U poređenju sa svim poratnim godinama, broj upisanih učenika u osnovne i srednje škole u Unsko-sanskom kantonu u 2018/2019. školskoj godini uvjerljivo je najmanji. Višegodišnja niska stopa prirodnog priraštaja glavni je uzrok. Na drugom mjestu masovni su odlasci muške radne snage na privremeni rad u zemlje Evropske unije, pa su kasnije cijele porodice otišle u zemlju zaposlenja roditelja. I kada se pomislilo da su to dva najbitnija trenda, uslijedio je i treći, izražen kroz sve češće odlaske učenika čiji roditelji žive i rade u Bosni i Hercegovini
Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ
Sve izraženijim migracijama stanovništva koje, uslijed liberalizacije procesa dobijanja privremenog ili stalnog boravka u zemljama Evropske unije, u zadnje dvije godine odlazi iz Bosne i Hercegovine, ove godine pridružuje se i stotine učenika koji školovanje nastavljaju u Sloveniji ili Austriji. Proces je to koji, pored problema u radu osnovnih, dodatno otežava i funkcioniranje brojnih srednjih škola širom Krajine, a kao prvu negativnu posljedicu ima povećanje tehnološkog viška i gubitak posla za desetke nastavnika, profesora i ostalih uposlenika.
Iseljavanja različitih dobnih skupina uzela su tolikog maha da, slijedom trenda “treba ići vani”, sve češće odlaze i mnogi zaposlenici državnog sektora. Dodaju li se tome brojne finansijske olakšice slovenskih škola i fakulteta koje sve više privlače ovdašnje školarce i njihove roditelje, čini se da se bez većih napora i sinhroniziranih aktivnosti resornog ministarstva obrazovanja, škola i univerziteta te lokalne samouprave neće uspjeti uraditi puno na njihovom zadržavanju. Iako se iza određenih finansijskih pogodnosti kriju i brojni limiti kod upisa nekih zanimanja, fokus je na finansijskim pogodnostima te mogućnosti ostanka i pronalaska posla u zemljama Evropske unije.
Da se mnogi negativni trendovi kreiraju i direktnim učešćem građana, svjedoče i primjeri odlaska učenika čiji roditelji rade u prosvjeti, zdravstvu, organima uprave i drugim organizacijama javnog sektora. Sve prisutnijem trendu upisa srednjoškolaca u drugu općinu ili grad uz mogućnost završetka istog ili sličnog zanimanja u vlastitoj općini ili gradu odnedavno se priključio i trend slanja djece u srednje škole izvan granica Bosne i Hercegovine. Za posljedice takvih, najčešće neopravdanih odluka velikog broja zaposlenika javnog sektora, ne može biti kriva ni država ni politika. Razlog ovakvih odluka mogao bi se pronaći ili u pretjeranoj bojazni za budućnost vlastite djece ili, što je poraznije, u odsustvu odgovornosti prema društvu u kojem živimo.
U poređenju sa svim poratnim godinama, broj upisanih učenika u osnovne i srednje škole u Unsko-sanskom kantonu u 2018/2019. školskoj godini uvjerljivo je najmanji. Višegodišnja niska stopa prirodnog priraštaja glavni je uzrok takvog stanja. Na drugom su mjestu masovni odlasci muške radne snage na privremeni rad u zemlje Evropske unije. Taj proces, koji je šire razmjere poprimio u prethodne dvije godine, za posljedicu je imao premještanje cijelih porodica u zemlju zaposlenja roditelja. I kada se pomislilo da su to dva najbitnija trenda, uslijedio je i treći, izražen kroz sve češće odlaske učenika čiji roditelji žive i rade u Bosni i Hercegovini.
TREND PADA BROJA UČENIKA
U protekle četiri godine broj učenika u osnovnim školama u USK smanjio se za 2.732. Najveći pad broja učenika bilježe općine Ključ i Sanski Most, u kojima će, nastavi li se ovakav trend, pored sve izraženijeg tehnološkog viška, ubrzo doći i do zatvaranja mnogih škola. Najmanji pad, pak, imaju općine Bužim i Velika Kladuša.
Direktor Osnovne škole “Bužim” Adnan Nuhić kaže da je bužimska škola dugo slovila kao jedna od škola s najvećim brojem učenika u Bosni i Hercegovini. “Najveći broj učenika u poratno vrijeme škola je imala 2004/2005. godine – 2.004 učenika. Nakon toga, započinje kontinuirano opadanje, u prosjeku po 50 učenika godišnje. Prošle je godine bilo 1.360, a sada se došlo na 1.310 učenika. Za 14 godina broj se smanjio za blizu 700 učenika. Ove godine prvi razred upisala su 144 učenika.
Pored smanjenja prirodnog priraštaja, u posljednje dvije godine dešava se nova pojava, gdje uočavamo nevjerovatan broj učenika koji napuštaju školu. I nije tu riječ o prelasku u neku od škola u Unsko-sanskom kantonu ili državi, već je riječ o odlasku u inostranstvo. Samo u toku ovogodišnjeg ljetnog odmora otišlo je desetak učenika. U toku cijele prošle školske godine taj broj je iznosio oko 50. Nepuna dva odjeljenja. To su učenici koji će školovanje nastaviti u Sloveniji, Austriji ili Njemačkoj. Sve je izraženija pojava odlaska učenika čiji roditelji žive u Bosni i Hercegovini u srednje škole izvan države. Iseljavanja prema drugim općinama sporadična su i vrlo rijetka. Koliko će se sve ovo odraziti na cijeli proces nastave, tek ćemo vidjeti, mada se već sada naziru ogromne posljedice po pitanju broja odjeljenja, gubitka broja časova i sve izraženijeg tehnološkog viška nastavnika”, rekao je Nuhić.
Direktor Osnovne škole “Fadil Bilal” Šumatac (općina Velika Kladuša) Hasan Brkić tvrdi da je ovu školu ljetos napustilo 28 učenika. Svi su otišli vani, uglavnom u Sloveniju, Italiju, Njemačku i Austriju. “Ove godine škola broji 244, a u prvi razred je upisano 32 učenika, u dva odjeljenja. Posebno je zanimljivo to što je upisano više učenika dok nam ‘na stanju’ fali 15 učenika, jer dosta učenika nakon upisa nije krenulo u školu, a podatak s početka školske godine ne može se mijenjati. I kad se uporedi prošlogodišnji i ovogodišnji upis, primjetno je povećanje broja učenika, ali kad se oduzmu oni koji su u međuvremenu napustili, vidimo da ih je manje”, navodi Brkić.
Maksimalan broj učenika škola u Šumacu imala je od 1998. do 2002. godine, oko 550. Već od 2003. godine bilježi se pad. Za 17 godina broj učenika se više nego prepolovio. Direktor Brkić navodi da je nezaposlenost roditelja glavni razlog odlaska učenika. “Otvaranje radnih mjesta je ključna mjera koja bi mogla popraviti stanje. Druga mjera jeste obrazovanje. Ovdje je neprosvijećenost dugo bila velika smetnja za školovanje. U vrijeme procvata ‘Agrokomerca’ mahom su se zapošljavali roditelji ili djedovi i nane današnje djece tako da su mogli raditi čim su završili 8. razred. Mnogi iz tog razloga nisu nastavljali školovanje. Sve je to s vremenom dovodilo do činjenice da su široki slojevi stanovništva ostajali na niskom stepenu obrazovanja.
Također, do pred sami rat na području Velike Kladuše u deset osnovnih škola Bošnjaci su sa svega petnaestak posto činili nastavni kadar. Ostalo su bili Srbi, Crnogorci, Hrvati i slično, a većinsko stanovništvo bili su Bošnjaci. I kad su se početkom rata povukli nastavnici srpske i crnogorske nacionalnosti, u cilju održavanja procesa nastave u nastavni proces ušlo je dosta nastavnika koji su imali završenu samo srednju školu. Bilo je tu bravara, limara, tekstilaca, poljoprivrednih tehničara… Dugo je godina trebalo da se sve to isfiltrira i zaposli stručan kadar. I tu se možda krije razlog višedecenijskog nemara i odsustva brige za stanje u obrazovanju”, naglašava Brkić, kojem najteže pada kad mu neko ko je riješio egzistencijalne probleme kaže da odlazi odavde upravo zbog djece.
“Znam neke kolege koji su dali otkaz i otišli su vani, a imali su stalni radni odnos. Takvi zbog materijalne koristi idu vani i svjesno izlažu svoju djecu procesu asimilacije, gubitka identiteta. To je nepromišljeno i nedobronamjerno, jer mi bismo trebali krenuti od sebe, da kao struka, kao fah, mijenjamo stanje nabolje”, dodao je Brkić.
NEZAPOSLENOST I NISKE PLAĆE
Dok najviše problema zbog malog broja učenika imaju rubne osnovne škole, u svakoj općini kod centralnih škola obično je nešto bolja situacija. Neke od njih bilježe i određena povećanja. Primjer je Osnovna škola “25. novembar” u Velikoj Kladuši, koja početkom 2018/2019. godine bilježi i blago povećanje broja prvačića, a i ukupnog broja učenika. Direktor škole Sakib Selimović kaže da u ovoj školi nema mnogo odlazaka: “Možda je otišlo svega 4-5 učenika. Uglavnom odlaze u Austriju i Njemačku. Imamo povećan broj učenika u prvi razred za oko petnaestak učenika u odnosu na prošlu godinu. Ove godine smo upisali više od 80 učenika, a prošle je bilo 67. Ukupan broj učenika prošle godine bio je 677, a sad imamo 695. Ljudi iz periferije nastoje svoju djecu poslati u gradsku školu, a i doseljavanja iz seoskih u gradsko područje su veća.”
Osnovna škola “25. novembar” u Velikoj Kladuši najviše učenika imala je neposredno nakon rata, skoro hiljadu. Od tada je na sceni kontinuirani pad, sve do ove godine, kada je blago povećan broj učenika. Selimović smatra da bi se moglo popraviti stanje u ovoj oblasti. “Poticaj na rađanje u našem kantonu ključna je stvar. Donedavno nije bilo plaćeno trudničko bolovanje. Treba dati i poticaj na treće dijete. Svemu tome doprinosi i nestabilna politička situacija. Ljudi traže malo više sigurnosti. Trebalo bi povesti računa i o olakšicama vezanim za stambeno zbrinjavanje. Ne bi svako išao u Sloveniju da ima kakvu-takvu perspektivu ovdje. Uz određeno povećanje plaće, mnogi naši ljudi ne bi išli u Sloveniju. Jer i tamo, dok plate stan, hranu i put, jako malo im ostane. Stoga vjerujem da bi se uz nekoliko mjera mogli zadržati mnogi roditelji”, uvjeren je Selimović.
SREDNJE ŠKOLE U MNOGO VEĆIM PROBLEMIMA
I većina krajiških srednjih škola već duži period “muku muči” s brojem učenika koji je neophodan za nesmetano odvijanje nastave u planiranom obimu. Sve je izraženija pojava nezainteresiranosti učenika za određena zanimanja, učenici sve češće odlaze u veća gradska središta i upisuju elitnije škole ili usmjerenja za kojima postoji veća potražnja na tržištu rada. S ovim problemima najviše se susreću općine s manjim brojem stanovnika, kao i gimnazije u skoro svim općinama i gradovima. Na osnovu službenih podataka za sedmogodišnji period (2010/11–2017/18), primjetan je drastičan pad od 856 učenika. Najveći pad broja učenika je u gimnazijama (817 učenika manje).
S druge strane, u posmatranom periodu u tehničkim i srodnim školama na području Unsko-sanskog kantona ima 235 učenika više. Podaci za 2018/19. školsku godinu pokazuju da je broj učenika u odnosu na prethodnu godinu manji za 762 učenika. Izuzme li se Cazin, koji bilježi blago povećanje broja đaka, sve stale općine imaju pad, s posebnim akcentom na općine Bužim, Ključ i Sanski Most, koje gube najveći broj srednjoškolaca. Dok bi se uzroci većeg pada u općinama Ključ i Sanski Most mogli tražiti u smanjenju broja učenika i u osnovnim školama, u Bužimu je očigledno presudan faktor skučen izbor zanimanja u srednjoj školi, zbog čega dobar dio učenika upisuje srednje škole u Cazinu, Bihaću ili Sarajevu, a nerijetko i u Sloveniji i Austriji.
Gimnazija Sanski Most upisala je školske 2018/19. godine tek jedno odjeljenje s 30 učenika. Ukupan broj učenika iznosio je 107, što je, u odnosu na prošlu, manje za 45, a u odnosu na pretprošlu čak za 77 učenika. Direktor škole Asmir Džafić kaže da je problem u tome što nema dovoljno djece u osnovnim školama. “Trend smanjenja broja učenika od prvog do devetog razreda, nažalost, i dalje se nastavlja. Vrlo će brzo i u ostalim školama koje do sada nisu imale sličnih problema doći do naglog pada broja učenika. Drugi razlog pada broja učenika u Gimnaziji nastupio je otvaranjem medicinske škole u Sanskom Mostu, jer dobar dio odličnih učenika sada, umjesto u gimnaziju, upisuje se u medicinsku školu.
Pored toga, veliki je problem i u sve učestalijim odlascima djece i roditelja. Mi smo imali namjeru raditi određene promjene, u smislu uvođenja nekih usmjerenja, ili transformacije gimnazije iz opće u matematičko-informatičku ili jezičku gimnaziju. Međutim, morali smo od toga odustati jer nije bilo dovoljno djece da bismo mogli uraditi takvo nešto. Gimnazija u Sanskom Mostu još je uvijek samostalna ustanova, mada će se naredne godine vjerovatno morati ići u pravcu spajanja s Mješovitom srednjom školom. Sličan problem ima Bosanska Krupa i još neke druge srednje škole u Bihaću. Još se traži zakonski okvir za takvo nešto, ali je neminovno da će doći do toga”, naglašava Džafić.
Dok većina srednjih škola već nekoliko godina bilježi manji broj upisanih učenika, postoje i škole koje iz godine u godinu u potpunosti ostvaruju plan upisa. Jedna od takvih jeste Srednja medicinska škola u Bihaću, u kojoj nema problema s brojem učenika. Naprotiv, mnogo je više zainteresiranih u odnosu na broj koji se prima. Pedagogica u ovoj školi Senka Karabegović ističe da Srednja medicinska škola već godinama privlači najviše učenika: “Većina njih želi završiti školu i ići raditi vani. Također, dosta njih nastavlja studirati medicinu, farmaciju ili stomatologiju, zanimanja za koja još postoji velika potražnja na tržištu rada, a učenici vjeruju da im je medicinska škola najbolja podloga za navedene fakultete. Međutim, upis broja učenika diktira Ministarstvo obrazovanja USK.
Kad bismo tražili 5 ili 6 odjeljenja medicinskog tehničara, uspjeli bismo ih upisati, ali to obično ne radimo, već neke smjerove ne upisujemo svake godine kako se ne bi desilo da svršenici budu višak na tržištu rada. Obično svako dvije godine mijenjamo usmjerenja. Ove godine smo tražili 4 razreda tehničara, a Ministarstvo je odobrilo samo 3. Međutim, velika konkurencija kod upisa dovodi do činjenice da škola dobija na kvalitetu. Recimo, prošle godine prvi razred upisala su 92 učenika s prosjekom ocjena 5,0. Ove godine smo upisali 15 učenika generacije koji dolaze iz raznih općina. Mi, u biti, dobijemo najveći procent odličnih i najboljih učenika s područja Unsko-sanskog kantona. Stoga imamo učenike koji studiraju medicinu u brojnim gradovima Evrope, od Sarajeva pa sve do Heidelberga.”
Pedagogica Karabegović mišljenja je da će vrlo vjerovatno i medicinska škola kroz 2-3 godine osjetiti pad kod upisa jer već sada postoji dosta učenika koji u toku školovanja s roditeljima odlaze iz države. Kako kaže, takvih primjera bit će sve više i više. “Kad je riječ o trendu iseljavanja, a posebno odlasku učenika iz države, bilo bi dobro da Vlada Kantona ima neki plan. Naprimjer, ako ove godine školu završava 120 medicinskih tehničara, da se odmah u maju, prije mature, učenicima osiguraju ugovori o stažiranju u poliklinikama, bolnicama, domovima zdravlja, zdravstvenim zavodima i slično. Za sada takav plan ne postoji.”
OBRAZOVANI LJUDI RESURS SU SVAKE ZAJEDNICE
Bez obzira na sve probleme s kojim se suočava bosanskohercegovačko društvo, želi li se stabilizirati stanje po pitanju sve učestalijeg iseljavanja stanovništva, a paralelno s tim i učenika i studenata, moralo bi se uraditi mnogo više po pitanju osvještavanja roditelja koji bez objektivnih argumenata napuštaju vlastitu zemlju. Trenutno imamo veliki problem u činjenici da nerijetko prosvjetni radnici ili državni službenici budu oni koji podstiču iseljavanja, upisuju vlastitu djecu u srednje škole izvan sredine, a često i države u kojoj žive i rade.
Postoji cijeli niz mjera koje bi mogle pomoći u saniranju problema u obrazovanju, prije svega kad je riječ o broju učenika i problemima oko viška radnika. Neke od mjera mogle bi biti smanjenje broja učenika u odjeljenju, smanjenje broja časova za nastavničku normu, kao i upis migranata školskog uzrasta. Kao jedna od realnijih i svrsishodnijih mjera mogla bi biti transformacija tehnološkog viška iz osnovnog u predškolsko obrazovanje, koje je zakonom obavezno, ali još uvijek se navedeni zakon u cijelosti ne provodi. Kada bi se kroz seminare i obuke odradile prekvalifikacije nastavnog kadra koji je tehnološki višak i, s druge strane, ispoštovao zakon o punom obuhvatu djece predškolskog uzrasta, dobar dio problema bi se brzo riješio. Jest da bi to bile tek sanirajuće mjere, ali uzme li se u obzir činjenica da su obrazovani ljudi resurs, a ne teret jednog društva, to bi samo po sebi zasigurno donijelo pozitivne efekte u javnom životu.
Popravljanje stanja u osnovnom, srednjem, ali i visokom obrazovanju ne može se očekivati bez većih ulaganja u infrastrukturu te popravljanje materijalno-tehničkih uvjeta rada učenika i nastavnika. Također, bez poticaja na treće dijete, minimalne penzije za majke koje imaju četvero ili petero djece, bez adekvatnih olakšica za mlade bračne parove i ostalog, nije realno u postojećim ekonomskim prilikama i mentalnim trendovima roditelja očekivati drastično veći broj novorođenčadi. Ono što se i dalje može očekivati, ne bude li efektivnih mjera, jeste dodatni trend pada broja novorođenih i još intenzivniji trend iseljavanja osoba mlade i zrele životne dobi.