FBiH i RS, ima svoj zakon koji regulira pitanje “rehabilitacije, osposobljavanja i zapošljavanja osoba s invaliditetom”. Prema tim zakonima osnivani su fondovi za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, čime se zapošljavanje ove populacije znatno unaprijedilo. Također, određeni su opći i posebni uvjeti za zapošljavanje osoba s invaliditetom.

U FBiH su poslodavci dužni zaposliti najmanje jednu osobu s invaliditetom na svakih 16 zaposlenih. Ukoliko to ne ispune, dužni su mjesečno na račun Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom uplatiti poseban doprinos za poticaj pri zapošljavanju ove kategorije. Slično propisuje i zakoni koji se primjenjuje u RS-u. Ipak, mnogi poslodavci ne poštuju svoje obaveze.

“Trenutno na nivou Federacije 30 do 40 posto društava ispunjava obavezu i uplaćuju doprinose namijenjene za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Mi u tome svemu dajemo punu podršku Fonda i njegovim saradnicima da istraju na tim aktivnostima. Fond nam refundira doprinose za penziono i zdravstveno osiguranje zaposlenih osoba s invaliditetom u okviru našeg društva, ali pored toga, dva puta godišnje raspisuje javni poziv za održavanje zaposlenosti i za dalje jačanje privrednih društava. Mi provodimo i projekte profesionalne rehabilitacije s Univerzitetom u Travniku. Jedan smo od zagovornika o izmjeni zakona pri zapošljavanju jer ti zakoni prepoznaju invalidnost od 60%. Mi tražimo da se ta granica spusti makar na 50% kako bi se što više osoba moglo zaposliti”, kaže Julardžija.

A koliko je značajno da poslodavci ispoštuju svoje obaveze, govori činjenica da su se, dolaskom novog Upravnog odbora i direktora Ahmeta Baljića na čelo Fonda 2015. godine, različitim zakonskim pritiscima na poslodavce, sredstva Fonda povećala za 60 posto, što je rezultiralo zapošljavanjem 1.070 osoba s invaliditetom u Federaciji u godini dana. Osobe s invaliditetom zapošljavaju se u različitim sektorima, ali ovisno o kategoriji invalidnosti. Dosadašnja istraživanja pokazuju da poslodavci češće zapošljavaju osobe s manjim stepenom invalidnosti, nego one kod kojih je taj postotak veći.

Može se sve, samo treba imati hrabrosti i prevazići predrasude

Jedna od korisnica Fonda jeste i Jasmina Bijedić‑Smajić, vlasnica obrtničke radnje “Moja agencija”, koja se bavi pružanjem računovodstvenih usluga. Jasmina je diplomirana ekonomistica i ima sto posto oštećen sluh. Nakon završenog fakulteta, sedamnaest godina radila je u Savezu gluhih. “Radila sam na radnom mjestu računovođe, ali sam pravila i programe, kao zahtjeve za promjene zakona. 2008. godine sam prestala tamo raditi i godinu dana sam bila bez posla. To je bilo teško. Zahvaljujući mojoj kolegici Fatmi, ohrabrila sam se da otvorim obrt 2009. godine. Malo po malo, pravila sam programe za ministarstva, gdje sam dobila sredstva za kupovinu prvog računara i softvera. To su bile osnovne stvari. Sada imamo između 20 do 30 klijenata. Više od pola su organizacije, firme i obrti koje vode osobe s invaliditetom”, priča Jasmina. Kad osnuju svoje obrte i firme osobe s oštećenim sluhom, dolaze njoj najviše zbog komunikacije na znakovnom jeziku, čija je upotreba zakonom predviđena u javnim institucijama, ali se ne primjenjuje.

Danas Jasmina ima osam uposlenih, od toga četiri osobe s invaliditetom, a 2012. godine su kao agencija dobili nagradu za poslodavca godine za osobe s invaliditetom.

U Fondu nam je rečeno da Jasmina pomaže ostalim osobama s invaliditetom prilikom aplikacija na javne pozive. “Dok sam radila u Savezu gluhih, pomagala sam im. To sam nastavila raditi i nakon osnivanja svoje agencije. Poznajem dosta osoba s oštećenim sluhom. Potrudila sam se da ih informiram da postoji Fond i da mogu aplicirati. I oni su jedan po jedan počeli otvarati svoje firme. Ima ih mnogo u Sarajevu i u Federaciji. Raznih profila, od automehaničarske radnje, limarija, bravarija, grafičke djelatnosti. Jedni vide kako je neko drugi uspio. Nažalost, osobe sa slušnim oštećenjem skromnijih su zanimanja, tako da je problem shvatiti šta piše u tom javnom pozivu, šta se želi postići, koji su dokumenti potrebni, kako doći do njih. Došli su kod mene da im ja pomognem. Sad pravim programe za sve te firme. Imamo ih između 13 i 20. Ja mislim da su nam svi programi prošli”, priča Jasmina.

Ona ističe da je zapošljavanje u našoj zemlji područje gdje je jako teško i osobama koje nisu osobe s invaliditetom, a posebno njihovoj populaciji. “Osnivanje Fonda veliki je korak za našu populaciju zato što daju dva puta godišnje preko javnih poziva poticaje za zapošljavanje, održavanje zaposlenosti, popravku opreme i nabavku nove opreme. Treba uvesti disciplinu u plaćanje doprinosa da bi se Fond punio novčanim sredstvima od kojih bi finansirao ove projekte”, poručuje Jasmina.

Kad se priča o osobama s invaliditetom, uvijek se govori šta oni ne mogu. “Ako ne mogu na ovaj način nešto učiniti, mogu na neki drugi. Prema tome, oni se moraju ohrabriti. Što više priča o pozitivnim primjerima i zapošljavanju, i oni će vidjeti da mogu. A mogu mnoge poslove raditi. U našem društvu problem su predrasude. Kod gluhih osoba problem je jer je neko odlučio da te osobe ne mogu raditi intelektualne poslove. Škole u kojima se obučavaju osobe sa slušnim oštećenjem imaju manualna zanimanja, kao što su štamparija i fotografija. Niko ne uči za ekonomistu, za pravnika, inženjere. Nema mnogo slučajeva da se te osobe prebace u redovnu školu i završe redovno školovanje. Može se sve, samo treba imati hrabrosti i prevazići predrasude. I kod roditelja često postoje predrasude, posebno kod porodice iz ruralnih sredina. Imamo slučajeva gdje našu djecu upisuju s djecom s intelektualnim poteškoćama. To su potpuno različite stvari”, ističe Jasmina.

Moraš se boriti

Uspješna mlada obrtnica Senada Grbo imala je devet godina kada ju je 1992. godine geler od granate pogodio u ruku i otada je šezdesetpostotni invalid. Danas, zahvaljujući sredstvima i poticaju Fonda, u sarajevskom Brusa bezistanu vodi obrt “Slatko i malo”, vlastitim rukama proizvodi nakit i tako zarađuje za život. “Teško je naći zaposlenje s obzirom da te niko ne razumije. Neće niko da te poštedi. Ja sam radila razne poslove. I shvatila sam da ja to ne mogu. Ali moraš raditi, ne možeš sjediti i čekati da ti neko nešto da. Sad zarađujem svojim rukama, uvijek su mi kliješta, žica, šaraf u njima. To volim. Jedino što ne volim jeste biti bez novca”, kaže Grbo, inače, diplomirani ekonomista.

Pravljenje nakita njena je ljubav od djetinjstva, a najviše voli praviti originalan nakit od stvari koje ljudi bacaju u smeće. “Prvo sam počela praviti sebi neke stvarčice koje se razlikuju od drugih. Onda je ljudima to bilo interesantno i govorili su mi da napravim i njima. Meni se to nekako osladilo. Prijatelji su mi rekli za Fond i da bi mi oni mogli dati određeni novac da pokrenem neku svoju proizvodnju. U Fondu su me saslušali i svidjela im se moja ideja. Na javnom pozivu sam aplicirala, a oni su mi dali sredstva kako su i obećali”, priča Grbo.

Ispričala nam je da je jedan Slovenac kupio par setova nakita kod nje koji su koštali između pet i deset maraka. “On meni daje 100 KM. Nije želio uzeti kusur. Kaže: ‘Super su ti stvari, a prejeftina si. Žao mi je da kupim stvar po toj cijeni.’ Meni je u cilju da imam svoje prodajno mjesto, da radim za sebe i da zaradim svoj novac. Više volim ovako, nego u nekoj trgovini raditi. Moraš se boriti i imati neku ideju. Meni je u cilju da se proda, a ne da stavim cijenu 50 KM i da to stoji. Cilj mi je da imam priliv novca i da mogu kupiti novu stvar. Ja ne očekujem neke milione da zaradim”, ističe Grabo.

Svi ovi pozitivni primjeri pokazuju da osobe s invaliditetom mogu biti ravnopravni članovi našeg društva, samo ako im se da prilika za to.

Nisam odustala kad su svi mislili da ću odustati

Alma Biberović nije rođena kao osoba s invaliditetom. Na prvoj godini fakulteta izgubila je vid. Nakon 11 operacija, doktori su uspjeli spasiti 20 posto vida na lijevom oku. Alma ni nakon toga nije odustala od fakulteta. “Tako slabovidna i poluslijepa dolazila sam na fakultet, spremala ispite, jedan za drugim. Završila fakultet, u međuvremenu se udala, a moj mi je sin aplaudirao na dodjeli diploma. Nakon toga sam rodila još dvije djevojčice”, priča Alma. Njen dolazak u firmu TMP na mjesto pravnice pozitivna je priča o djelovanju medija u BiH. 2010. godine u medijima se dosta pričalo o osnivanju Fonda za rehabilitaciju i zapošljavanju osoba s invaliditetom. “Moja sestra, koja je starija 8 i po godina od mene i koja je teže od mene prošla taj period mog liječenja, operacija i oporavka, znajući kako sam se trudila da završim fakultet, kako nisam odustala kad su svi mislili da ću odustati, bila je ljuta što ja nakon završenog fakulteta ne mogu naći firmu koja bi me zaposlila da uradim pripravnički iako sam imala radno iskustvo. Ja volim svoj poziv i upisala sam ga iz ljubavi. U toku školovanja sam otišla na sud kod sekretara i rekla mu da želim praksu. Imala sam sreću da je on to prihvatio i poslao me kod jednog sudije koji je radio na registru privrednih društava. Poslije me je jedan advokat pozvao da radim kod njega. On je u međuvremenu postao tužilac, a ja nakon završetka studija nisam mogla nigdje završiti pripravnički. Nema gdje nisam kucala. Znala sam raditi, nisu me morali obučavati. Bez obzira na to, niko me nije htio zaposliti. Znajući sve to, moja sestra nazove u jednu emisiju na BH Radiju 1. Ispriča moju životnu priču i moju borbu u prvom licu jednine i ljutito spusti slušalicu. U tom momentu zvoni meni telefon. Kaže meni prijateljica da je slušala tu emisiju i da je prepoznala moju sestru kako priča moju životnu priču te da trenutno ide džingl na radiju da se hitno javi u emisiju jer joj ne znaju ni ime ni prezime. Moj sadašnji direktor, direktor TMP-a, slušao je tu emisiju, nazvao radio i rekao: ‘Pronađite mi tu djevojku, ja ću je zaposliti.’ I tako sam ja počela raditi ovdje”, priča Alma Biberović.