Ove se godine navršilo 150 godina od rođenja Džemaludina ef. Čauševića, muslimanskog prosvjetitelja, reformatora, vjerskog lidera, reisul-uleme bosanskohercegovačkih i jugoslavenskih muslimana, alima koji je najsnažnije i najodlučnije zastupao obnovu muslimanskog vjerskog i društvenog života. Pa iako je prošlo toliko vremena od njegova rođenja i vremena u kojem je djelovao, nekad se čini da su još uvijek aktuelna neka od pitanja o kojima je on raspravljao. Nijedan naš reisul-ulema nije imao tako buran život kao Mehmed Džemaludin Čaušević

Piše: Hamza RIDŽAL

Džemaludin Čaušević rođen je 1870. godine u mjestu Arapuša kod Bosanske Krupe. Pred svojim ocem, učenim Ali-hodžom, završio je početno obrazovanje. Nakon toga upisuje medresu u Bihaću, gdje naukovanje nastavlja pred bihaćkim muftijom Ahmed-Sabitom ef. Ribićem. Kako je bio talentiran i briljantan učenik, u dobi od sedamnaest godina bio je preporučen za daljnje naukovanje u Istanbulu pred znamenitim profesorom Salih-efendijom Tokatlijom.

Prije nego je u Istanbulu dobio idžazet (diplomu) pred profesorom Hasanom Husni-efendijom, Čaušević je 1898. godine po nagovoru svog profesora Ismaila Haqqi-efendije Manastirlije upisao pravni fakultet u Istanbulu (Mektebi-hukuk). Mahmud Traljić navodi da je Čaušević kao istanbulski student prava preko ljetnog raspusta dolazio u Bosnu i držao predavanja. Njegova su predavanja bila obnoviteljski intonirana, a u svojim je nastupima Čaušević bio reformatorski usmjeren. Negdje oko 1900. godine Čaušević je posjetio Al-Azhar i tamo se susreo s Muhamedom Abduhuom, jednim od najprominentnijih reformatora islamske misli novog doba. Nekoliko je mjeseci mladi Čaušević slušao njegova predavanja, a ovaj je susret s Abduhuom na njega ostavio trajan pečat. “Od tada će on u svojim tekstovima Muhameda Abduhua nazivati Ustazi-muhterem – uvaženi profesor, poštovani učitelj. Nakon što je diplomirao na Mektebi‑hukuku u Istanbulu, premda mu je tamo nuđen dobar položaj, Čaušević se vraća u Bosnu i u septembru 1903. godine biva imenovan za nastavnika arapskog jezika na Velikoj gimnaziji u Sarajevu”, piše Enes Karić u predgovoru knjige Mehmed Džemaludin Čaušević iz edicije Dobri Bošnjani.

Već 1905. bio je imenovan članom vrhovnog tijela Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini ili Ulema-medžlisa. U tom je tijelu uključen u resor islamske prosvjete, te je u godinama od 1905. do 1909. obilazio Bosnu i upoznavao se sa stanjem mekteba, medresa, ruždija… Mahmud Traljić veli da su ova Čauševićeva studijska putovanja, “koja su bila i prva ove vrste u nas”, još više Čauševića “učvrstila u uvjerenju da nema našeg napretka, posebno u vjerskom pogledu, bez reforme i unapređenja vjerske nastave. A da bi se to opet postiglo, trebalo je uvesti vjeronaučne udžbenike na bosanskom jeziku, koji će zamijeniti one na turskom i arapskom”. Godine 1909. Čaušević je imenovan profesorom Šerijatske sudačke škole u Sarajevu. Tu je Čaušević također pokazao svoj reformatorski duh te je bio omiljen profesor.

Čauševićeva marljivost, hrabrost i odvažnost ubrzo su se pročuli diljem Bosne. Kad je hafiz Sulejman-efendija Šarac podnio ostavku na mjesto reisul-uleme, hodžinska kurija (ili izborno tijelo, tj. skup islamskih učenjaka koji je predlagao reisul-ulemu) na svom je vijećanju predložila Džemaludina Čauševića za ovaj najviši vjerski položaj Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Austrougarskim vlastima nije odgovarala Čauševićeva energičnost i beskompromisnost, ali je car Franjo Josip ipak potvrdio Čauševićev izbor, te je menšura, ili akt o postavljenju, stigla iz Istanbula od šejhul-islama. Na dan 26. marta 1914. godine, uoči samog početka Prvog svjetskog rata, Čaušević je svečano proglašen reisul-ulemom Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Na tom je visokom položaju Čaušević ostao sve do 1930. godine, kad je podnio ostavku zbog neslaganja sa srpskim vlastima oko načina administriranja vakufima i vjerskim poslovima u tadašnjoj Jugoslaviji.

Zbog svojih reformatorskih poduhvata, bio je uvažavan kao pravi i istinski musliman jer je reforma koju je on zagovarao tumačena kao nužna reakcija na potrebe vremena! Mostarski list Biser (od 1. decembra 1913. godine) donosi na svojoj naslovnoj stranici jednu pjesmu pohvalnicu pod naslovom Našem novom Reisu. Evo te pjesme u cijelosti:

Čeko te je narod ko ozebo sunca,

Da mu vidaš boli i stoljetne rane,

Misleć da će s tobom danak da mu grane

Sa života našeg najvišeg vrhunca.

I ti si nam došo, dragom Bogu hvala,

Sudbinom Islama da upravljaš sada;

Ja vjerujem da će reiska ti vlada

Biti pravi izraz naših ideala.

Ti tek napred hrli, a narod te cio

– Uvjeren u jakost tvog velikog duha –

Na tvom putu prati, naš Džemale mio!

Reistvom je tvojim pobijedila pravda –

Nek pred tvojim umom u prašinu pada

Klika što se hrani korom tuđeg kruha!

Riječi “klika što se hrani korom tuđeg kruha” odnose se na muslimanske intelektualce koji su se sasvim priklonili Austro-Ugarskoj i koji nisu vodili računa o Bošnjacima i njihovim interesima. Čaušević je mnogo puta polemizirao s ovim intelektualcima, otuđenim od svog naroda.

Čaušević je uvidio da bosanski muslimani žive na razmeđu svjetova, ne klimatskom, već kulturnom, religijskom i političkom! Njegovi mnogobrojni tekstovi u ondašnjoj štampi nose jednu snažnu poruku koja veli da bi se Bošnjaci lakše privikli i polarnoj klimi negoli civilizacijskim promjenama koje su ih mljele. Stoga, kad ocjenjujemo onovremene Čauševićeve stavove iz današnje perspektive, valja imati na pameti da je on bio svjedok teške i tragične neizvjesnosti Bošnjaka i bolnih migriranja Bošnjaka u Tursku i dalje na Bliski istok. Čaušević je bio svjedok kako se najbogatiji i najobrazovaniji dio Bošnjaka zapućuje dalekim i neizvjesnim drumovima u svijet, najčešće na Istok. To ga je zaboljelo do kosti.

Upozoravajući protiv takozvane “hidžre” ili iseljavanja Bošnjaka iz Bosne u Tursku, Čaušević u jednom tekstu pod naslovom Jedno kratko objašnjenje o Hutbama (objavljenom u Narodnoj uzdanici, godište III, 1935. godine, str. 22) podsjeća da su se po Bosni potkraj 19. stoljeća čak pjevale i pjesme kojima se Bošnjake podsticalo i ohrabrivalo na iseljavanje, na tzv. hidžret. Čaušević, osuđujući praksu iseljavanja iz Bosne, navodi dva-tri takva stiha koji su skovani zarad podrivanja bošnjačke vjere u njihovu budućnost u Bosni nakon odlaska Osmanske imperije:

Jadna Bosna, kakva Cara ima,

ko ga čuje, uhvati ga zima.

Vidna jutra tamo (u Bosni) potamnila,

gladna doba tamo doselila!

Car koji se spominje u ovoj pjesmici jeste kršćanski, tj. austrougarski car Franjo Josip, pod kojim je sada u Bosni (nakon 1878. godine) “hladno”, te, stoga, treba seliti osmanskom sultanu. Čaušević, nakon što je naveo ovu pjesmicu, daje svoj komentar i na 22. stranici ovog svog eseja kaže: “(…) prije četrdeset godina pjevana pjesma otjerala je mnogog u hidžret”. U nekoliko svojih tekstova Čaušević skreće pažnju na ovaj problem, pozivajući Bošnjake da po svaku cijenu ostanu u Bosni.

“U Čauševićevim tekstovima ima mnogo jadikovanja nad bošnjačkom mlitavošću i inertnošću. Ta mlitavost, ta inertnost bile su tek posljedica jedne druge, prema Čauševićevom mišljenju, itekako raširene pojave, bolje kazati pošasti, koju su i drugdje u islamskom svijetu otkrili muslimanski obnovitelji, borili se protiv nje i nazvali je muslimanskom mlitavošću, konzerviranošću i konzervativizmom. Čaušević je, kao i muslimanski obnovitelji drugdje u islamskom svijetu njegova vremena, mislio da je konzervativizam neiscjeljiva rak-rana muslimanskih društava, opaka bolest koja hara svim porama muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini”, piše Karić.

Svaku tribinu, pa i džamijski minber, Čaušević je koristio za promoviranje svojih prosvjetiteljskih mišljenja. Tako Čaušević, šaljući svečanu ramazansku poruku uoči ramazana 1352. po Hidžri (15. decembra 1933. godine), kaže: “Daj Bože da se otresemo vjekovnog drijemeža, pa da podignemo učevne zavode, koji će biti u stanju da odgajaju takove ljude koji će znati i htjeti tumačiti uzvišene upute Kur’ana u čistom jeziku svojih slušalaca. Daj Bože da imadnemo takovih hatiba koji će biti u stanju tumačiti sa minbera pojedine ajete Kur’ana u materinskom jeziku svojih slušatelja. Daj Bože da to sve bude, pa da ne spavaju seljaci (na hutbama petkom jer ne razumiju vaz na arapskom ili turskom jeziku)… Mi živimo u jednom takovom vremenu da smo prisiljeni da i sa hutbama (na bosanskom) otvaramo oči i budimo vjerske osjećaje kod muslimana. Hutbe su zato i uspostavljene”, govorio je Čaušević.

U ovo je vrijeme Džemaludin Čaušević započeo rad na svom vlastitom prevođenju Kur’ana. To je bio jedan od najboljih načina da se konzervativcima odgovori na sve prigovore. Ako je poruku Kur’ana dopušteno prevesti u bosanski, zašto onda ne bi bilo dopušteno isto učiniti i sa samom hutbom petkom? – kao da je pitao Čaušević. Na poduhvat prevođenja Kur’ana Čauševića su, dakle, podstaknuli ne samo duhovni već i prosvjetiteljski i reformatorski razlozi.

Naravno, pitanje obrazovanja bosanskih muslimana, odnosno Bošnjaka, bilo je u samom središtu Čauševićeva dugogodišnjeg reformatorskog rada. Pa ipak, on se često, kao i mnogi njemu savremeni islamski reformatori u Bosni ili drugdje u islamskom svijetu, bavio i pitanjima kao što su pokrivanje žene i njenog hidžaba, nošenje šešira, bankovne kamate, zatim pitanjem da li musliman smije služiti vojsku u državi čiji je suveren nemusliman itd. Objelodanjujući svoje stavove i mišljenja o svim ovim pitanjima, Čaušević je bio žestoko napadan, ali ni on nije gotovo nimalo ostajao dužan. Zapravo, bio je poznat po tome što je na česte napade i on žestoko uzvraćao dobrim odgovorima. Zbog svojih stavova koje je imao o pitanju obrazovanja i nošnje žene, zatim o pitanjima kamate, šešira, upotrebe latinice i ćirilice u obrazovanju muslimana u Bosni i tadašnjoj Jugoslaviji, Čauševića možemo označiti “vjerskim modernistom”, kako ga je okarakterizirao dr. Fikret Karčić u svojoj knjizi Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma.

Evo kako Biser od 1. do 15. marta 1914. govori o Čauševićevim javnim nastupima u Begovoj džamiji u Sarajevu: “Svojim vazom u Begovoj džamiji kroz dva ramazana naš je novi reis ef. pokazao da je ne samo dobar alim sa dubokom vjerskom naobrazbom nego i čovjek duboka pogleda na svijet, savremen i napredan. Dok su drugi vaizi običavali na ćursovima govoriti samo o ahiretu (onom svijetu), dotle je naš novi reis ef., imajući na vidu hadisi-šerif: ‘Nije među vama najbolji onaj koji napusti ovaj svijet porad onoga, nego je najbolji onaj koji uzme i od ovoga i od onoga (svijeta)’, bodrio svijet i na rad za ovozemni život, ističući njegovu neophodnu potrebu. Na ljenčarenje je udarao kao na zlo, koje je izvor mnogim nevaljaštvima.”

Čauševićev modernizam i reformizam ogledaju se i u pokretanju važnih listova kakvi su Tarik i Muallim. Čaušević je bio zapažen i kao urednik lista Behar (uredio je VII godište), istakao se u radu društva Gajret, koje je radilo na prosvjeti Bošnjaka, a neumorno je radio na reformi vakufskog sistema u Bosni i Hercegovini. Međutim, Čauševićev reformizam nije podrazumijevao odustajanje od svih tradicijskih formi, već samo od onih koje je smatrao preprekom na putu muslimanskog progresa, onih koje su ugrožavale obrazovne i intelektualne potencijale muslimanskog bića. To potvrđuje i činjenica da je Džemaludin ef. Čaušević sedamnaest godina držao predavanje iz Mesnevije, prvo u Mevlevijskoj tekiji na Bentbaši (1911–1917), a potom u kući hadži Mujage Merhemića (1917–1928). Time je jasno poručio da reformizam ne znači nužno odustajanje od apsolutno svih tradicijskih slojeva, posebno ne onih koji se tiču duhovnosti.

Uviđajući prijeku potrebu obrazovanja, a videći koliko naš svijet zazire od škola, svakom je prilikom, a osobito prilikom vaza, poticao narod na to da školuje svoju mladež. List Biser, prenoseći stavove iz lista Muallim, ističe i sljedeće: “Kad je hadži Džemaludin ef. po svršenim naukama došao u Bosnu, brzo je svojim pronicavim okom uvidio u čemu se nalazi njegov millet što se tiče vjerskog znanja i odgoja. Videći da mu je millet u tome na najnižem stepenu, odlučio se je potražiti načina kojim bi mu se pomoglo i poraditi na njegovom prosvjećenju.” Biser tvrdi da je Džemaludin Čaušević došao na misao da se pismenost među islamskim narodom može brzo raširiti jedino pomoću arapskog pisma, koje bi se malo dotjeralo za naš jezik, a poznavanje vjere može se širiti samo onda ako se vjerske knjige budu pisale na našem jeziku i iz njih se učilo u mektebima i drugim obrazovnim ustanovama. Naravno, arebica je postojala već stoljećima, njome se služio najširi sloj stanovništva i mnoga su djela bila prepisivana na ovom pismu, ali nije postojao način da se ta djela na arebici štampaju.

Da postigne ovu svrhu, Čaušević je uspio kod Islamske dioničke štamparije nabaviti arapski hurufat, s posebnim znacima koji manjkaju u arapskom jeziku, a u našem se čuju. Mahmudu Traljiću u knjizi Istaknuti Bošnjaci piše da je ova slova, na zahtjev Čauševića i Islamske dioničke štamparije, izlio izvjesni Agof-efendija Zeronian, štampar iz Plovdiva. Traljić kaže da je izlijevanjem ovih slova “otklonjena još jedna zapreka na putu prilagođavanja arapskog pisma našem jeziku”. Naime, Čaušević je dobro znao da Bošnjaci u većini ne žele da se odreknu arapskog pisma za koje su ih vezivali sveti razlozi njihove vjere. Da bi pisao na bosanskom jeziku, a arapskim pismom, Čaušević je naložio Agof-efendiji Zeronianu da izlije posebna slova i znakove za one glasove kojih ima u bosanskom, ali nema u arapskom pismu. I doista, izlijevanjem posebnih znakova to se uspjelo postići.

Tako je bošnjački svijet čitao islamska štiva na bosanskom jeziku koja su bila pisana tzv. arabicom. Mahmud Traljić ukazuje da je u Bosni bilo dosta protivnika ovog Čauševićevog poduhvata. Ovo njegovo pismo nazivano je ne arebicom nego “matufovicom” (od arapske riječi matuh, što označava osobu koja je počela zaboravljati). Poruka njegovih protivnika bila je nedvosmislena: Čaušević ovim pismom islam tumači samo onim koji su “senilni”! Ali, Čaušević je išao naprijed i nije se dao zaustaviti. U svom reformatorskom radu Čaušević je pokrenuo i kalendar koji se zvao Mekteb (on je u ovom kalendaru upravo tom svojom arebicom štampao svoj Ilmihal ili udžbenik o osnovama islamske vjere, dok je od Ahmed-efendije Mahinića štampao Sufaru – početnicu arapskog pisma). Čaušević je štampao još neka djela na svojoj arebici. Naprimjer, štampao je Vasijjetnamu od Birgilija (u bošnjačkom narodu djelo je poznato pod naslovom Bergivija). Na arebici je Čaušević štampao i poznati spjev posvećen Muhammedu, a. s., od hafiza Saliha Gaševića pod naslovom Mevlud.

Čaušević je nakon penzioniranja živio povučeno, sve je više obolijevao, ali je ipak javno nastupao sa svojim poznatim stavovima o reformi i obnovi naših islamskih, posebno prosvjetnih institucija. Godine 1937. izašao mu je u Sarajevu prijevod Kur’ana na bosanski jezik koji je uradio zajedno s hafizom Muhamedom Pandžom. Godinu dana kasnije, 28. marta 1938. godine, Čaušević je preselio. Dženaza mu je bila impozantna. Njegovo naslijeđe toliko je važno u kvalitativnom i široko u kvantitativnom smislu da s pravom možemo utvrditi kako ono još uvijek nije sagledano u svojoj cjelovitosti.