fbpx

“Zaboravljena” plinska kriza

Početkom 2019. godine Egipat, Uprava kiparskih Grka, Grčka, Jordan, Izrael i Palestina sklopili su sporazum u Kairu o formiranju “Istočnog mediteranskog plinskog foruma” s ciljem uspostave regionalnog tržišta prirodnog gasa i izgradnje saradnje usredotočene na energiju. Sve te zemlje tretiraju Tursku kao da ona nema 1.577 kilometara obale Sredozemnog mora. Isto tako tretiraju Lebanon, a na vrh svega toga, Uprava kiparskih Grka tretira turske Kiprane kao nepostojeće i nevrijedne dijeljenja prirodnih resursa

Piše: Bojan BUDIMAC

Dok su pogledi svjetske javnosti, zahvaljujući oglavini (konjskim naočalima) kojom joj globalni mediji usmjeravaju pažnju, okrenuti ka Siriji, turskoj antiterorističkoj operaciji, egzekuciji Bagdadija itd., u istočnom Sredozemlju tenzije već godinama rastu, a ne posvećuje im se pažnja koju zaslužuju.

Od 2009. godine međunarodno interesiranje za priobalne resurse nafte i gasa na istočnom Sredozemlju pratio je ciklus od uzbuđenja do zastoja u aktivnostima, od razočaranja i opet do uzbuđenja. Posljednji ciklus uzbuđenja traje dvije-tri godine. Uzbuđenje je zapravo eufemizam s obzirom na to da su tenzije oko otkrića velikih rezervi prirodnog gasa i nešto manjih nafte u bazenu Levanta na ivici oružanog sukoba. Kada se zna da ondje leži prirodnog gasa u vrijednosti od 3 hiljade milijardi dolara, onda bojazan da će se grabež oko njega okončati ratom nije nikakvo pretjerivanje (ilustracije radi, ta količina zadovoljila bi sve energetske potrebe Turske za 572 godine ili cijele Evrope za 30 godina).

U centru napetosti jeste spor oko ekskluzivnih ekonomskih zona, prije svega između Turske i Kipra (južnog), ili kako se u Turskoj taj entitet naziva – Uprava kiparskih Grka (GCA), no u sukobu, odnosno (za sada) diplomatskom nadgornjavanju aktivno učestvuju Grčka, Izrael i Egipat, vukući za sobom Jordan i Palestinu, ali tu se spisak pretendenata na profit ne završava. Naime, Italija i Francuska također imaju uloge, dok Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati “terciraju” dajući podršku (južnom) Kipru, valjda na ime “stoljetnog” grčko-arapskog prijateljstva.

Olahka predaja ostrva u Egejskom moru Lozanskim mirom i kasnije Ugovorom o miru s Italijom iz 1947. godine u Parizu još doprinosi ovdašnjoj percepciji da Turska “gubi za (diplomatskim) stolom”, ali važnije od toga jeste da su demarkacione linije povučene u vodama Egeja i Sredozemnog mora konstantni izvor stalnog trenja između Grčke i Turske.

Ekskluzivna ekonomska zona (EEZ) koncept je usvojen na Trećoj konferenciji Ujedinjenih nacija o pomorskom pravu (1982), kojom obalna država preuzima nadležnost nad istraživanjem i iskorištavanjem morskih resursa u svom susjednom dijelu kontinentalnog pojasa koji se proteže na 200 milja od obale. Ko god da je smišljao koncept bio je kratkovid i/ili nije imao mapu Sredozemlja pri ruci. No, iako s pretenzijama da bude univerzalan, koncept nije usvojen od svih članica Ujedinjenih naroda. Turska ga, upravo zbog sporova s Grčkom, nikad nije potpisala, a van sporazuma su i SAD (potpisale, ali nisu ratificirale i ne smatraju se obavezanim) i Izrael, koji također nije potpisao Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravu mora (UNCLOS).

Kreatori konvencije itekako su bili svjesni da ona ne donosi instant-rješenja pa za sporne slučajeve paragraf 74 kaže: “Razgraničenje ekskluzivne ekonomske zone između država sa suprotne ili susjedne obale izvršit će se dogovorom na temelju međunarodnog prava, kako je navedeno u članu 38 Statuta Međunarodnog suda pravde, radi postizanja pravednog rješenja.” Dakle, dogovorom! Uzrok tenzija upravo je što nikakvog dogovora između Uprave kiparskih Grka i Turske, s jedne, ni između Grčke i Turske, s druge strane, o ekskluzivnim ekonomskim zonama nema. Početkom 2019. godine Egipat, Uprava kiparskih Grka, Grčka, Jordan, Izrael i Palestina sklopili su sporazum u Kairu o formiranju “Istočnog mediteranskog plinskog foruma” s ciljem uspostave regionalnog tržišta prirodnog gasa i izgradnje saradnje usredotočene na energiju. Sve te zemlje tretiraju Tursku kao da ona nema 1.577 kilometara obale Sredozemnog mora. Isto tako tretiraju Lebanon, a na vrh svega toga Uprava kiparskih Grka tretira turske Kiprane kao nepostojeće i nevrijedne dijeljenja prirodnih resursa.

Grčki Kiprani neće da se ujedine sa Sjevernim Kiprom, neće da se ostrvo podijeli na dvije države, ali hoće ekskluzivno pravo na resurse čitavog ostrva. Ponude Sjevernog Kipra i Turske da se profit od resursa (naročito onih koji su očigledno dio Sjevernog Kipra) dijeli, odnosno da sve strane imaju koristi od njihove eksploatacije, potpuno su ignorirani.

U neku ruku, minus vojna okupacija (nemoguće zbog turskog vojnog prisustva), ponašanje Uprave kiparskih Grka podsjeća na ponašanje Izraela prema resursima na okupiranoj Palestini. Nije čudo da su se te “srodne duše” ujedinile.

Napor da se Turska izolira krunisan je sporazumom o ekskluzivnoj ekonomskoj zoni (EEZ), koji je Uprava kiparskih Grka jednostrano i nezakonito sklopila s regionalnim zemljama, a koja je rezultirala jednom, blago rečeno, perverznom podjelom istočnog Mediterana. Sam pogled na mapu prema kojoj ne samo da je Turska praktično ostavljena bez gotovo ikakve ekskluzivne ekonomske zone, nego se, štaviše, grčka EEZ proteže na do 700 metara (da, dobro ste pročitali – sedamsto metara) od turske obale (kod ostrva Megisti (Castellorizo) naspram turskog mediteranskog grada Kaş) izaziva “divljenje” prema grčkoj neobuzdanoj želji za provokacijom. Poseban apsurd jeste da su time EZZ Grčke i Kipra spojene “u kuku”, a to je omogućeno negiranjem turske EEZ.

No, toj perverziji prethodilo je unilateralno parcelisanje kiparske EZZ od Uprave kiparskih Grka na 13 parcela i izdavanje licenci za istraživanje i eksploataciju stranim korporacijama. Tada, kao i sada, postojanje turskih Kiprana i njihovi interesi nisu uzeti u obzir. U februaru prošle godine turski ratni brodovi spriječili su brod Saipem 12000 da priđe i da započne istraživačko bušenje parceli 3 (u vodama istočno od ostrva, na koje pravo polaže Sjeverni Kipar). Brod je bio iznajmljen od italijanske multinacionalne naftne i plinske kompanije sa sjedištem u Rimu – Eni. Unilateralni potezi izazivaju unilateralne poteze.

Od proljeća ove godine Ankara je poslala dva broda za istraživanje i bušenje – Fatih i Yavuz – na istočno Sredozemlje, potvrđujući pravo Turske i Turske Republike Sjeverni Kipar na resurse regije. Područje istraživanja i bušenja u potpunosti je na turskoj kontinentalnoj ploči, koja je registrirana kod Ujedinjenih naroda, a u skladu je s licencama koje je Vlada Turske prethodnih godina dala nacionalnoj naftnoj kompaniji Türk Petrol. Oba broda operiraju pod zaštitom turske mornarice. Yavuz je početkom oktobra stigao na lokaciju Güzelyurt-1 – turski naziv za samoproglašenu parcelu 7 jugozapadno od kiparskog ostrva.

Činjenica da su Grčka i Južni Kipar, potonji idiotlukom Annanovog plana iz 2004, članice EU omogućuje im da uživaju podršku Unije. Njihov gangsteraj, baš kao i terorizam PKK-a, valjda je u skladu s evropskim “vrijednostima”, te sredinom oktobra zbog antiterorističke operacije Izvor mira i bušenja u istočnom Sredozemlju EU je odlučila da suspendira izvoz oružja u Tursku i da sačini listu sankcija. Teško da je u Ankari neko izgubio san zbog toga. Naprotiv, tursko Ministarstvo vanjskih poslova izdalo je saopćenje u kome se kaže da će Turska ozbiljno preispitati saradnju s EU. Interesantno je kako je EU uvezala sprečavanje formiranja PKK-istana i situaciju u istočnom Sredozemlju u jednu stvar. Teško je oteti se utisku da sve u paketu nije pokušaj daljnjeg komadanja i satjerivanja Turske u ćošak.

Dokle će ići zaoštravanje situacije na istočnom Sredozemlju, teško je reći. Napetost bi se mogla smanjiti ako bi se interesi Turske i turskih Kiprana uzeli u obzir. No, ne treba zadržavati dah da će se to desiti.

U regiji se upravo dešavaju dvije velike vojne vježbe. Jedna o kojoj skoro da nema informacija (osim na grčkom) pod nazivom Meduza-9, koja ima za cilj “jačanje vojne saradnje Grčke, Egipta i Južnog Kipra, što je od posebnog značaja zbog nestabilne geopolitičke situacije u široj regiji jugoistočnog Sredozemlja”, kako navode grčki mediji, odigrava se na i oko Krita. Oružane snage iz Bugarske, Francuske, Njemačke, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Italije, Jordana, Kuvajta, Maroka, Bahreina, Južne Koreje, Portugala, SAD-a i Saudijske Arabije pozvane su da prisustvuju vježbi kao promatrači.

 

PROČITAJTE I...

Koriste se podrivačke metode, u specijalnom ratu poznate i kao vađenje sadržaja ispod temelja objekta koji se želi srušiti. Podrivanje se koristi rušenjem konstrukcije države kroz pravni sistem, opstruiranjem zakona i ustavnog poretka države, uspostavljanjem paralelnih paradržavnih, paravojnih, paraodgojnih, paraobrazovnih i parapolitičkih tvorevina. Potonje se u ovom trenutku koriste kao grupe za pritisak na legalne političke snage radi njihovog oslabljivanja. Grupe za pritisak jesu forma specijalnog rata koje se planski kreiraju s očekivanjem da će nastati političke krize i koriste se da bi se umanjila efikasnost legalnih političkih snaga, a u konkretnom slučaju, pod tretmanom grupa za pritisak, koje su godinama stvarane unutar nje same, trenutno se nalazi SDA. U široj slici ovdje, prije svega, govorimo o djelovanju političkih faktora Srba i Hrvata oličenim u pojavama Milorada Dodika i Dragana Čovića, koji su glavna poluga u subverzijama specijalnog rata

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI