“Sa Srbima pričam i radim jer imamo obostrani interes. S njima pričam i o ratu. Nekada se desi da u kafiću 'Tamo daleko' spomenemo neku situaciju u ratu, i onda shvatimo da je neko od nas bio baš tu, i da smo jedni na druge pucali u toj akciji. I sve je to u redu, popiti kahvu i o tome i pričati, ali, ako bi opet bio rat, zna se: Hurem u Gođenje, oni u Pijesak, linija u Rijekama”

Piše: Hamza RIDŽAL

FOTO: Velija Hasanbegović

Nakon uspješne policijske karijere u Sarajevu, Hurem Šahić vratio se 2011. godine u Gođenje kod Žepe. Kako kaže, vratio se čim je otišao u penziju, da radi na svojoj zemlji i s majkom provede njene posljednje godine upijajući njezine duboke šutnje. Iako je imao dosta zemlje, vratio se na Vrtaču, dio Gođenja u kojem se rodio, shvativši da je nepopravljivi nostalgik.

“Nešto me vuče ovdje. Morao sam se vratiti, i to baš ovdje, na Vrtaču. Kad sam završio školu u Sarajevu, dali su nam tri mogućnosti da napišemo gdje ćemo raditi. Ja sam napisao: Han‑Pijesak, Han‑Pijesak, Han‑Pijesak”, kroz osmijeh se prisjeća Hurem. Tako se i vratio, na neizrecivo majčino oduševljenje. “Tih pet godina provedenih s njom ne bih sad dao ni za šta na svijetu. Ona mi je bila glavni motiv da se vratim u Gođenje”, kaže Hurem. Njegovu majku Đulku upoznao sam 2011. godine, kad sam u Gođenju proveo dvanaest dana ramazana. Sjedila je pred kućom gledajući u beskraj, a bore na licu nagovještavale su teške godine preturene u borbi za opstanak i za Božiju milost. Neka je neobična svjetlost zračila iz nane Đulke, a sama njena pojava unosila je čudan mir među prisutne. Izgledala je poput kakve daleke i izgubljene slike Dženneta. Govorila je blago i odmjereno, a nakon Huremovog povratka u Gođenje, osmijeh nije silazio s njenog lica.

DRINA – KUĆNI PRAG

Dok pijemo kahvu pred kućom u Gođenju, podignutom odmah pored one u kojoj se rodio, a koju je porušio srpski agresor, Hurem pripovijeda o ratu koji je otpočeo devedeset i druge, a koji, nekad se čini, još traje. Kao komandant, predvodio je svoje komšije u odbrani domovine i kućnog praga, a njegov kućni prag bila je i ostala Drina. Za zasluge u odbrambeno‑oslobodilačkom ratu dobio je Zlatnu policijsku značku, visoko ratno priznanje. S blagošću pripovijeda o majci koja je nedavno zauvijek napustila Gođenje, a obrve se saviju u luk kad spomene rat. Oštri vojnički pogled kao da prkosno recitira stihove Mahmuda Derviša: “Uzmite i slike koje želite, da spoznate da nikada spoznati nećete kako kamen zemlje naše sazdava tavane nebeske.”

Za sebe ne da reći da je povratnik. “Ja nikad nisam pobjegao odavde pa da budem povratnik. Ja sam iz Žepe izišao u proboju. To je bilo privremeno napuštanje zavičaja. Nisam povratnik i ne primam humanitarnu pomoć. Ja sam odavde, i sve je moje odavde i ovdje. Tako se i ponašam, ne samo ovdje nego i u Han-Pijesku, gdje slobodno pijem kahvu bez imalo ustezanja. Sa Srbima pričam i radim jer imamo obostrani interes. S njima pričam i o ratu. Nekada se desi da u kafiću ‘Tamo daleko’ spomenemo neku situaciju u ratu, i onda shvatimo da je neko od nas bio baš tu, i da smo jedni na druge pucali u toj akciji. I sve je to u redu, popiti kahvu i o tome i pričati, ali, ako bi opet bio rat, zna se: Hurem u Gođenje, oni u Pijesak, linija u Rijekama”, kaže Hurem.

Kad se vratio, razmišljao je o tome čime bi se mogao baviti poslije policijske karijere, koju je završio s činom inspektora s četiri zvijezde. “Malo sam listao po internetu i našao da je u Han‑Pijesku ‘Milkos’ isplatio 370.000 maraka na ime otkupa mlijeka za prethodnu godinu. Onda sam napravio neki predračun i uvidio da je to dobar posao. Shvatio sam da je sedam krava dovoljno kako bi se zaradila prosječna sarajevska plaća. Hrana je veoma jeftina. Kilogram sijena košta tri feninga, što je smiješno. Ono što košta jeste nafta, koja je opet za one koji se bave ovim poslom jeftinija 40% nego ona koja se sipa u auto. Tako sam pripremio farmu i krenuo s poslom. Kad se sada sjetim kako je to teklo, a kako sada izgleda, samo se zahvalim Bogu”, prisjeća se Hurem.

POSLA IMA, LJUDI NEĆE DA RADE

Krenuo je sa sedam goveda, a danas ima dvadeset i sedam, uključujući i telad. “Stoku držim jer sam veliki zaljubljenik u životinje. Ja sam jaran s kravama: telim ih, brinem o njima, a one, kad me čuju, odmah trče prema meni”, kazuje Hurem. Pored registriranog poljoprivrednog gazdinstva, registrirao je i poduzetništvo usluga u šumarstvu. Ove godine planira obraditi oko 2.000 kubika drveta. “Shvatio sam da ima mnogo ljudi porijeklom iz Žepe i okolnih sela koji imaju dosta šume, a to propada. Onda mi oni daju punomoć da na njihovoj parceli mogu odsjeći, obraditi i prodati građu. Sve više ljudi odlučuje se na ovo, a reklama su mi bili neki dobro urađeni poslovi prošle godine. Međutim, ovdje je problem radna snaga. Tražio sam da zaposlim dva čovjeka i nazvao biro u Han-Pijesku. Na birou su bila 24 Bošnjaka i niko od njih nije htio raditi te poslove. Onda sam angažirao svog brata i njegovog sina i druge ljude koji hoće da rade, a to su penzioneri koji žive ovdje. Imam jednog Edhema koji ima osamdeset godina, a radi sa mnom. Tim je penzionerima to dobar podsticaj jer ne žure s poslom, a nešto zarade”, kaže Hurem, ističući da je Bosna i Hercegovina dobra država u kojoj je moguće mnogo postići uz predan rad.

“Koliko je država uložila u istočnu Bosnu, do sad sam samo ja trebao imati pet firmi. I mi kažemo da država ne valja! Svaki će projekt koji ima osnovu da zaživi ovdje država podržati. To je tako, i to nema sumnje. Posebno je bio dobar Adil Osmanović kao ministar. I želim istaknuti ministra Edina Ramića. On treba poslužiti kao primjer drugima kako jedan ministar može biti od koristi povratnicima. On će podržati svaki ozbiljan projekt. Međutim, većina ljudi ne razmišlja ovako kako ja razmišljam, jer većina ljudi neće da radi, pa onda samo upire prstom na ministre i državu”, objašnjava Hurem. On je velika uzdanica svim stanovnicima Gođenja, mahom penzionerima koji su se vratili na rodni toprak. Pomaže im u poslu, dovozi namirnice i lijekove, zaustavlja lopove koji dolaze u selo. Ljudi poput njega održavaju Žepu i okolna sela u životu.

DVANAEST STARACA ČEKA EZAN ZA DŽUMU

Majka Đulka često bi upozoravala Hurema da uvijek bude na usluzi efendiji Elvedinu. “Majka je jednu zimu provela sama u kući. Brat i ja dolazili smo kad smo mogli, a efendija bi joj svraćao svakog petka. Parkirao bi auto gore na putu i ovuda pored kuće išao u džamiju da obiđe nanu. Ja tek sad, kad sam vidio šta znači biti sam ovdje tokom zime, znam koliko to znači čovjeku. Kad dođe zima, ovo ti je pustinja! Po dva dana ne vidim nikoga, ali ja sam čovjek u snazi. Zamisli koliko je njoj značilo to što je neko obiđe, što zna da će joj efendija svratiti svaki put kad dođe u Gođenje”, kazuje Hurem.

Pred džamijom u Gođenju dvanaest staraca čeka ezan za džumu. Zajedno imaju nešto manje godina od Nuha, a.s., koji proživi hiljadu manje pedeset ljeta. Ipak, Elvedin-efendija ponosan je na ovaj džemat. Kako kaže, broj može zavarati. “I Fidel Castro je krenuo s 12 vojnika”, objašnjava efendija na opće odobravanje džematlija. Kad Elvedin predvodi džuma-namaz, dvanaest staraca učini se poput dvanaest Isaovih, a.s., havarijuna, vjernih drugova i sljedbenika koji ustrajavaju u dobru, uprkos nevoljama s kojima su suočeni.Stari bosanski mekam Zajke Lilića, dugogodišnjeg mujezina džamije, kao da prkosi dok poziva na molitvu, poručujući da se ezan još čuje u Žepi i Gođenju i da će se čuti do Sudnjeg dana.

Himzo Lilić, osamdesetogodišnjak, živi sam u maloj kući na kraju Gođenja. Imao je jednu kravu s kojom je znao razgovarati kao s insanom, ali ju je nedavno prodao. “Unuci i djeca navrate ponekad i daju nešto. I da nije toga, ne znam kako bih s ovih dvjesto maraka penzije. Sad pripremam zimnicu da ovdje prezimim. Neću zetu da budem teret”, kaže Himzo. Neki dan mu je u posjetu stigla unuka, pa je sretan zbog toga. Samo se nada da će što duže ostati.

I sudbine drugih slične su njegovoj. Većinom žive sami iščekujući penziju i radosna lica unučadi. Elvedin radi u Gođenju već deset godina, od 2007. godine. Kad je došao, ovdje je zatekao šezdesetak domaćinstava, a danas je taj broj prepolovljen. “To je tako, nažalost. Mladi nemaju motiva da se vrate jer nemaju školu u koju mogu slati djecu. Ovdje većinom žive starci. Međutim, ne treba zaboraviti ni vikendaše, kako ih zovemo, a to su ljudi koji ovdje provode vikende i godišnje odmore”, kaže efendija.

DEMOGRAFSKA KATASTROFA

Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Žepa Edin Šljivar jedan je od rijetkih stanovnika Žepe čije dijete pohađa osnovnu školu. “Dijete mi je sad završilo treći razred OŠ ‘Sveti Sava’, područna škola Žepa. Prošle je godine u ovoj područnoj školi bilo devetero djece koja su završila drugi, treći i četvrti razred. U narednoj godini upisat će se još troje prvačića, pa će u školi biti dvanaest učenika”, kaže efendija Šljivar. On ističe da su nevolje za Žepu počele još 1967. godine, kada je općina Žepa podijeljena na dva dijela koja su zatim pripojena Han-Pijesku i Rogatici. Time je razbijena općina s bošnjačkom većinom. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu Žepa je ponovo imala privremeni status općine, koji je ukinut nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, tako da i danas Žepa pripada Rogatici, a Gođenje i Podžeplje Han‑Pijesku.

Efendija Šljivar živi ovdje od 2006. godine. “Kad sam došao u Žepu, zatekao sam mnogo više ljudi nego što ih ima danas. Istina je da su tada uvjeti za život bili mnogo teži nego danas, ali je isto tako istina da je iz godine u godinu sve manje ljudi koji ovdje žive. S druge strane, povećava se broj onih koji dolaze tokom ljeta, kako onih koji ovdje imaju kuće i vikendice pa provedu mjesec ili dva, tako i onih koji žive u dijaspori i u drugim bosanskohercegovačkim gradovima, a ovamo dolaze na izlete. I to je zaista jedna pozitivna promjena”, kaže Šljivar.

Ipak, kad se nad Žepu nadviju jesenji oblaci i kiše speru prolaznike i turiste, postane očiglednom razmjera demografske katastrofe koja prijeti opstanku života na ovim prostorima. “Kad sam došao u Žepu 2006. godine, u decembru smo proveli interni popis stanovništva, da imamo jasnu predstavu o ljudskim potencijalima s kojima raspolažemo. Te smo godine imali više od 210 domaćinstava u Žepi. Kad smo na kraju 2016. godine radili taj popis, ovdje je bilo 116 domaćinstava. Dakle, taj je broj skoro prepolovljen. Nažalost, ta je tendencija konstantna”, poručuje Šljivar.

ISLAMSKA VJERONAUKA U HAN-PIJESKU

Razloge za demografsku katastrofu, smatra Šljivar, treba tražiti, prije svega, u činjenici da su se u Žepu početkom 21. stoljeća vratili većinom stariji ljudi, a veoma malo mladih. “Smrt je jedan prirodan proces, i to niko ne može zaustaviti. Međutim, mi se ovdje suočavamo s tim da, ako umre jedan član domaćinstva u kojem su živjeli dvoje staraca, ono drugo ne ostaje živjeti u Žepi, već ode kod djece u neki drugi grad u kojem će mu biti lakše, što je i razumljivo, naravno. Tako da mi sa smrću jednog stanovnika često znamo izgubiti dvoje, u smislu da ono drugo odseli iz Žepe”, objašnjava Šljivar.

Kaže da potpuno razumije mlade koji se ne žele vratiti u Žepu i okolna sela jer bi to bio veliki izazov za njih, posebno ako imaju djecu. Naime, u područnoj školi u Žepi izvodi se nastava samo do petog razreda osnovnoškolskog obrazovanja. “Ako vaše dijete završi pet razreda osnovne škole, ono ovdje nema više nikakvih mogućnosti za nastavak školovanja. Obrazovanje se može nastaviti u Han-Pijesku, udaljenom 27 kilometara, ili u Rogatici, udaljenoj 40 kilometara. Pritom, ta djeca nemaju osiguran prijevoz, pa je onda teško očekivati od roditelja da pristanu na takve uvjete i vrate se u Žepu. Nakon prvih povrataka, početkom ovog stoljeća, bila je aktivirana škola u Podžeplju, ali ona odavno ne radi. Iz tog mjesta trenutno samo jedno dijete ide u osnovnu školu”, kaže Šljivar. Riječ je o Adni Jusupović, koja je završila drugi razred osnovne škole u Han-Pijesku.

Šljivar ističe da je Adni omogućeno pohađanje islamske vjeronauke, koju predaju njen mjesni efendija Ismet Bećar. “To je prvi put u historiji Han-Pijeska da se u osnovnoj školi predaje islamska vjeronauka i da je jedan efendija ušao u tu školu kao jedan od učitelja. Treba kazati da škola u Han-Pijesku nije pravila nikakav problem zbog toga i da je Adni omogućeno izučavanje vjeronauke”, pojašnjava efendija. Iako primjeri poput Huremovog i Adninog dokazuju da je moguće ostvariti održiv povratak u Žepu, sve je manje onih koji se odlučuju na takav korak. Zelenu Drinu zamijenili su asfaltom, visoke šume neboderima, a cvrkut ptica bukom gradske svakodnevice. Oni malobrojni ipak su se vratili nošeni mišlju da Žepu i Drinu, taj bedem Bosne, ništa na svijetu ne može zamijeniti.