fbpx

Zašto neke arapske zemlje strahuju od “Muslimanskog bratstva”, a druge ga toleriraju ili podržavaju

Katar ne samo da nije zabrinut već također podržava ovu organizaciju. U Kuvajtu je “Muslimansko bratstvo” zastupljeno u parlamentu, a u Jordanu i Maroku političke organizacije inspirirane učenjem i idejama “Muslimanskog bratstva” neometano djeluju u parlamentarnom životu ovih zemalja. Pripadnici “Muslimanskog bratstva” nemaju odlučujući utjecaj u ovim monarhističkim sistemima, ali su sistemi pomenutih zemalja daleko inkluzivniji i dopuštaju prostor djelovanja čak i islamističkim političkim organizacijama u parlamentarnom i političkom životu, iako su, kao i drugi politički protagonisti, subordinirani volji monarha tih zemalja

 

 

Piše: Osman SOFTIĆ

Vijeće za fetve Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) nedavno je proglasilo “Muslimansku braću” (Ihvanul-Muslimin) terorističkom organizacijom. Sličnu proklamaciju početkom novembra 2020. izdalo je i Visoko vijeće islamskih učenjaka Kraljevine Saudijske Arabije. Vijeće je upozorilo muslimane da se distanciraju od “Muslimanskog bratstva”, označivši ga “opasnim i zabludjelim pokretom”. Pomenutim vijećem islamskih učenjaka predsjedava šejh Abdullah bin Bayyah, poznati islamski učenjak iz Mauritanije.

Proteklih nekoliko godina u arapskom svijetu vodi se aktivna politička, medijska i diplomatska kampanja protiv “Muslimanskog bratstva”, posebno u Egiptu, gdje je i nastala ova muslimanska organizacija koju je 1928. godine osnovao Hasan al-Banna. Pored Egipta, najveći protivnici ovog transnacionalnog političkog i društvenog muslimanskog pokreta jesu tri članice Vijeća za zaljevsku saradnju (GCC), Saudijska Arabija, UAE i Bahrein. Razlozi zabrane “Muslimanskog bratstva” i proglašenja “terorističkom organizacijom” jeste njegova navodna podrška MB-a nasilničkim ekstremističkim organizacijama.

Kao opravdanje za ovakvu odluku, Vijeće navodi neke ajete iz Kur’ana i hadise (izreke) poslanika islama Muhammeda, koje idu u prilog tvrdnji da muslimanima nije dozvoljeno davati prisegu nikom drugom osim vladaru niti im je dozvoljeno slijediti i pokoravati se bilo kojem “tajnom” emiru (vođi). Vijeće islamskih učenjaka Saudijske Arabije tvrdi da “‘Muslimansko bratstvo’ slijepo slijedi uske i partijske ciljeve koji su u suprotnosti s uputama islama”. Osim toga, ovo Vijeće također tvrdi da “bratstvo koristi religiju kao paravan kako bi maskiralo svoje stvarne ciljeve i svrhu, a u suštini mu je namjera podrivanje države, sijanje nereda i razdora i činjenje nasilja i terorizma”. Pomenuti oponenti “Muslimanskog bratstva” navode kako su iz njedara ove organizacije nikle razne ekstremističke grupe koje su “počinile veliko nasilje širom islamskog i zapadnog svijeta”.

 REFORMSKI, A NE TERORISTIČKI POKRET

Predstavnici “Muslimanskog bratstva” na ove optužbe odgovaraju kako oni nisu teroristički već reformski pokret. Glasnogovornik “Muslimanskog bratstva” Talat Fehmi opovrgnuo je i negirao pomenute optužbe na račun bratstva, insistirajući kako “od svog osnivanja do danas koriste isključivo legalne metode mobilizacije i političkog i vjerskog aktivizma i poziva muslimane ka vjerskim vrlinama u duhu tolerancije, koristeći se pritom savjetovanjem”.

“Cilj bratstva”, insistira Fehmi, “nije razjedinjavanje muslimanske zajednice (umma)”. Fehmi također tvrdi “da su pripadnici ‘Muslimanskog bratstva’ tokom svog višedecenijskog postojanja u ulozi žrtve jer su sve vrijeme postojanja bili izloženi državnom nasilju diktatorskih režima” u arapskom svijetu.

“Muslimansko bratstvo” proglašeno je ilegalnom organizacijom u Egiptu nakon svrgavanja prvog demokratski izabranog predsjednika Egipta Mohameda Mursija, čija je Partija slobode i pravde pobijedila na prvim demokratskim izborima održanim 2012, nakon pada s vlasti višedecenijske diktature režima Hosnija Mubaraka. Kraće vrijeme tranzicijsku vlast obnašalo je Vrhovno vijeće oružanih snaga (SCAF), koje je predvodio feldmaršal Mohamed Hussein Tantawi. Ovaj egipatski general također je kratko služio kao ministar odbrane i vojne industrije nakon ustoličenja Mursija za predsjednika Egipta.

Svrgavanjem Mursija s vlasti pučem koji je predvodio general Abdel Fattah el-Sisi 2013. godine egipatske vlasti zabranjuju rad “Muslimanskog bratstva”. Predsjednik Mursi je nakon svrgavanja s vlasti utamničen pod optužbama za špijunažu. Umro je u zatvoru 2019, nakon jednog pojavljivanja pred sudom. Analitičari vjeruju da je Mursi ubijen s obzirom na to da je držan u neprimjerenim zatvorskim uvjetima, a bila mu je uskraćena i neophodna ljekarska njega iako je bio hronični bolesnik. Više hiljada visokoprofilnih članova “Muslimanskog bratstva” također je utamničeno pod optužbom za poticanje na nasilje. Mnogima od njih izrečene su maksimalne zatvorske kazne, a neki su osuđeni na smrt. Pripadnici “Muslimanskog bratstva” koji su uspjeli izbjeći represalije egipatskog Sisijevog režima utočište su našli u Kataru, Turskoj ili na Zapadu. Prema izvještaju američke Fondacije “Century”, u Turskoj se nalazi oko 20 hiljada članova “Muslimanskog bratstva”.

Zašto neke arapske monarhije strahuju od “Muslimanskog bratstva”, a druge ga ili podržavaju ili toleriraju? Katar ne samo da nije zabrinut već također podržava ovu organizaciju. U Kuvajtu je “Muslimansko bratstvo” zastupljeno u parlamentu, a u Jordanu i Maroku političke organizacije inspirirane učenjem i idejama “Muslimanskog bratstva” neometano djeluju u parlamentarnom životu ovih zemalja. Pripadnici “Muslimanskog bratstva” nemaju odlučujući utjecaj u ovim monarhističkim sistemima, ali su sistemi pomenutih zemalja daleko inkluzivniji i dopuštaju prostor djelovanja čak i islamističkim političkim organizacijama u parlamentarnom i političkom životu, iako su, kao i drugi politički protagonisti, subordinirani volji monarha tih zemalja.

Percepcija “Muslimanskog bratstva” u arapskom svijetu i na Zapadu, njegove prirode, značaj, uloge, vrijednosti ili opasnosti, od nastanka u Egiptu 1928. do danas, mijenjali su se u ovisnosti o prevladavajućim globalnim okolnostima, geopolitičkim i geostrateškim gibanjima i političkim i ideološkim silnicama. Ovisno o percepciji prijetnje sigurnosti vladajućim režimima, mijenjao se i odnos vlasti prema “Muslimanskom bratstvu” i tumačenja, utilitarni karakter i upotrebljivost islamskih pokreta, uključujući i “Muslimansko bratstvo”, kao najsnažnijeg eksponenta političkog islama ili islamizma.

SELEFISTI I KULTURA POSLUŠNOSTI

Pad diktatorskih režima Ben Alija u Tunisu i Hosnija Mubaraka u Egiptu šokirao je neke arapske monarhije. Potaknuo ih je na razmišljanje o tome koji segmenti njihovih društava posjeduju kapacitet i hrabrost političke mobilizacije koja bi mogla ugroziti njihovu vlast dizanjem revolta po ugledu na “Arapsko proljeće”. Kako navodi analitičar Pervez Bilgrami, za vlasti Bahreina bilo je očigledno da bi opasnost od revolta mogla doći od većinske šiitske populacije. Za druge arapske monarhije bilo je evidentno da opasnost od revolta neće doći iz kruga selefističkih grupa jer njihova ideologija insistira na pokornosti vladarima i na određen način ih diskvalificira kao potencijalne buntovnike protiv vlasti.

Selefistička interpretacija islama pobunu protiv vlasti drži grijehom, čak i u slučaju da su vlastodršci nasilni i korumpirani. Selefisti, stoga, rijetko pribjegavaju revoltu. Ovo je jedan od razloga zbog kojeg selefizam sve vrijeme uživa podršku u mnogim arapskim zemljama, posebno u monarhijama Perzijskog zaljeva. Osim toga, i u nekim zapadnim zemljama koje imaju bliske odnose s vodećim arapskim konzervativnim vladama postoji blagonaklon odnos prema selefističkim organizacijama. U tim zemljama selefisti uživaju slobodu i neometanu finansijsku podršku iz bogatih arapskih zemalja.

Za razliku od selefista, prema islamskim organizacijama koje prakticiraju politički aktivizam vlada potpuno drugačiji, a u novije vrijeme i jako izražen neprijateljski odnos. Te su organizacije često na meti sekuritizacije i dolaze pod lupu sigurnosnih agencija kao suspektni islamisti, pa čak i kao potencijalni teroristi. Politički islamisti također postaju meta raznih islamofobnih kampanja, a u zadnje vrijeme, kao što svjedoče primjeri Francuske i Austrije, i aktivni državnici uključuju se u antiislamske kampanje, i to pod izgovorom borbe protiv islamizma ili politiziranog islama.

Jedno od objašnjenja uspona i popularnosti selefizma, finansijske podrške koju uživaju organizacije selefističke provenijencije i relativne naklonjenosti vlasti i sigurnosnih agencija na Zapadu prema selefističkim organizacijama, uprkos senzacionalističkom medijskom tretmanu koji je često negativan, leži u kulturi poslušnosti vlastima koju baštine mnogi selefisti. Za razliku od većine selefističkih grupa koje neki također označavaju “vehabijskim” ili “neoselefističkim”, organizacije bliske idejama “Muslimanskog bratstva”, koje insistiraju na demokratskim izborima i političkom osnaživanju masa, koje zagovaraju aktivnu ulogu islama u javnom domenu i podržavaju republikanski oblik vladavine u arapskom svijetu, postaju nepoželjne i sumnjive.

S druge strane, razlog popularnosti političkih islamista u arapskom svijetu koje personificira “Muslimansko bratstvo”, ili političkih partija nastalih na njegovom naslijeđu ili su osnovane uz podršku bratstva, treba tražiti u neuspjehu sekularnih političkih ideologija koje su prethodile islamistima, prije svega u nacionalizmu, panarabizmu, vojnim huntama i drugim oblicima autoritarne vlasti, uključujući i apsolutističke monarhije. Za većinu muslimana, uključujući i Arape, islam nije samo vjera, već također kultura, pogled na svijet, filozofija i ideologija. Osim toga, islamisti su s vremenom evoluirali i njihove pozicije danas nisu iste danas kao što su bile osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad su zagovarali uspostavljanje islamske države. Opasnost da bi islamisti demokratiju mogli iskoristiti kao pogodan mehanizam za dolazak na vlast, nakon čega bi uspostavili tzv. islamsku diktaturu, razlog je zbog kojeg je spriječena provedba rezultata demokratske volje građana Alžira kad su islamisti u ovoj zemlji odnijeli pobjedu na demokratskim izborima krajem proteklog stoljeća.

“Muslimanska braća” i političke partije koje su iz njega nastale, kao što je Ennahda (Renesansa) u Tunisu, danas odlično koegzistiraju u pluralnom i demokratskom sistemu sa sekularistima i liberalima. Za Ennahdu pod vodstvom šejha Racheda Ghannouchija može se reći da je najliberalnija islamski obojena politička stranka koja baštini ideje “Muslimanskog bratstva”. Njen naglasak nije na stvaranju teokratske islamske države po modelu Irana, već radije na izgradnji pluralne demokratije, društvene pravde, borbe protiv korupcije i drugih oblika zloupotrebe vlasti, jednakosti, suživota, tolerancije i slobodnog društva u kojem će islam biti normalno prihvaćen u javnom diskursu, prostoru i politici kao ravnopravan partner drugim političkim ideologijama.

Najveći protivnici ovih demokratskih ideja upravo su rigidne konzervativne arapske monarhije za koje ideje slobode i demokratije predstavljaju subverziju, prijetnju i destabilizirajući factor opstanku statusa quo i njihovoj neograničenoj apsolutnoj vlasti, ako bi te ideje jednog momenta ozbiljno prihvatila većina stanovništva. Upravo zbog toga, glavna meta represalija postali su demokratski islamski aktivisti i liberali, uključujući i nosioce islamskih reformskih ideja kao što je islamski pokret “Sahwa” u Saudijskoj Arabiji, koji je, iako selefističke provenijencije, dobrim dijelom nastao pod utjecajem ideja “Muslimanskog bratstva”. Zapravo, “Muslimansko bratstvo”, između ostalog, inspirirano je reformskim idejama šejha Rashida Ridaa, jednog od najvećih muslimanskih reformatora 20. stoljeća. Ovaj muslimanski reformator govorio je da su njegove ideje i učenje bazirane na poziciji izvornog selefizma. Rashid Rida bio je čak i simpatizer Muhammeda ibn Abdulvehaba i njegovog učenja koje slijede selefisti u Saudiji i drugim zemljama zaljeva.

ISLAMISTI SU ZAPRAVO MODERNIZIRAJUĆA SNAGA ARAPSKOG SVIJETA

U vrijeme uspona arapskog nacionalizma i socijalizma, početkom druge polovine prošlog stoljeća, posebno u vrijeme popularne ideologije panarabizma koju je predvodio egipatski lider Gamal Abdul Nasser, “Muslimansko bratstvo” je bilo označeno kao najveći ideološki i politički rival Nasserove panarapske socijalističke revolucije. Kao antikolonijalni islamski pokret, “Muslimansko bratstvo” zalagalo se za svrgavanje egipatske monarhije, za koju je tvrdio da je recidiv engleske kolonijalne vlasti čijim je interesima najviše služio. U tom kontekstu, “Muslimansko bratstvo” je, zahvaljujući mobilizacijskom kapacitetu i ugledu u običnom vjerničkom narodu, pomogao egipatskim slobodnim oficirima, na čelu s pukovnikom Naguibom u svrgavanju monarhije kralja Faruka.

Pod optužbom da je bio blizak “Muslimanskom bratstvu”, Nasser, nedugo zatim, provodi puč protiv revolucionarne Naguibove vlasti, preuzima kontrolu na Egiptom i ulazi u savez s Moskvom. Tada nastaje progon pripadnika “Muslimanskog bratstva”. Vlasti Saudijske Arabije i drugih zaljevskih konzervativnih i prozapadnih država otvaraju vrata pripadnicima bratstva i pružaju im azil. Pripadnici i aktivisti bratstva bili su visokoobrazovani profesionalci, ljekari, inžinjeri i pedagozi. Oni popunjavaju birokratske, tj. tehnokratske pozicije u državama zaljeva i postaju glavna intelektualna snaga tih društava. Istovremeno, oni također postaju glavni intelektualni rasadnici ideja “Muslimanskog bratstva”, a pod njihovim utjecajem i mentorstvom začet je i reformski pokret “Sahwa”, koji se pozicionira kao glavna opoziciona reformska snaga saudijskoj monarhiji i konzervativnoj vehabijskoj ulemi, koja je bila u sprezi s vladajućim strukturama, i to od osnivanja monarhije.

Histerija, mržnja i agitacija protiv političkog islama ili islamizma, čiji je u sunitskoj školi islama vodeći i najpoznatiji eksponent “Muslimansko bratstvo”, kako u arapskom svijetu, tako i na Zapadu, nikad nisu bili veći i agresivniji kao danas, od kako postoji ovaj pokret. Rezultat je to sve veće fašizacije zapadnih demokratskih zemalja i vrhunca mržnje prema islamu, a ne samo islamofobije, koja je samo jedan aspekt straha od islama, koja ne jenjava u zapadnim društvima, a koja se koristi kako bi se islamu i muslimanima negirali politički karakter i sloboda političkog ispoljavanja i djelovanja, a njihova politička uvjerenja proglasila tek rezultatom indoktrinacije i stranim utjecajem koji treba spriječiti ili zabraniti.

Ovaj diskurs podržavaju centri kontrarevolucionarnih snaga reakcije i njihovi intelektualni mentori iz susjedstva koji strahuju od gubitka vlasti i moći, koji su upotrijebili najekstremnije terorističke grupe poput ISIL-a kako bi diskreditirali islam i slobodu čovjeka koju islam zagovara, te kako bi spriječili projekt demokratizacije, liberalizacije i normalizacije arapskih društava, te kako bi legitimnu borbu arapskih naroda za slobodu, dostojanstvo i čast prikazali kao barbarski čin.

Paradoksalno je da se “Muslimansko bratstvo”, politička ideja čija je demokratska i mobilizacijska snaga pokrenula i inspirirala revolt i borbu običnog čovjeka, studenta, radnika i građanina protiv najbrutalnijih represivnih državnih, vojnih, obavještajnih i policijskih aparata nekih od najreakcionarnijih diktatura koje poznaje savremeni svijet, danas proglašava terorističkom organizacijom, a njihovi tlačitelji i progonitelji umjerenjacima. Norveški naučnik Bjørn Olav Utvik kritizirao je ovakav stav i javni diskurs na Zapadu koji zatvara oči pred brutalnom represijom opozicionih pokreta i ideja na Bliskom istoku.

Njegov rad, koji je objavljen uz podršku Univerziteta u Oslu, upravo govori o tome kako se islamisti na Zapadu nekritički izjednačavaju s terorizmom, zaboravljajući pritom da islamisti i široki islamski politički aktivistički pokret poznat kao islamizam ustvari sve vrijeme djeluje kao glavna modernizacijska snaga u arapskom svijetu. Profesor Utvik pokušao je ukazati na ovu kobnu grešku zapadnih medija i politike u svojoj knjizi o islamizmu na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi. Utvik tvrdi da su “islamisti igrali centralnu ulogu u izgradnji civilnog društva na Bliskom istoku. Oni stoga danas predstavljaju najranjiviji segment arapskih društava u kojim vladaju autoritarni sistemi”.

Profesor Utvik, koji se izučavanjem islama bavi decenijama, pokušava nas uvjeriti da je islamizam ideja i pokret koji se zalaže za ravnopravnu ulogu islamskih načela u informiranju javnog i političkog života u jednom društvu. Ovaj norveški akademik tvrdi da islamisti zaslužuju najveću zahvalnost za promoviranje savremenog obrazovanja, kreiranja obrazovane srednje klase, za napredak u pružanju zdravstvenih usluga, za ekonomsku modernizaciju i liberalizaciju, a posebno je zapažena njihova uloga u razvoju poduzetništva.

Islamisti su, po njegovom mišljenju, glavna motorna snaga koja se zalaže za zaštitu ljudskih prava, lične odgovornosti i opće modernizacije društva. Istovremeno, islamisti također žele očuvati vlastiti identitet i svoja društva zaštititi od negativnih efekata zapadnog utjecaja. Jedan od najvećih grijeha islamista političko je uvjerenje da građani sami trebaju birati političke vođe. Profesor Utvik uvjeren je da “Arapsko proljeće”, revolt protiv autokratskih sistema, arbitrarne vlasti i korupcije uopće ne bi bio moguć bez aktivne uloge političkog islama ili islamizma. U tom pogledu, iako vjerski konzervativni, islamisti su zapravo modernizirajuća snaga arapskog svijeta, iako je na Zapadu “Arapsko proljeće” predstavljeno kao izraz revolta mladih liberalno i lijevo orijentiranih slojeva stanovništva, a da su im potom islamisti kidnapirali revoluciju.

Ovakva percepcija površna je i netačna. Revoluciju jesu poveli mladi ljudi, ali među njima su većina bili islamisti koji su činili okosnicu pobune. Kontrarevolucija koja je uspjela izvršiti reverziju ka autoritarizmu, finansirajući povratak diktatura u Egiptu i kompromitirajući demokratski revolt u drugim dijelovima arapskog svijeta, prikazavši ga terorističkim, danas sve islamiste proglašava teroristima. Najveći teret ove nepravde i represije usmjeren je protiv “Muslimanskog bratstva”. Produžena ruka autoritarne arapske moći uz pomoć najreakcionarnijih islamofobnih snaga na Zapadu, na posve orvelijanski način, danas nam pokušava podvaliti islamizam pod terorizam, a one zemlje, poput Turske, Katara, Irana i druge, pokušava sistematskom kampanjom diskreditirati i označiti kao sponzorima tzv. terorizma.

Najlakši način rušenja demokratije upravo je njena diskreditacija. Kao najlakši put za to odabrana je kampanja demonizacije “Muslimanskog bratstva” kao paradigme političkog islama, i to upravo iz razloga jer su islamisti bili glavni nosioci pokreta demokratizacije. To je ostvareno na način produbljivanja jaza i proizvodnjom tenzija između islamista i liberalno lijevih političkih aktivista. Vjetar u leđa i političku zaštitu reakcionarima dao je najviše Donald Trump, koji nije mario za ljudska prava, pod uvjetom da Arapi kupuju američko oružje. Postoje indicije da bi se ovaj trend izborom Joea Bidena za američkog predsjednika mogao promijeniti ili barem ublažiti. Zbog straha da bi se to moglo desiti, nervoza u arapskim prijestolnicama iz dana u dan sve je veća. Približavanje Izraelu nekih arapskih režima jedan je od pokušaja da se zaledi status quo na Bliskom istoku i spriječi izbijanje nekog novog arapskog proljeća.

Prethodni članak

Novi egzodus Rohingya

Sljedeći članak

ĐURĐEVIČKI VITEZ OD SOLI

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!