Nakon 28 godina medijskog prisustva i podilaženja sujetama svih vrsta, Omerbašić izlazi u javnost, sada neopterećen ulogom “vjerskog lidera”, osim onog “emeritus”, i otvoreno zastupa kontroverzne, nedokazane i nepotkrijepljene stavove. Nakon nastupa za Bandića, mislilo se da niže ne može. No, stvarnost je ironičnija od najluđih pretpostavki. Da bi se shvatila pozadina ovog Omerbašićevog glorificiranja Gojka Šuška, bez obzira na motive, potrebno je sagledati procese među Bošnjacima u Hrvatskoj nakon 2000. godine i pružene šanse odlaskom Tuđmanovog režima koje nisu iskorištene

Piše: Faris NANIĆ

Bivši predsjednik Mešihata Islamske zajednice u RH, zagrebački muftija u miru, Ševko Omerbašić, sudjelovao je u specijalnoj emisiji HTV-a, posvećenoj obilježavanju 20. godišnjice smrti Gojka Šuška, ratnog ministra odbrane RH. Ovaj tipični HTV-ov propagandni, jednostran i neobjektivan uradak, na razini ostvarenja tzv. bojne mladih novinara Obrada Kosovca iz devedesetih, čiji su izdanci Dijana Čuljak, Mirjana Hrga, Branka Slavica, kao i autorica Ljiljana Bunjevac-Filipović, promotori hrvatske politike prema BiH tih godina, ne bi privukao toliku pažnju u općem kontekstu retuđmanizacije da nije bilo Omerbašićevih izjava.

HEROJ, A NE ZLOČINAC

On je, između ostalog, izjavio kako mu je Šušak, na njegovo traženje da se nešto oružja prebaci Armiji RBiH, jer je on s generalom Rosom pokušao ukinuti neki embargo, obećao da će bosanskoj vojsci dostaviti oružje pod kontrolom UNPROFOR-a. Ako je ovo istina, postavlja se nekoliko pitanja. Prvo: o kojem je i čijem to oružju riječ i o kakvom se embargu radi? Ako je međunarodni, UN-ov, kako ga zagrebački imam i hrvatski oficir mogu ukinuti? Ako je hrvaćanski – na isporuke, koje su preko Hrvatske dolazile u BiH, o kojem je oružju riječ, pod kontrolom UNPROFOR-a ili nekom drugom? Kako je Šušak mogao obećavati oružje koje je UNPROFOR izuzeo vojsci druge države s čijom su armijom Hrvatska vojska i njezini martolozi u BiH bili u ratu krajem 1993?

Napokon, šta je to radio UNPROFOR u Hrvatskoj? Čije je oružje kontrolirao, kako ga je mogao dati vojsci druge države, je li tu bilo nekakve nečasne trgovine preko Ministarstva obrane? Bilo bi poželjno da se Ministarstvo obrane RH izjasni o navodima umirovljenog zagrebačkog muftije koji, po defaultu, ovakve detalje ne bi trebao znati ni u snu. BiH, odnosno Armija RBiH, takvo oružje nikada nije dobila, pa bi istražni organi Hrvatske mogli upitati kako je to oružje nestalo, kome je prodano i kakva je tu uloga UNPROFOR-a. Jedino ako Šušak nije imao u vidu oružje pod kontrolom UNPROFOR-a u BiH, dakle ono koje bi se predalo HVO-u, koji je Šušak kontrolirao i plaćao, a oni preprodali Armiji RBiH. Bilo bi također dobro da se i UN izjasni o ovim navodima. Osim ako penzionirani muftija nije pobrkao lončiće pa je riječ o oružju kupljenom za Armiju RBiH, bosanskim novcem koju je Hrvatska zadržala jer je kontrolirala sve životne puteve opskrbe u BiH.

Omerbašić je također izjavio da je, po Šuškovu befelu, od kontingenata oružja za HVO velikodušno odvajano i po pola tovara za Armiju RBiH. S obzirom na to da se zna kako je bilo upravo suprotno, a da se iz tovara oružja koje je išlo Armiji  BiH za “HVO potrebe” izdvajalo, vrlo često i nasilno premlaćivanjem sudionika konvoja, i do 80 posto, bilo bi poželjno da Omerbašić pojasni otkua mu takve spoznaje, je li možda u tim transakcijama sudjelovao ili njima neposredno svjedočio. Ako jeste, otkud on, muftija, najviši funkcioner Islamske zajednice u Hrvatskoj, na licu mjesta prilikom izmjene vlasništva ilegalno dopremljenog oružja u obje zemlje? Nadalje, on tvrdi da još ima živih svjedoka koji su dobivali to oružje. Bilo bi dobro da se ti svjedoci jave kako bi se nedoumice koje je Omerbašić izazvao svojim nastupom otklonile.

Čak je i ratni ministar vlade tzv. Herceg-Bosne, a poslijeratni ministar odbrane FBiH, Šuškov posilni Vlado Šoljić oprezno izjavio samo kako je opskrba Armije RBiH išla putem logistike Hrvatske. I ništa drugo nije rekao Šoljić po toj temi. Bosna je bila za tu, ali i ostale neophodne opskrbe neblokirana, bolje rečeno polublokirana samo na dva mjesta na granici s Hrvatskom. Zbog te “blagodati”, svaka je pošiljka, putem logistike HV, naplaćivana olakšavanjem sadržaja do 80 posto, uz redovno podmirenje fiksnih troškova same logistike. Tu milosti koju vidi Omerbašić nije bilo u tragovima.

Ispalio je Ševko i cifru od 200.000 izbjeglica iz Bosne koje su utočište našle u Hrvatskoj, ne precizirajući kako je to utočište našla velika većina Hrvata, dok su Bošnjaci mahom transferirani u druge zemlje, uz trošak inostranih humanitarnih organizacija i UNHCR-a. Također, bez ikakva je dokaza izjavio kako je utočište koje su u Hrvatskoj našli Bosanci bilo bolje nego u Austriji, Njemačkoj ili drugdje. Za takve navode ipak su mjerodavniji oni koji su prošli kroz prihvatne centre ili stalan smještaj u Hrvatskoj i drugim zemljama. Zna se za slučajeve nasilnog mobiliziranja Bošnjaka muškaraca izbjeglica i njihovo slanje u BiH na front HVO-a, što je samo jedan od primjera zloupotrebe položaja izbjeglica u Hrvatskoj, posebno za vrijeme rata Hrvatske vojske i Armije RBiH u Hercegovini i Srednjoj Bosni.

Omerbašić je očito zaboravio, tvrdeći i kako on nije kriv za “bošnjačko-hrvatski sukob”, da je Šušak bio naveden u optužnici i prošlogodišnjoj pravomoćnoj presudi Haškog tribunala kao jedan od članova UZP-a i da je po tome itekako kriv i odgovoran. Nakon ovog nastupa umornog, vidno nekoncentriranog muftije u miru, postavlja se pitanje motiva njegovog ukazanja na specijalnoj emisiji HTV-a o 20. godišnjici smrti Gojka Šuška.

VIŠE MOGUĆIH MOTIVA

Prva analiza ukazuje na kontekst. Dan poslije prikazivanja propagandnog uratka, Ivana Petrović, novinarka NOVA TV, dobila je nagradu Hrvatskog novinarskog društva za izvještavanje o presudi hercegovačkoj šestorci i Praljkovom teatralnom samoubistvu. Na to je priznanje zgražanje izjavio Eugen Jakovčić i njegova “Documenta”, dokumentirajući da su njezini izvještaji bili na rubu govora mržnje, neprofesionalni i neobjektivni jer ni jednom nije prikazala stav žrtava, a sve prikazivala iz pozicije osuđenih. Javili su se i drugi članovi HND i najavili vraćanje svojih nagrada. Uz sve što se u javnom prostoru događa, moguće je da se muftija uplašio daljnje radikalizacije ionako radikaliziranog diskursa, čak i na javnom RTV servisu, pa je izjavio nešto što bi njega, njegovu porodicu u obavještajnim strukturama RH i muslimane, posebno Bošnjake u Hrvatskoj, moglo zaštititi.

Druga polazi od najbržeg zaključka. Omerbašić je politički nedovoljno ili slabo upućena osoba, pa javno govori “iz srca”, stvarno misleći da je Šušak bošnjački anđeo. Također javno govori o svemu u svačemu, premda je nekvalificiran. Svoju političku nezrelost Omerbašić je demonstrirao počesto, otkako je postao poznat hrvaćanskoj, a posebno hrvatskoj javnosti, od medijskih moćnika bio je instrumentaliziran do granica neukusa. Prošle je godine direktno sudjelovao u kampanji stranke Milana Bandića, potpuno se politički banalizirajući i kompromitirajući. No, kampanja je dala ploda i Omerbašić je izabran u Skupštinu Zagreba kao Bandićev gradski zastupnik, dok mu drugi dio bliže porodice, onaj koji nije zaposlen u obavještajnim službama, radi u užem savjetodavnom timu zagrebačkog gradonačelnika.

Treća analiza kazuje da Omerbašić vraća neke dugove. Prema potrebama svojih mentora iz HDZ-a i njemu bliskih političkih opcija, nakon 28 godina medijskog prisustva i podilaženja sujetama svih vrsta, izlazi u javnost, sada neopterećen ulogom “vjerskog lidera”, osim onog “emeritus”, može otvoreno zastupati kontroverzne, nedokazane i nepotkrijepljene stavove. Nakon nastupa za Bandića, mislilo se da niže ne može. No, stvarnost je ironičnija od najluđih pretpostavki. Da bi se shvatila pozadina ovog Omerbašićevog nastupa, bez obzira na motive, potrebno je sagledati procese među Bošnjacima u Hrvatskoj nakon 2000. godine i pružene šanse odlaskom Tuđmanovog režima koje nisu iskorištene.

LOGIČAN ZAVRŠETAK TRENDOVA

Prije skoro 18 godina primijećene su dvije tendencije u djelovanju bošnjačkih sve brojnijih udruženja čiji je kvantitet, ali ne i kvalitet, u međuvremenu metastazirao, djelomično i ustavnopravnim i zakonskim rješenjima položaja manjina. Bitan pomak od zazora većinskog medijskog i drugog prostora, prema rezultatima primarno kulturne produkcije, nije se dogodio još od Tuđmana. Ostao je tek tolerantan, marginaliziran na manjinske rubrike u nekim medijima i kvote pri zapošljavanju u državnim institucijama, ali tek do razine primarne zaposlenosti, ne izvršnih ili odgovornih funkcija. Tendencije autogetoizacije nisu se smanjivale porastom zakonskih rješenja regulacije statusa manjina, a tendencije integracije, oblikovanja autohtone tradicije hrvaćanskih Bošnjaka sve su više marginalizirane, pa su promotori potonjih postali sve manje javno prisutni, bez obzira na njihove stavove i djela.

Promotori prvih postali su prisutnijima, posebno u sferi incidentnog ili egzotičnog, poput saborskih zastupnika ili redukcionističkog, poput Omerbašića, koji se prometnuo u ovlaštenog tumača i arbitra svega što ima veze s bošnjačkim ili islamskim u hrvatskim medijima, čak i kada je epohalno griješio u procjenama, čemu svjedoči i učešće u ovom agitpropovskom dokumentarcu. Bošnjaci su se medijski počeli doživljavati kao etnički mali privjesak, Evrope radi, ili, još gore, vjerska manjina čiji je predstavnik njihov “vrhovni svećenik”. Politički, desio se drugi paradoks – manjinski su zastupnici, birani s minimalnim brojem glasova, postali jezičac na vagi koji je omogućavao prevarantskoj, kasnije korupcijom diskreditiranoj relativnoj većini da to postane mehaničkim zbrajanjem manjinskih zastupnika u svoju “koaliciju” koja to, sa stajališta barem Bošnjaka, nikada stvarno nije bila.

Jer, bošnjački zastupnik, koga od 2015. godine i nema u Saboru, ni o čemu bitnom za društvo nije niti iskazivao svoj stav, niti sudjelovao, osim dizanjem ruke ZA sve prijedloge vladajuće politike. Prijezir i animozitet prema manjinama time je rastao, kao i nevoljkost da ih se stvarno integrira. Manjinska je produkcija postala tek zgodnim argumentom u pristupanju Hrvatske tzv. evroatlantskim integracijama, dobro se ugnijezdivši u evropercepciju manjina kao dijela multikulturnog mozaika. Problem je što su Bošnjaci većinom na tu vrstu prevare pristali i time odustali od svoje očekivane misije.

S vremenom, zagrebački “Preporod” kao jedini nosilac suprotnih težnji bivao je sve osamljeniji u pokušajima očuvanja misije, ali i sve više guranim na suprotstavljeni pol prema drugim manjinskim organizacijama i udrugama, gotovo do razine prijezira i neprijateljstva. Istovremeno, nekad jako glasno, nepolitičke organizacije i udruge sve su se više uključivale, katkad vrlo upitnim metodama, u političku agitaciju boljševičkih manira za izbore u Ustavnim zakonom predviđena, a potpuno neefikasna vijeća nacionalnih manjina i izbore za saborskog zastupnika bivših jugoslavenskih manjina. Od misije nije ostalo gotovo ništa, a interkulturalni dijalog koji podrazumijeva međusobno obogaćivanje i zajednički napredak manjina i većine zamro je do grobnih tišina.

Davno je nekadašnji bošnjački časopis Behar postavio pitanje jesu li Bošnjaci Hrvatske i dalje svjesni ciljeva stvarne integracije i interkulturalnog dijaloga, međusobnog obogaćivanja i zajedničkog razvoja, ili su spremni na faustovski ugovor sitne političke trgovine u propalom multikulturnom modelu prividno slobodnih, a stvarno getoiziranih građana, po etničkom, nacionalnom, kulturnom, ali i svakom drugom kriteriju. Granice niza geta nevidljive su, neprimjetne, ali vrlo čvrste i postojane. U njima se može tek duhovno životariti, a ne stvarno živjeti. Alternativa je samo i isključivo asimilacija u većinski etnički, a s vremenom i vjerski korpus, posebno stvarnim umiranjem multikulturalizma u Evropi i SAD. Pojave poput Hasanbegovića tomu svjedoče. Ne zaboravimo da je i on ponikao upravo iz krila muftije Omerbašića, a da se bez ikakvog obzira prema vlastitom porijeklu javno upisivao u knjigu žalosti za ratnim zločincem Slobodanom Praljkom.

Bošnjaci u Hrvatskoj postaju dijelom pogubnog, politikantskog i neukog pragmatizma u postojećim okvirima društvene stvarnosti.