Do današnjih dana korifeji ultrahrvatstva u svojim imenima i prezimenima, pa i porijeklu, ne nose ništa hrvatsko, osim plama opijajuće ideje
 Crkvom. Baš taj “ilirski” jezik kasnije je, krađom bosanskog i nekim alternacijama iz crnogorskog i dubrovačkog, postao umjetan i nikada postojeći srpsko-hrvatski jezik, tamo od slavističkog kongresa u Beču 1850. i dogovora hrvatskih i srpskih nacionalista (Vuk Karadžić i Vatroslav Jagić) o formiranju zajedničkog jezika za ujedinjenje Hrvatske s ostalim južnoslavenskim krajevima u sastavu Habsburške monarhije i male autonomne kneževine Srbije s velikim pretenzijama na teritorije braće Južnih Slavena do Jadrana i Egeja, preko Dunava i Drine.</p>
<p>Imena prvaka Ilirskog pokreta, pokreta za ujedinjenje Južnih Slavena, poteklog iz dijela današnje Hrvatske, tada poluautonomne oblasti Mađarske, mnogo otkrivaju. Naziv <em>ilirski</em> vlasti su ubrzo zabranile, pa je usvojena hrvatska nominacija i u hrvatskoj se mitologiji Ilirski pokret smatra hrvatskim nacionalnim pokretom, tzv. hrvatskim narodnim preporodom kojim započinje politička povijest, osnivanje prvih stranaka i borba protiv mađarske dominacije. Osniva se Hrvatska narodna stranka biskupa Strossmayera, Ilirca, prosvjetitelja i osnivača Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Vlasti su naziv ilirski zabranile jer je realno bio puno opasniji od hrvatskog, koji se tada smatrao regionalnom odrednicom, nešto poput današnjeg istarskog regionalizma koji se iz Zagreba, posebno onog desnije orijentiranog, gleda s podozrenjem.</p>
<p>Uzgred, Istra doista nikada, baš kao ni Dubrovnik, nije bila u sastavu nikakve, pa ni politički reducirane Hrvatske kao mađarske pokrajine. Sve do partizana. Dakle, Josip Juraj Strossmayer, Ljudevit Gaj (pravim imenom: Ludwig Gay), Vatroslav Lisinski (Ignatius Fuchs), Petar Preradović, Stanko Vraz, Dimitrije Demetar, dakle dva Nijemca, Jehudija, Srbin, Slovenac i Grk nosioci su, naravno, primarno južnoslavenske ujediniteljske misli, ali i hrvatske nacionalne u njezinu sklopu koja je kasnije evoluirala u malo manje oduševljeno jugoslavenstvo. No, ove su “ljuti Hrvati” nepomirljivi s bilo kakvom idejom ujedinjenja, odnosno poslušnosti političkim centrima izvan onoga (a to je bilo jako veliko) što su smatrali Hrvatskom, prezirali, pa su osnovali Hrvatsku stranku prava s neutemeljenom i opasno glupom ideologijom hrvatskog državnog prava, kojom se “legitimirala” pretenzija na čitavu Bosnu (tadašnja je uključivala Novopazarski sandžak s nekoliko nahija na današnjem Kosovu), dijelove tadašnjih osmanskih provincija na Jadranu, Crnu Goru i mađarsku “srpsku” Vojvodinu.</p>
<p>Glavna poluga te legitimizacije bila je alternacija južnoslavenskog koncepta ujedinjenja u državni hrvatski koncept jedinstva Hrvata “svih vjera” na velikim područjima Južnih Slavena. Osnivač te ekstrahrvatske stranke Ante Starčević bio je sin srpske majke, a njegov nasljednik, čija je politika dovela do prve i očito trajne podjele te stranke te ideoloških prijepora koji traju do danas, Josip Frank bio je Jehudija. On je reducirao državno hrvatstvo katolika, pravoslavnih i muslimana na samo katolike i muslimane i neizravno proizveo kasniji najgori derivat ove nakaradne i osvajačke političke ideologije – ustaštvo. Tu su redukciju, iz ne baš posve jasnih razloga, preuzeli neki nosivi stupovi bošnjačkog kulturnog preporoda i pripomogli, baš poput Franka, nesvjesno, učešću dijela Bošnjaka u ustaškim tvorbama, različitih stepena toksičnosti i smrtnosti.</p>
<p>I tako do današnjih dana. Korifeji ultrahrvatstva u svojim imenima i prezimenima, pa i porijeklu, ne nose ništa hrvatsko, osim plama opijajuće ideje. Zlatko Hasanbegović, neka Bruna Esih (njem. <em>essig</em> – sirće), najnovija ikona hrvatske desnice potekla iz istog Jurčevićevog legla. Josip Jurčević istraživač je na Institutu “Ivo Pilar”, bio je savjetnik skandaloznog ministra Crnoje. Ima toga još, ali je, barem zasada, nebitno. Istim žarom, riječju i djelom bore se za svete ideale hrvatske nacije i države, istom gorljivošću podupiru stare i nove hrvatske mitove, istim metodama nastoje uvesti reda u hrvatskoj kulturi, biti njezinim kulturtregerima. Kulturni i narodni prosvjetitelji, Ilirci novoga doba, frankovci, ali s narodnjačkom orijentacijom HDZ-a (sic!). Zanimljiv neki mentalni sklop nacionalno osviještenog birača u Hrvatskoj.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Politički sunovrat Bošnjaka u Hrvatskoj
PROČITAJTE I...
ZLOČIN U ŠAHOVIĆIMA: “Istraga poturica” provedena je u Crnoj Gori 1924. godine
“Neki su u džepovima mrtvaca našli komade šećera natopljene krvlju, kojeg su kasnije jeli. Đeca su bila trgana iz naručja majki i sestara i pred njihovim očima zaklata. Muslimanskim sveštenicima čupali su brade i urezivali krstove na čelo. U jednom selu zavezali su jednu grupu ljudi za plast sijena i zapalili. Neki su kasnije tvrdili da je plamen iz zapaljenih tjelasa bio purpurno crven”
Sandžaku ne treba feudalna gospoda: AKO HOĆEŠ, HOĆEŠ, AKO NEĆEŠ, HOĆEŠ
Činjenica da cijelu opoziciju u Srbiji predstavljajaju tri Bošnjaka i tri Albanca raritet je u cjelokupnoj parlamentarnoj historiji Srbije. I još jedan kuriozitet: prvi put s većim dijelom konstatacija ovog manjinskog poslaničkog kluba slaže se značajan dio srpske vanparlamentarne opozicije u ovoj zemlji i uopće srpskog javnog mnijenja. U svakom zlu ima i zrnce dobra. Ovo je jedinstvena i neponovljiva prilika ovom poslaničkom klubu, koji predstavlja cjelokopnu srbijansku opoziciju, da sebe politički promovira i profilira, kao i svoje programe i političke ciljeve