“Imao sam sreće da vrlo brzo primijenim istraživanja koja smo radili na matičnim ćelijama i faktorima rasta tako što tu proceduru radimo na obnavljanju hrskavice koljena i kuka. U tome smo za sada dosta dobri, a smatramo da smo tek na početku”

Doktor Jasmin Nurković iz Novog Pazara naukom o matičnim ćelijama počeo se baviti 2011. godine. Objavio je više od pedeset naučnih radova.

Ovaj tridesetogodišnji ljekar specijalista i istraživač matičnih ćelija krajem 2015. godine dobio je nagradu “Youth Heroe” u oblasti nauke i obrazovanja u Srbiji, nakon što su ga njegovi studenti prijavili za tu nagradu. Nurković je izabran za laureata između petnaest najboljih mladih naučnika do trideset godina.

Oženjen je i otac dvoje djece, nema radno vrijeme, uživa u poslu, i to smatra tajnom svog uspjeha. Koliko je zagrižen za nauku, znaju čak i portiri treće smjene na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru koje je “uznemiravao” dolazeći u laboratoriju u sitne sate.

Jasmin Nurković nije imao stipendiju tokom svog studija. Ponosan je na činjenicu što je Fond “Dr. Nurković”, koji je osnovao prije nekoliko mjeseci, uspio osigurati stipendije za pet najboljih studenata medicine iz Novog Pazara, Tutina i Sjenice.

STAV: Kako rezultati Vašeg rada mogu pomoći ljudima?

NURKOVIĆ: Izučavajući matične ćelije i faktore rasta koji se dobijaju iz određenih ćelija, pokazalo se da ti faktori rasta mogu da stimulišu određena povrijeđena, oštećena ili bolesna tkiva. Uspjeli smo, i to je naučno objavljeno, da izdvojimo faktore rasta iz periferne krvi i da te faktore rasta, aparatom, van tijela, umnožimo, aktiviramo i onda vratimo u zglob, odnosno na mjesto gdje je oštećena hrskavica. To radimo kod koljena i kuka. Te nove procedure radimo posljednje četiri godine i, zbog tih procedura koje se rijetko rade i u velikim centrima, imamo pacijente koji dolaze ne samo iz naše zemlje nego i iz inostranstva. To je konkretan doprinos naše nauke kliničkom radu. Vrlo sam ponosan na to jer se mnogo naučnika bavi naučnim temama koje nemaju punu praktičnu primjenu i ne pomažu čovjeku, što bi trebao da bude osnovni cilj nauke. San mi je da primijenimo matične ćelije i liječimo bolesti koje su do sada bile neizlječive. Čekat ćemo potvrdu iz velikih i naučnih centara kako bismo i mi to počeli. Ono što se bude uradilo u Evropi danas, mi ćemo već sutra pokušati to uraditi u Novom Pazaru.

STAV: Kako se postaje “mladi heroj” zbog naučnog rada i liječenja ljudi?

NURKOVIĆ: Društvo se polahko budi kako bi prepoznalo ljude koji se trude, rade, imaju rezultate. Time društvo želi da pokaže da se, uz malo više truda i napora, može uspjeti. Pokušavam samo da radim svoj posao, želim da budem sretan i pomognem drugim ljudima. Kako je u medicini primarno “ne naškoditi drugima”, taj primarni princip mogao bi da se primijeni i u društvu. Tako bi nam svima bilo mnogo bolje. Držeći se tog primarnog principa, čovjek proširi granice svog djelovanja i meni je to bio cilj odmah nakon završetka osnovnih studija, najprije preko nauke i naučnih istraživanja. San svakog istraživača jeste da ono što istražuje u laboratoriji sutra primijeni i kod pacijenta. Imao sam sreće da vrlo brzo primijenim istraživanja koja smo radili na matičnim ćelijama i faktorima rasta tako što tu proceduru radimo na obnavljanju hrskavice koljena i kuka. U tome smo za sada dosta dobri, a smatramo da smo tek na početku.

STAV: Šta je bila prijelomna tačka da se nakon studija nastavite baviti naukom?

NURKOVIĆ: Vrlo je neuobičajeno da naše društvo za života, što bi se reklo, prizna rezultate običnog čovjeka. Kao student sam pokazivao interesovanje za nauku i učestvovao na kongresima studenata biomedicinskih nauka. Nakon završetka studija na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru, nastavio sam da se bavim naukom. Malo-pomalo, stizali su rezultati, ali presudno je bilo to što sam se našao u vrlo dobrom timu ljudi koji su u svojim oblastima vodeći naučnici i što sam učio od najboljih. To pokušavam da prenesem na svoje studente. Vrlo je važno juriti za ljudima koji su stručnjaci u svojim oblastima i učiti od njih. Nekad to bude vrlo lahko, nekad vrlo teško, ali na kraju ostaje to što je naučeno, to što je najdragocjenije. Poslije nekoliko godina mentorstva mojih profesora, samostalno sam napravio nekoliko koraka u istraživanju i kliničkom radu. Za sad to funkcioniše vrlo dobro, ali to treba razrađivati i širiti.

STAV: Koliko je bilo teško da neko iz ove sredine, iz Novog Pazara, uđe u ozbiljnu priču o liječenju uz pomoć matičnih ćelija?

NURKOVIĆ: Vrlo teško. Nekolicina naših ljudi zna koliko je teško studirati u velikim gradovima na medicinskim fakultetima. Prekalio sam se tokom studija, a tokom doktorskih studija, kao mlad doktorand i istraživač, radite puno, a malo se potpisujete. Naučio sam da budem strpljiv. Iskustvo mi je bilo najvažnije i vjerovao sam se da će se moji rezultati nekad pojaviti. Prvih nekoliko godina sam radio i dan i noć kako bi me mentor primijetio i registrovao da ja nešto radim, kako bi me sutra u nekom novom istraživanju uzeo u obzir. Morao sam da se nametnem malo više i, u odnosu na moje kolege, ostajao bih malo duže s knjigom. Pokazalo se, ipak, da vrhunski stručnjaci u nauci umiju to prepoznati i korak po korak sam dobijao sve veća zaduženja. Nikada nisam iznevjerio očekivanja, čak sam prelazio granicu očekivanja. Znao sam da nađem put i plivam u tom naučnom moru među ljudima potpuno različitim po karakteru i rezultatima.

STAV: Šta bi budući naučnici, iz malih sredina prije svega, trebali znati prije nego što se upuste u avanturu zvanu vrhunska nauka?

NURKOVIĆ: Kao asistent na univerzitetu, trudim se da studentima prenesem svoja iskustva i o tome. Kod nas mnogo diplomaca upiše doktorske studije, a značajno manji broj ih i završi. To nije samo stvar rezultata, to je stvar i strpljenja i paranaučnih stvari. U tom naučnom svijetu važno je biti mudar i pravilno reagovati u raznim situacijama. Ima puno sujete, ljubomore, zavisti… čak omalovažavanja. Sve vrijeme mora se znati gdje je mjesto mladom doktorandu i istraživaču. Nažalost, veliki broj mladih istraživača pravi greške na toj komplikovanoj hijerarhijskoj liniji.

STAV: Mnogo Vaših kolega odlazi u inostranstvo. Vi ste ovdje veoma traženi, na liječenje i terapiju dolaze Vam ljudi iz svih krajeva Sandžaka, Srbije… Zašto ste izabrali da ostanete?

NURKOVIĆ: Treba pozitivnim primjerom stimulisati mlade ljude da ono što se radi u nauci, ili medicini konkretno, sutra cijene i u društvu i porodici. Mora se pokazati da postoji drastična razlika između mladog čovjeka koji ne radi ništa i onog koji voli svoj posao i prosječno ili fino zarađuje. Ni jednog trenutka tokom studija i poslije nisam imao želju da odem. Imao sam priliku da ostanem u Beogradu. Možda zvuči patetično, ali sretan sam kada izliječim svoje komšije, rođake, sugrađane ili kada im olakšam tegobe. Žao mi je kolega koji odlaze. Kolege mi obično kažu: “Ti si izuzetak”; “Imao si sreće” itd. Kada se pogleda moj put napredovanja, sreća je u mom napredovanju najmanje prisutna.

Jesam pokazao interesovanje i volju da budem u državnim zdravstvenim ustanovama, ali tu nisam imao sreće. Sam sam morao da gazim kroz naučni i stručni put. Počeo sam nešto za šta se niko do sad nije usudio u Novom Pazaru. Našim ljudima, pogotovo mlađim, nedostaje “petlja” da se započne nešto. Kod mladih danas postoji potreba da se dobije sve i odmah, bez imalo čekanja. Ima ljudi na rukovodećim mjestima koji su me pitali zašto sam ostao u Pazaru. Ja im kažem da se u Pazaru mogu uraditi velike stvari za isti novac kao i u inostranstvu. Uvjeren sam da su sretniji oni koji ostaju od onih koji odlaze. Zato nikad nisam otišao i zato ovdje pravim njemački sistem.

STAV: Kakvi su današnji ljekari?

NURKOVIĆ: Ljekari su uspješni i ambiciozni ljudi, ali vrlo često ne trpe uspjeh drugog i konkurenciju. Smatram da u pružanju zdravstvenih usluga ne može postojati konkurencija zato što je cilj da se pomogne pacijentu. U pomaganju ne bi smjelo biti konkurencije. Naprimjer, kod mene dođe pacijent koji se godinama liječio kod drugog ljekara i odmah mi se izvinjava. To je za mene bilo šokantno. Ne treba nikom da se izvinjava, za svoje pare ljudi treba da se liječe ne kod jednog nego kod više ljekara s ciljem da se riješi zdravstveni problem. Smatram da ljekar koji kritikuje pacijenta, vrijeđa i uskraćuje mu uslugu zato što je išao drugom ljekaru ima ozbiljni psihički problem. Ne mogu da shvatim da se viče na pacijente zato što nisu shvatili zdravstvenu proceduru ili nisu donijeli svu dokumentaciju. Sistem pružanja zdravstvenih usluga doživljavam sasvim drugačije i uživam da sarađujem s kolegama koji su vrhunski stručnjaci.

STAV: Šta treba biti prioritet u ophođenju prema pacijentu?

NURKOVIĆ: Da pacijent, prije svega, doživi ljekara kao nekog ko se trudi da mu pomogne, da nije sam u toj boli i bolesti, kao i da bude uvjeren u to što mu ljekar kaže da će mu pomoći. Mora postojati povjerenje. Vrlo je sebično i sujetno reći pacijentu: “Vi se sad liječite samo kod mene.” To je česta praksa. Svom pacijentu kažem da treba da čuje više savjeta i da treba postupiti po onom koji je za njega najbolji i najuvjerljiviji. Iako sam ljekar, i ja sam pacijent kod drugih ljekara i volim čuti nekoliko mišljenja nakon kojih donosim odluku kako ću se liječiti. Imamo ljekare koji ne objasne pacijentu o čemu je riječ niti pitaju pacijenta kako će se liječiti. Sistem se mora mijenjati. Pokušavamo da vratimo humanost medicini, izvorne postulate Hipokratove zakletve: da se pacijent uvijek poštuje, da se uvijek lijepo ophodimo prema pacijentu, da poštujemo njegovo vrijeme, njegovo stanje i da se maksimalno potrudimo i sve mjere primijenimo da se olakša stanje pacijenta i da se izliječi. Ponekad budem zatečen kada mi kažu: “Kako ste me lijepo primili.” Prisjetim se rečenice mog profesora: “Dobar ljekar može da bude samo onaj ko je dobar čovjek.”

STAV: Kako zadržati mlade da ne odlaze u svijet?

NURKOVIĆ: Odlaskom vani naš čovjek shvati da ono što je ovdje pokušavao da uradi ležeći ili čekajući u inostranstvu ne može lakše dobiti i da je ondje potreban ozbiljan rad i trud. Moraju postojati ozbiljne mjere da se svi ti mladi ljudi zadrže primarno pozitivnim primjerima, a ne bilo kakvim podzakonskim aktima ili nekim odredbama na papiru. Ako naša država ne može da pomogne, barem neka ne odmaže mladim ljudima koji imaju različite i dobre ideje. Žao mi je što veliki broj mladih odlazi iz Pazara, Sandžaka, cijele Srbije. Smatram da mi trebamo ostati ovdje. Postratna generacija mora da otvori oči, zavrne rukave i da napravi nešto i od sebe i od društva.

STAV: Šta je filozofija tridesetogodišnjeg doktora za matične ćelije iz Novog Pazara koji parira kolegama u Beogradu?

NURKOVIĆ: Čovjek koji radi i trudi se ne može a da ne uspije. Pitanje je vremena i strpljenja. Doći će trenutak za ličnu satisfakciju. Važno je da čovjek bude zadovoljan svojom situacijom, porodicom, da ima miran život i miran san. Učeni umni ljudi treba da nose teret usmjeravanja društva.