“Prijavio sam se na raspisani konkurs za arhitektu, a uz toplu preporuku prof. dr. Hansa Skottea s renomiranog NTNU Univerziteta Trondheim, i dobio posao u struci kao overarhitekt u Odjeljenju za urbanizam i prostorno planiranje komune Røyken, nedaleko od Osla, gdje i živim. Bio sam veoma sretan jer sam i ovdje svojim radovima zadovoljio veoma zahtjevnog poslodavca. S ovog radnog mjesta 2010. godine otišao sam u penziju”, priča rođeni Srebreničanin koji se u egzilu u Norveškoj počeo baviti i karikaturom

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

Srebrenica, grad koji je preživio najveće stradanje u Evropi poslije Drugog svjetskog rata – zločin genocida, prije rata bila je lijepa i skladna čaršija čiji su stanovnici bezbrižno živjeli. Šukrija Meholjić, rođeni Srebreničanin, od 1974. godine bio je glavni urbanista Srebrenice. Stariji Srebreničani i danas respektiraju Šukriju i kažu da je bio “strah i trepet” i da nije dao da se “ijedan jedini crijep ili cigla zamijene ako bi utjecali na promjenu autentičnosti ambijentalne cjeline Srebrenice”.

Mladi i ambiciozni arhitekta Šukrija Meholjić, sada već davne 1974. godine, u rodnoj Srebrenici registriran je kao prvi domicilni i uopće prvi arhitekt koji je službovao u općinskom organu uprave na poslovima urbanizma i prostornog planiranja općine i grada.

“To nimalo nije bio lagan zadatak, ali ja sam se, kao mlad i ambiciozan arhitekta i urbanista, hrabro i odvažno uhvatio u koštac s velikim stručnim, ali i drugim izazovima u samom gradu i općini. Radeći u uvjetima nepostojanja odgovarajuće planske dokumentacije i bez odvojenih sredstava u budžetu Opštine za njihovu izradu, uspio sam, osim rukovođenja Službom za urbanizam i Komisijom za stručnu ocjenu, lično izraditi i niz regulacionih planova za posebne lokalitete, projektirati više značajnih javnih i stambenih objekata i vršiti stručni nadzor nad njihovom izgradnjom te rukovoditi Komisijom za tehnički prijem tih objekata”, kaže Meholjić, koji dodaje da se “grčevito zalagao da se u interpolaciji novog u staro očuva tradicija i identitet prepoznatljivog srebreničkog neimarskog šarma, s posebnim fokusom na Donju i Gornju čaršiju – dušu grada”.

Meholjić kaže da je imao “privilegiju da ljepote ovog svijeta ugleda podno Čaršije u zagrljaju bistre Bijele rijeke, u nekada moćnom, mnogoljudnom i od davnina čuvenom gradu Argentariji, u gradu fenomenu za koji su se mnogi stoljećima borili i otimali”.

“Srebrenica je u periodu prije rata slovila kao grad cvijeća i zelenila, grad skladnih proporcija javnih, sakralnih i stambenih objekata, vila i kuća, grad bez ijednog fabričkog dimnjaka, grad vazdušna banja, pun ruda i prirodno ljekovitih izvora. Grad primjer suživota i čestitosti svojih građana”, ističe Meholjić.

On kaže da se sve promijenilo kada je došao rat.

“Došao je taj crni april 1992. godine. Tamni oblaci neke užasne slutnje nadvili su se nad srebreničkom kotlinom. Krišom, pod velom noći, pripadnici srpske nacionalnosti tajno se naoružavaju. Grad je bez vode, a miniran je i radiopredajnik. TV repetitori su preusmjereni da primaju samo signale iz Srbije. Čujemo za Arkana i stravičan pokolj nevinih Bošnjaka u Zvorniku. Obuzima nas ogromna doza straha i nevjerice. Uplašeni za svoje živote, Bošnjaci masovno napuštaju grad”, priča Meholjić.

Meholjić je sa suprugom i dva sina odlučio da, kako je mislio, nakratko napusti Srebrenicu. Međutim, pokazalo se da je to bio bijeg od smrti. Neko su vrijeme proveli u Gradačcu, zatim su otišli u Hrvatsku i na otoku Lastovu preživljavali loveći ribu. Kada je 1993. godine došlo do sukoba između Hrvata i Bošnjaka u Bosni, Meholjići više nisu bili poželjni na Lastovu te su se uputili ka Norveškoj, koja je primala izbjeglice.

“Od domovine i lagodnog života u njoj došli smo ovdje u tuđinu, goli k'o fišeci, spasiti žive glave. Dobri ljudi Norvežani toplo su nas i ljudski prihvatili, ali u mojoj duši bio je požar. Svakog dana sam očekivao vijest da je rat završen, a on se sve više razbuktavao. Supruga i ja smo zaključili da moramo u Norveškoj započeti novi život od nule”, kaže naš sagovornik.

Dodaje da su on i supruga četiri godine učili norveški jezik i radili fizičke poslove dok se nije pružila prilika za posao u struci.

“Prijavio sam se na raspisani konkurs za arhitektu, a uz toplu preporuku prof. dr. Hansa Skottea s renomiranog NTNU Univerziteta Trondheim i dobio posao u struci kao overarhitekt u Odjeljenju za urbanizam i prostorno planiranje komune Røyken, nedaleko od Osla, gdje i živim. Bio sam veoma sretan jer sam i ovdje svojim radovima zadovoljio veoma zahtjevnog poslodavca. S ovog radnog mjesta 2010. godine otišao sam u penziju”, priča Meholjić.

Osim arhitekturom, Meholjić se u egzilu u Norveškoj počeo baviti i karikaturom, kojom želi “dati svijetu svoj skromni doprinos istini i nezaboravu bosanskohercegovačke ratne i poratne golgote, s fokusom na planetarni zločin, zločin genocida u Srebrenici”.

“Karikatura je moj hobi ‘iz nužde’ više od 20 godina. Agresija na moju domovinu bila je direktni povod da se ja počnem baviti karikaturom. Dakle, to je bilo iz nužde, a ne iz ljubavi”, naglašava Meholjić, koji je nacrtao više stotina karikatura koje su objavljene u dvije dvojezične (bosanski / engleski) knjige: Pod zaštitom UN-a / Under the UN protection i Dvadeset godina poslije / 20 years later. Knjige je promovirao i u Srebrenici, a pokušava što više vremena, koliko mu to prilike dopuštaju, provesti u svom rodnom gradu.

“Imam u planu, ako Bog da i ako zdravlje posluži, da objavim i moju treću knjigu. Već više od pola sadržaja je zgotovljeno. Također razmišljam o e-knjizi u kojoj bi bile sve moje bitne karikature, jer one svjedoče, podsjećaju i opominju na loše vrijeme i zle ljude s osnovnom porukom da se ne zaboravi i da se, ne daj Bože, dogodi ponovo nama ili bilo kome drugom u svijetu. Zaborav je naše prokletstvo. Ja mu pokušavam udariti šamar i ne dozvoliti da isti bude svjetionik na putu zločincima ka novom zločinu”, kaže ovaj umjetnik koji je do sada je imao više od 20 samostalnih izložbi u devet država (Bosna i Hercegovina, Norveška, Švedska, Finska, Holadnija, Luksemburg, Belgija, Austrija, Turska), a crteži su mu objavljivani u mnogobrojnim bosanskohercegovačkim i norveškim printanim i elektronskim medijima, često uz vlastite tekstove.

Meholjić karikaturom proprati sve važnije događaje koji se dešavaju u Bosni i Hercegovini, a za svoj rad dobitnik je brojnih nagrada. Između ostalog, dobitnik je specijalnog priznanja stručnog žirija za svoje radove na Međunarodnom takmičenju karikatura o srebreničkom genocidu u Turskoj 2013. godine, te je dobitnik specijalnog priznanja i zahvalnice od rektora Univerziteta Trakya (Edirne, Turska) 2017. godine za dvodecenijski veliki doprinos istini i kulturi pamćenja genocidne agresije na Bosnu i Hercegovinu.

“Duboko vjerujem da Srebrenica i nakon svega ima budućnost. Ovaj drevni grad je do sada, tokom svoje burne i turbulentne historije, bio devet puta rušen i spaljivan, ali se svaki put ponovo dizao kao feniks iz pepela još veći, ljepši i poznatiji. I sada će, siguran sam to”, zaključuje Meholjić.