Prije sedamdeset godina, četrnaestog maja 1948. godine, Davd Ben-Gurion proglasio je osnivanje države Izrael. Stav u dva nastavka piše o najvažnijim datumima i događajima koji su doveli do osnivanja jevrejske države u Palestini.

Petak je, 16 sati popodne. Adresa Rothschild Boulevard 16. Sastanak je državna tajna. Na sastanku je grupa ljudi koja se okupila u srcu Tel Aviva. Tema sastanka – vlastita država. “Arapi će u krvi ugušiti pokušaj Jevreja ako se drznu da osnuju državu u Palestini”, kazao je ranije Asam Pasha, generalni sekretar Arapske lige. “Nećemo vas braniti”, poručili su Britanci. Američki predsjednik Harry S. Truman pokušavao je do posljednjeg trenutka spriječiti cijelu stvar.

Dvanaestog maja David Ben-Gurion u Privremenom narodnom vijeću poziva na glasanje o ispunjavanju drevnog sna. Za je bilo šest, protiv četvero. Petak je, 16 sati, 14. maj 1948. godine. “Država se ne osniva tajno, morate to obznaniti svijetu. Morate viknuti svijetu: ‘Mi postojimo, Izrael.” Hiljade ljudi okupile su se ispred zgrade. Iz velikih zvučnika grmi Deklaracija o nezavisnosti iz usta Ben-Guriona.

“Jevrejski narod, kao i svi drugi narodi, ima prirodno pravo voditi samostalan život u suverenoj državi.” Oko 600.000 ljudi, jevrejskih doseljenika iz cijelog svijeta, objavili su kako je komad zemlje postao njihov. Nova država proglašena je iz zvučnika s prvog sprata zgrade na bulevaru Rothschild. “Uspostavljena je država Izrael, sastanak je završen”, kazao je Ben-Gurion. Te se noći plesalo, pilo, slavilo po ulicama Tel Aviva i Jerusalema. Već su u zoru sirene za uzbunu ugasile muziku na ulicama. Egipatske bombe padale su s neba po ulicama Tel Aviva. To je bilo prvo jutro države Izrael. Subota.

Država nastala u dramatičnim okolnostima tako dramatično živi i danas. Analitičari, političari, historičari još se ne mogu složiti da li je ovaj jedinstveni historijski eksperiment uspio ili ne. Može li se takva država uopće osnovati? S kojim pravom? Postoji li “izraelsko historijsko pravo”, kako je Ben-Gurion objasnio tog petka? Mogu li se pozivati ​​na plan UN-a iz 1947. godine, koji je Palestinu podijelio na jevrejsku i arapsku državu? “Izrael je bio nasilno uspostavljen”, ustvrdio je čuveni stručnjak međunarodnog prava James Crawford.

Imali su 10.073 metaka, 1.900 pušaka, 672 bombe, nisu imali topove, avione, brodove. David Ben-Gurion bio je svjestan da “Hagana”, vojska koju su formirali u tajnosti, nije u stanju izdržati očekivane napade. U Sjedinjenim Državama animirali su bogate sponzore jevrejskog porijekla da im doniraju milione. Na kraju je to bilo dovoljno. Jevrejska vojska bila je jača od svih arapskih vojnih snaga u susjedstvu. “Država nije nastala lijepim riječima, oružjem smo pronašli državu”, kazao je Ben-Gurion. “Sila je najvažniji saveznik u slučaju da ne možete prevladati argumentima i zakonom”, dodao je.

Svjetske sile, diplomati, Liga naroda, oni koji su obećali Jevrejima “domovinu” u Palestini mirno su sjedili i gledali. Obećanje Balfourove deklaracije, koju su Britanci koristili u Jerusalemu, pokazao se nedostižnim, barem mirnim sredstvima. Arapsko stanovništvo u Palestini opiralo se očajnički protiv naseljavanja Jevreja. Britanci su osnovali komisiju kako bi ispitali stanje u kriznom području zvanom UNSCOP. Razgovarali su sa svima, a onda su napravili plan da se Palestina pošteno podijeli između arapskog stanovništva i jevrejskih imigranata. Pokazalo se da je plan podjele bio katastrofa.

Palestina je izgledala poput iscijepane krpe u kojoj je komad zemlje pripadao Jevrejima, komad Arapima. Uski pojas Mediterana podijeljen je na parcele koje su bile jedva održive, s 300 rasutih jevrejskih naselja. Jerusalem je trebao biti stavljen pod upravljanje međunarodne administracije na arapskom teritoriju. U tom su trenutku Jevreji bili jedna trećina ukupnog stanovništva Palestine. Na kraju, 55 posto palestinske zemlje dodijeljeno je jevrejskoj državi. Gotovo 600.000 Jevreja živjelo je u novoj državi i 350.000 Arapa. Cionisti su se odmah složili da moraju i trebaju dobiti više.

Država Izrael uspostavljena je između dviju epoha svjetske politike. Korijeni Izraela datiraju iz doba velike moći kolonijalnih sila koje su djelovale kao gospodari i skrbnici nad “malim” narodima. Godine 1917. britanski ministar vanjskih poslova Balfour velikodušno je obećao Jevrejima komad zemlje koji će im biti dom. I Liga naroda, čiji je statut zapravo branio takav način zbrinjavanja ljudi, dopustila je takav razvoj događaja pod uvjetom da se čuvaju “građanska i vjerska prava postojećih nejevrejskih zajednica u Palestini”.

Poslije Drugog svjetskog rata Jevreji su vjerovali da će riječ koja im je tada data biti održana. Smatrali su kako je holokaust koji su doživjeli pokazao koliko je važno imati vlastiti komad zemlje. UN, nova zajednica nastala nakon Drugog svjetskog rata, morala je popravljati ono što je napravila Liga naroda. Mir je bio krajnji cilj novog svjetskog poretka, a Povelja UN-a navodi kako se taj cilj može postići poštujući “pravo naroda na samoodređenje”.

Plan podjele Palestine usvojen je 29. novembra 1947. godine nakon dugih rasprava u Skupštini UN-a dvotrećinskom većinom. Svemu je prethodila globalna kampanja cionističkih organizacija koje su potrošile milion dolara za lobiranje i podmićivanje kako bi plan bio usvojen. O podmićivanju je u svojoj knjizi pisao izraleski historičar Tom Segev. Plan podjele bio je, kada je međunarodno pravo u pitanju, neobvezujuća preporuka. Međutim, za Jevreje u Palestini to je bila historijska prilika koja se pruža jednom i nikada više.

U jevrejskim domovima u Palestini do duboko u noć slušao se radijski prijenos glasanja iz Skupštine UN-a. “Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika – da; SAD – da; Venecuela – da; Jemen – ne; Jugoslavija – suzdržana…” Nekoliko sekundi nakon proglašenja, urlik radosti i oduševljenja prolamao se kućama i ulicama. “Vratio sam se na spavanje, ali me je probudio otac. Ležao je kraj mene jecajući. Ove noći ćeš se sjećati do kraja svog života. Nikada više ti niko ništa neće nametati samo zato što si Jevrej, ove je noći tome došao kraj”, napisat će mnogo godina kasnije čuveni pisac Amos Oz.

Rezolucija UN-a br. 181 iz novembra 1947. godine bila je signal cionističkom pokretu da što prije pokrenu osnivanje države. Istodobno je to bila iskra koja je zapalila Palestinu. Tog je dana otvoren rat između Jevreja i Arapa. 1. decembra, Visoki arapski komitet, organ Arapske lige osnovan 1945, pokreće opći štrajk protiv jevrejskih okupatora. U palestinskim se selima formira milicija koju Arapska liga naziva “volonterima” u borbi za Palestinu. Nasilje i teror počinju u cijeloj zemlji.

Jevrejske četvrti Jerusalema opsjedaju Arapi, pristupne ceste Tel Avivu su blokirane. Glad, nedostatak vode, očaj se širi među Jevrejima. Od hrane imaju samo divlje biljke koje rastu u dvorištima. Ben-Gurion je tamo. Glavni civilni komandant “Hagane” ima svoj “plan D”. To je bila strategija “agresivne odbrane”: arapski su napadi korišteni kao polazište za borbu i osvajanje područja na kojima bi jevrejska država mogla funkcionirati.

Korak po korak, vojnici “Hagane” okupirali su arapska sela i naselja, a naposljetku i gradove. “Plan D” postao je program etničkog čišćenja. U strateški su važnim područjima Arapi protjerani, sela su uništena, oni koji su se borili protiv Jevreja ubijeni su. Uzalud je bio posljednji, mlaki pokušaj britanske intervencije: Jevreji su imali priliku, prvu u više od 3.000 godina svoje historije, i nisu ni pomišljali da je propuste.

Prijeteća riječ “transfer Arapa iz jevrejskog dijela zemlje” već se pojavila u cionističkim planovima, ali se niko naglas nije usuđivao pričati o protjerivanju. Izrael je prisilno odvojen od Palestine. Danas se takvi činovi smatraju nezakonitim. No, te 1948. godine međunarodni zakon još nije uređen, a novi svjetski ustroj još nije bio uspostavljen. Prisilno prisvajanje zemljišta nije bilo nešto što je moglo trajno diskreditirati Jevreje. “Prvo ćemo izgraditi državu, kasnije ćemo odgovarati na pitanja”, odbrusio je Ben-Gurion svojim zabrinutim saradnicima.

Jevrejska vlada je od Britanaca tražila odgovor na pitanje što im je potrebno za novu državu. Majstori kolonijalne uprave sve su vrlo dobro organizirali u Palestini. Usred građanskog rata kraljevska željeznica i dalje je vozila na pola puta zemlje, pa čak su i veterinarske službe radile. Jevrejska uprava već je pod svojom kontrolom imala nekoliko institucija i prije nego što je odobren plan podjele. Sudovi su nastavili raditi kao da se ništa nije dogodilo. Jevrejska vlada formirala je Privremeno narodno vijeće, podparlament i privremenu vladu, Narodnu vladu. Premijer, odgovoran za sigurnost i obranu, bio je Ben-Gurion.

Britanci polahko pakuju kofere iz Palestine. Dana 12. maja Ben-Gurionova krizna vlada sastaje se kako bi razgovarala o proglašenju države Izrael. Razrađen je već odobreni tekst Deklaracije o nezavisnosti. Međutim, mnoštvo je problema. Još traju borbe za svaki kvadrat izraelskog teritorija. Kako i kuda postaviti granice? Tri su stvari koje država treba – građane, institucije i teritorij. Izrael je osnovan 14. maja 1948. godine u 16.00 sati, a da nije imao jasno određen teritorij. I to je defekt koji je odredio kasniju tragičnu sudbinu tog prostora.

Nakon proglašenja nezavisnosti, počeo je okrutni rat. Vojske arapskih država napale su Palestinu, ali neuspješno. Granice Izraela povučene su i na kraju su Jevreji imali 20 procenata teritorije više nego što je to bilo predviđeno planom podjele. Januara 1949. godine oružje je utihnulo. Linija iscrtana primirjem i danas se smatra privremenom granicom. Izrael je pobijedio. Dana 11. maja 1949. godine UN je priznao mladu državu kao svoju 59. članicu. Održani su prvi parlamentarni izbori na kojima je velikom većinom pobijedila Ben-Gurionova Laburistička stranka. Nakon toga, iskovani su prvi novčići. Na njima je na dva pisma, hebrejskom i arapskom, bila ispisana riječ “Izrael”.