način.

Najbliže silovanju, knjiga sadrži fotoilustraciju iz 1991. godine, nastalu u nekom baru na granici Hrvatske i Srbije. Piše da na njoj nepoznata ruska striptizeta gola pleše ispred pripadnika srpskog MUP-a. Ima onih vojnika i paravojnika koji su se ponosili svojim seksualnim činom kroz priznanje silovanja, ali se pretpostavlja da su siledžije ipak bile oprezne s fotografiranjem samog čina zbog mogućeg dokaza protiv njih jednog dana. S druge strane, silovanje se ne odnosi isključivo na klasičnu penetraciju i koitus, nego i na maštovite perverzije s nečijim nagim tijelima. Stoga se zloglasno iživljavanje nad razgolićenim iračkim zatvorenicima koje su vršili američki marinci također smatra vrstom seksualnog nasilja. A takve su fotografije, kako je općepoznato, davno objavljene širom svijeta. Nalaze se i u ovoj knjizi.

No, tekstualni dio ovog poglavlja bavi se ratnim silovanjima na višem nivou koji podrazumijeva međunarodni biznis, organiziranost, industriju i tehničku uvezanost. Riječ je o fotografijama i snimcima za pornografske internet-portale. Mreža pornografije koja je najrazvijenija i najraširenija u SAD-u, ne samo preko interneta, iako je odavno internacionalna, uspjela je ugroziti i živote iračkih djevojaka i žena. Sandra Vitaljić piše da se pročulo za fotografije silovanja iračkih djevojaka koja su vršili američki vojnici, ali da se neko potrudio da one ostanu daleko od pogleda javnosti. Ipak, na taj način omogućen je dalji ilegalni rad i onih koji su silovali i onih koji su snimali silovanja. Pošto je pornografija zakonski dozvoljena u Americi i širom Zapada, fotografije i snimci silovanja Iračanki postavljene su na pornografske web-portale. Autorica kaže da je postojala specijalizirana, a sada ukinuta web‑stranica sa snimcima silovanja Iračanki pod oficijelnim nazivom iraqbabes.com.

Američki predsjednik Barack Obama najavio je za svog mandata objavu snimaka zlostavljanja iz iračkih zatvora, ali se brzo predomislio. Inače, ono što je najviše podlijegalo cenzuri američkih medija bile su fotografije izginulih američkih vojnika. Tamošnji političari naglašavali su da bi tako poštedjeli porodice vojnika mogućnosti da o njihovoj pogibiji saznaju iz medija umjesto diskretnim obavještavanjem. U stvarnosti, znajući za emotivni učinak fotografija kod publike, htjelo se izbjeći antiratno raspoloženje onih koji bi tražili povlačenje američkih trupa. Istovremeno, autorica podsjeća kako to ne važi za ostale učesnike rata. Visokotiražni američki mediji znali su objaviti fotografije mrtvog afganistanskog borca na naslovnicama.

Catharine MacKinnon američka je pravnica koja je još 1993. godine objavila članke o tome kako se silovanja Hrvatica i Bošnjakinja koriste ne samo kao ratno oružje nego i za seksualnu pornografiju. Ona je zabilježila svjedočenje žene iz srpskog logora Bučje u Hrvatskoj. Navodno, dio snimka njenog silovanja prikazan je na banjalučkoj televiziji, nakon čega je žrtva natjerana da izjavi kako su je silovali Hrvati. Ovdje se pokušalo reći da postoje četverostruke upotrebe ratnih silovanja koja su snimljena fotoaparatom ili kamerom, vojno-politička propaganda, strateško iživljavanje vojnika na terenu, daljnji razvoj pornografskog biznisa i ponižavanje neprijateljske strane.

MacKinnonova zna da je pornografija u socijalističkoj Jugoslaviji imala relativno slobodan protok, bila je uglavnom dopuštena. U tome je vidjela uzročno-posljedičnu vezu između silovanja i perverzne orijentacije vojnika odraslih s legalnim i jeftinim pristupom porno‑filmovima sa Zapada. Knjiga Sandre Vitaljić sadrži više šokantnih i eksplicitnih fotografija, kao i pisanih podataka, bez viška cenzure, ali ne zbog senzacionalizma nego zbog argumentirane potpore iznesenim podacima, izjavama, ilustracijama i dokazima.