Kinematografija koja je do krajnosti poistovjetila ženu s bremenitom ulogom koju nosi u svakodnevici savremenog društva jeste ona bosanskohercegovačka. Uspjela je izgraditi lik žene po uzoru na zemlju u kojoj ona živi – na Bosnu i Hercegovinu

158O2126.JPG dean

Iako je čovječanstvo stiglo do 21. stoljeća, žena i dalje bivstvuje u apsolutnom “muškom svijetu” u kojem se svakodnevno bori za izlaz iz nametnutog podređenog položaja. S jedne strane, žene u savremenom dobu bez pogovora prihvataju “pravila” koja određuju muškarci, pretvarajući se postepeno u seksualne objekte, a s druge predstavljaju ne samo svoj istinski identitet već i simbol otpora protiv vječite muške sjene pod okriljem čije se tame i dalje čini fizičko, psihičko i duhovno zlostavljanje.

Najreprezentativniji primjer prve strane ženske uloge u današnjem svijetu jeste Hollywood i nedavni seks-skandal kao odraz njegove prirode, u kojem postojanje žene zavisi samo od fizičkog izgleda i njegove seksualnošću obojene prezentacije na filmskom platnu. Nasuprot ovom djeluje artistički i društveno angažirani film, koji, uporedo s prikazom žene kao ispunjenja muškarčeve seksualne fantazije, kreira svojevrsne ženske društvene borce koji uprkos historijskim, tradicionalnim i kulturološkim ožiljcima i dalje odišu beskonačnom ljepotom. Kinematografija koja je do krajnosti poistovjetila ženu s bremenitom ulogom koju nosi u svakodnevici savremenog društva jeste ona bosanskohercegovačka. Uspjela je izgraditi lik žene po uzoru na zemlju u kojoj živi – na Bosnu i Hercegovinu, s tragičnom prošlošću, hrabrom sadašnjošću i ponositom budućnošću.

ŽENA KAO SIMBOL BOSNE I HERCEGOVINE

Malo je država u svijetu čija je historija u tolikoj mjeri obilježena tragedijom, a koje su, uprkos tome, ostale stajati na nogama i nastavile ponosno koračati svojom zemljom kao što je to Bosna i Hercegovina. Posljednja ratna agresija ostavila je najveći ožiljak na duši Bosne i Hercegovine, ali joj nije uspjela prekriti ponos, hrabrost, dobrotu i prkos kao vječite crte njene tvrde i posne zemlje. Kada bi zemlja imala svoj tjelesni oblik u koji bi stala njena cjelokupna historija, tradicija i kultura, onda bi u slučaju Bosne i Hercegovine on bio posuđen od žene kao simbola tog bremenitog, tragičnog i ponositog imena. Ova je teza najreprezentativnije predstavljena u postratnoj bh. kinematografiji čiji je najvredniji segment upravo prikaz savremene bosanskohercegovačke žene kao simbola otpora protiv agresorske (muške) nadmoći. Iako su joj oduzeti njeni najhrabriji sinovi te uprkos proživljenom fizičkom, psihičkom i duhovnom zlostavljanju, bosanskohercegovačka žena nije se odrekla svoje dobrote, radosti, ponositosti i svoje želje za životom.

Spajajući tradiciju i savremenost, a kroz niz raznovrsnih, originalnih i uvjerljivo interpretiranih uloga, od kojih svaka prezentira zaseban dio ženske osobnosti, bh. film kreirat će lik žene s univerzalnim imenom posuđenim iz naslova pjesme Bosna Nedžada Ibrišimovića.

Ženski lik u savremenom bh. filmu koji do krajnosti predstavlja utjelovljenje Bosne jeste Sabira (Semka Sokolović-Bertok), koja u ostvarenju Kod amidže Idriza (2004) Pjera Žalice igra nanu, majku, suprugu, amidžinicu, komšinicu, ženu. Svaka njena izgovorena replika kao da je sačinjena od bosanske zemlje, s jednim grumenom za suze i tugu, drugim za radost i brižnost, a trećim za mudrost i posvećenost, dok pati za poginulim sinom i otuđenom unukom, dok priprema jabuke za tufahije, dok postavlja mudro pitanje: “Jeste li provjerili gorivo?”

SUPERJUNAKINJA U POSTRATNOJ BH. STVARNOSTI

Jedno od najvrednijih postratnih ostvarenja bh. kinematografije, u kojem je tragičnost proteklog rata prezentirana prikazom posljedica najreprezentativnijeg primjera agresorskog “junaštva” – silovanja bošnjačkih žena – jeste Grbavica Jasmile Žbanić, koje je 2006. godine osvojilo berlinskog Zlatnog medvjeda. Glavna protagonistkinja filma, sredovječna Esma (Mirjana Karanović), sa svojom 12-godišnjom kćerkom Sarom (Luna Zimić-Mijović) živi na Grbavici, sarajevskom naselju čiji su stanovnici tokom agresije na BiH bili izloženi svakodnevnom psihičkom i fizičkom zlostavljanju. Esma je, dakle, samohrana majka koja čini sve da prehrani kćerku i osigura joj sretan i ispunjen život. To pokušava postići kao konobarica u lokalnoj diskoteci u kojoj svakodnevno svjedoči muškoj nadmoći (kriminalaca i ratnih profitera) te ženskom ponižavanju i pristajanju na uloge seksualnih objekata (striptizete i prostitutke).

Uprkos podređenoj ulozi u takvom krajnje nemoralnom okruženju, te bezizlaznoj materijalnoj situaciji, Esma ostaje na putu dostojanstva te novac za kćerkinu ekskurziju pokušava pronaći na svijetloj strani etičnosti. Iako ispočetka vješto skriva svoju tragičnu prošlost, te radoznaloj Sari govori o ocu kao o ratnom heroju poginulom na prvoj liniji fronta, ta je prošlost prisutna u svakom Esminom koraku, u pogledu ili riječi. Kako narativ filma odmiče, režiserka, uz pomoć kadrova u kojima suptilno otkriva ožiljke na Esminim leđima te njeno pritajeno izbjegavanje kontakta s muškarcima i gađenje prema njihovim najreprezentativnijim “mačo” odlikama (dlakave grudi, zlatni lanac i vojnička uniforma), postepeno nagovještava saznanje o Esminom “prošlom” životu te istinu o načinu na koji se Sara začeta.

Dramaturška struktura zadržavanja napetosti uz pomoć izbjegavanja sukoba, usporena subjektivna naracija predstavljena kroz pogled silovane žene, naturalistička estetika s distanciranim snimanjem protagonista, kao elementi jednog autentičnog filmskog jezika, postepeno otkrivaju svu tragičnost priče koja suptilno prelazi na lica glavnih junakinja i ostvaruje se u konačnom patosu. Nakon što na koncu Esma otkrije Sari da je “četničko kopile”, ona se pred očima gledaoca otkriva kao istinska superjunakinja koja, za razliku od onih u Marvelovim stripovima ne leti i ne razbija zidove, ali koja, posežući za najrazornijom od svih moći – ljubavlju, prihvata dijete osuđeno na smrt te postaje njegov vječiti neprobojni štit. Ona je žena s grbom na ramenu (Grb-avica) na kojem se isprepliću plava, žuta i bijela boja, koje poput “Ibrišimovićevog ćilima” vjerno prekrivaju ožiljke tragične historije te ih poput rana štite od zaborava i novih zaprljanih vojničkih čizmi.

BOSANSKOHERCEGOVAČKO ŽENSKO REŽISERSKO PISMO

Kao zaseban i iznimno reprezentativan segment postratne bh. kinematografije, izdvojilo se “žensko pismo” nekolicine režiserki i scenaristkinja u kojem je ustanovljen autentičan umjetnički jezik, ali koji se ne suzdržava od prikaza historijske istine. Osim Jasmile Žbanić te Ines Tanović, posebno mjesto u savremenom bh. filmu zauzima i Aida Begić, čiji ženski likovi također odišu izrazitom psihološkom snagom, životnom upornošću i duhovnom stamenitošću, a koje istovremeno prigrljuju tradiciju te tragaju za savremenošću pronalazeći ih u odlučnom sukobljavanju dominantnim muškim pojavama.

Glavna protagonistkinja filma Snijeg (2008), prvog filma režiserke Aide Begić te koscenaristkinje i producentice Elme Tataragić, mlada je žena Alma (Zana Marjanović) koja se jedina suprotstavlja iznenadnim muškim posjetiocima sela Slavno, bivšem vojniku VRS-a Miri (Jasmin Geljo) te “strancu” Marcu (Dejan Spasić) i njihovom “poslovnom” prijedlogu koji uključuje prodaju svih naseljenih kuća i napuštanje sela. Dok preostali članovi porodice i mještani koji su preživjeli masakr u kojem su pripadnici Vojske Republike Srpske ubili njihove očeve, muževe i djecu, počinju popuštati i potpisivati ugovore za odlazak, Alma ne odustaje od pripremanja domaćeg bestilja, ajvara, kiselog kupusa, kao neizostavnog segmenta bh. tradicije, u kojem prepoznaje mogući spas i razlog ostanka u rodnom kraju.

Ipak, kako se prvi snijeg približava, dani u neizvjesnosti prolaze, a jedan po jedan ugovor dobija vlasnički potpis, Alma podršku dobiva od još jedne žene sa stavom, svekrve Safije (Vesna Mašić). Nakon što Marc, na koncu, zaprijeti riječima: “Vi ćete morati otići odavde. Na ovaj li onaj način”, Safija mu poruči: “To ćemo još vidjeti!”, na što se Alma krišom osmjehne. Dok je, dakle, na jednoj strani Alma, čiji je temelj postojanja usidren u bh. tradiciji i religiji islama, na drugoj je bivši agresor, a sadašnji kurir za strance, koji se u tolikoj mjeri odrekao vlastite duhovnosti i veze sa Stvoriteljom da nije niti svjestan zločina koje je u ime svog naroda (srpskog) počinio.

ŽENE – “DJECA”

Razvoj stila svojstvenog savremenom iranskom filmu, a utemeljenog u islamskoj filozofiji i bosanskohercegovačkoj tradiciji režiserka Aida Begić nastavlja i u svom drugom dugometražnom igranom ostvarenju Djeca (2013), u kojem je glavna protagonistkinja ponovno mlada pokrivena muslimanka, Bošnjakinja, 23-godišnja Rahima (Marija Pikić), koja pokušava sačuvati skrbništvo nad maloljetnim bratom Nedimom (Ismir Gagula), tipičnim sarajevskim tinejdžerom. Nakon što mu sin lokalnog političara i moćnika opsuje mater, Nedim mu razbije skupocjeni mobitel. To je događaj kojim započinje gradnja krajnje jednostavnog narativa koji će potaći Rahimu da otkrije kako njen brat vodi dvostruki život. Osim linearne fabule koja u stopu prati glavnu junakinju, forma filma također je posvećena liku Rahime, odnosno otkrivanju njene unutrašnjosti i prikazivanju stanja u kojem se ona nalazi, a koje njen izraz lica vješto skriva.

U većini kadrova kamera prati Rahimino probijanje kroz sarajevsku maglu i mrak te zumira njena ramena i glavu, a zamagljuje pozadinu, odnosno ono ka čemu ide, ukazujući tako na teret što ga nosi na leđima. Jer, ona kroz gustu maglu mora proći sama, bez roditelja, čije je upražnjeno mjesto uporno podsjeća na rat i tjera da se osvrće. Borba Rahimine tragične prošlosti sa sadašnjošću impresivno je prikazana u sceni sna, u kojem Rahima u crvenoj haljini progoni Rahimu u plavoj burci koja, umjesto lica, ima ogledalo. Režiserka ovdje kreira znatno složeniji ženski lik u kojem se ponovno sukobljavaju tradicija i savremenost, spiritualnost i materijalnost, prošlost i sadašnjost, ali koji negdje u svojoj suštini predstavlja utjelovljenu Bosnu i Hercegovinu te njenu maglovitu budućnost za čijim svjetlom vrijedi tragati.

Na tragu ovog ostvarenja, svoju verziju kompleksnog ženskog lika ponudio je i režiser Faruk Lončarević u filmu Sa mamom (2014), čija se glavna protagonistkinja umjetnica Berina (Marija Pikić) u presudnim godinama svog života susreće sa smrću majke kao stuba porodice, dok istovremeno istražuje i spoznaje vlastitu seksualnost, ženstvenost, tjelesnost te stvara svoj lični spolni, ljudski i duhovni identitet.

FILMOVI U KOJIMA JE ŽENA ZAPOSTAVLJENA

Nasuprot ostvarenjima koja nude autentičan prikaz bosanskohercegovačke žene, u našoj postratnoj kinematografiji snimljeno je i nekoliko filmova koja apsolutno zapostavljaju ženske likove, a jedno od njih jeste i Epizoda u životu berača željeza (2013) režisera Danisa Tanovića. Iako je u stvarnosti glavni junak priče bila Senada s mrtvom bebom u svojoj utrobi, trpeći svakodnevno nesnošljive bolove i boreći se za svoj život sa svakim novim dahom, režiser centralnu ulogu dodjeljuje Nazifu, koji je na koncu samo obavljao dužnost supruga i oca. Tako je Senadi pripala sporedna uloga u ekranizaciji vlastitog života i lične, ženske tragedije (gubitak djeteta), a zatim i ostaci privremene slave u povratku iz “filmske epizode” u stvarni život.

Jedno od stranih ostvarenja koje do krajnosti podliježe balkanskim stereotipima jeste ratna / ljubavna drama U zemlji krvi i meda popularne holivudske glumice Angeline Jolie. Glavna protagonistkinja u ovom filmu, Bošnjakinja Ajla (Zana Marjanović), predstavljena je kao lik čiji ženski identitet u najvećoj mjeri zavisi od muškarca, srpskog vojnika Danijela (Goran Kostić), i istinitosti njegove ljubavi prema njoj. Jedan od najvećih propusta u filmu jeste pristup temi silovanja Bošnjakinja u proteklom ratu, kojoj se prišlo poprilično površno, a krunski dokaz tome jeste scena u kojoj Ajlu brutalno siluje srpski vojnik, a onda ona, samo nekoliko dana poslije, regularno uživa u seksualnom odnosu.

Kult Zemlje kao Majke potječe još iz vremena crteža nastajalih u pećinama kao njenoj utrobi, a prema istočnjačkoj tradiciji naslonjenoj na grčku mitologiju: “Muškarac je nebo, a žena je zemlja.” U savremenoj bh. kinematografiji žena također simbolizira zemlju čije su granice najbliže obliku srca, a čiji otkucaji i dalje odjekuju njenim planinama, poniru u duboke rijeke i s ljubavlju stvaraju nove živote.