“Kad smo otišli, imali smo šta vidjeti. Gdje taj čovjek živi proteklih 13 godina, kakav je taj objekt od kartona, daske i lima, ja to u svom životu za svojih 49 godina nisam vidio. U ime Udruženja, a i kao njegovi saborci, nismo mogli ostati ravnodušni na ovu situaciju. Odmah smo počeli razmišljati kako da mu pomognemo i da napravimo kakvu-takvu kuću u kojoj bi mogao živjeti”, kaže Ferid Haskić Taško

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Nedaleko od Trening-centra Nogometnog saveza BiH u Zenici, u šipražju i niskom rastinju, na izuzetno nepristupačnom terenu živi Ferid Dizdarević Hosovac, ratni veteran – diverzant. Ferid životari bez struje i vode, u nečemu što se ne može nazvati ni kućom, ni barakom, ni straćarom. U tom kućerku od šest metara kvadratnih, koju je napravio vlastitim rukama, Hosovac živi već 13 godina. Tu je zasadio i voćnjak koji mu je glavni izvor primanja, a ima i svoju baštu koja mu, kako kaže, daje sve što mu treba.

GUBITAK DJETETA, DELOŽACIJA…

Demobiliziran je 1996. godine i tada je dobio i posljednju plaću, poslije koje više nikad ništa nije tražio od vojske. Smatrao je da uvijek ima težih slučajeva i boraca kojima je pomoć potrebnija. S porodicom je živio u zeničkom naselju Blatuša, u garsonijeri, sve do 2005. godine, kada je deložiran iz stana. Iste godine ostaje bez petogodišnjeg djeteta kojeg je usmrtio automobil na magistralnom putu. Tada ga i žena napušta, a on odlazi na Crkvičko brdo da preživljava u svojoj zemunici, kao da za njega sve ove godine rat nikad i nije prestao. Ferid trenutno radi po devet sati za dnevnicu od 15 maraka, a tvrdi da ne može iščekati proljeće kako bi počeo s radom u bašti i voćnjaku.

“Nikad nigdje nisam ništa tražio, niti sam dobio bilo kakvu pomoć. Mene to nije interesovalo. Umjesto toga, ja sam gore čupao drače, sadio voće, sijao krompir, grah i luk kako bih imao hrane. Imam dobar voćnjak, skoro 200 stabala, ali je na državnoj zemlji. Tu je nekad bio rudnik, pa se često može vidjeti i dim kako izlazi iz zemlje. Svještio sam kalemljenje voća, a prije desetak godina počeo sam brati plodove iz svog voćnjaka. Nekad naberem i dvije tone šljive, a imam i trešanja, oraha, kajsija, bresaka i malo malina”, priča Ferid Dizdarević Hosovac.

Jednog dana prolazio je pored prostorija Udruženja “7. muslimanska viteška oslobodilačka brigada Armije RBiH”, pa je svratio da vidi ima li nekoga od njegovih saboraca s kojima je proveo čitav rat u borbama. “Tuda sam prolazio hiljadu puta, ali nikad nisam znao da je tu udruženje dok mi to jedan borac nije rekao, komandir čete kojeg sam ima i tri mjeseca sreo na ulici. Slučajno sam taj dan tuda šetao, pa sam se sjetio da je tu Udruženje. Bilo mi je drago da vidim i poselamim nekoga od mojih ratnih drugova, te sam uvratio. Pitali su me kako sam i gdje živim, ja sam im samo rekao da sam u jednoj drvenoj baraci na Crkvičkom brdu. Odmah sutradan trojica iz Udruženja došli su mi u posjetu. Kad su vidjeli kako i gdje živim, odmah su se organizirali da mi naprave kuću. Ja u to, pravo da vam kažem, ispočetka nisam vjerovao. Ama kakva kuća i kakvi bakrači, nema od toga ništa. Ali, evo, nakon manje od mjesec ljudi su organizirali sve, ja haman i sad ne vjerujem svojim očima”, sjetno će Hosovac.

“Kad smo otišli, imali smo šta vidjeti. Gdje taj čovjek živi proteklih 13 godina, kakav je taj objekt od kartona, daske i lima, ja to u svom životu za svojih 49 godina nisam vidio. U ime Udruženja, a i kao njegovi saborci, nismo mogli ostati ravnodušni na ovu situaciju. Odmah smo počeli razmišljati kako da mu pomognemo i da napravimo kakvu-takvu kuću u kojoj bi mogao živjeti. Bio je ondje jedan objekt u kojem je držao koze, mislili smo to srušiti i napraviti kuću. Međutim, kad smo se malo konsultirali, uvidjeli smo da bi bilo kakav objekt kojeg bismo napravili zapravo bio ilegalno sagrađen, pa bi nas odmah počeli prozivati, a i jedva bi dočekali da nas operu u medijima, bez obzira na to što imamo dobre namjere”, kaže Ferid Haskić Taško, predsjednik Upravnog odbora Udruženja “7. muslimanska viteška oslobodilačka brigada”, te nastavlja:

“A već smo u međuvremenu našli nešto materijala kako bismo počeli graditi kuću. Onda je naš saborac i član Udruženja Muamer Kahriman dogovorio sa svojom tetkom u Gornjoj Zenici da nam proda manju kuću. Njena je cijena pet hiljada maraka, a ima i vodu i struju. Odmah smo otišli s našim Hosovcem u Gornju Zenicu, njemu se kuća svidjela naprvu, pa smo onda odlučili da sva sredstva koja smo do tada prikupili uložimo u renoviranje ove kuće. Bog daje, a narod ne vjeruje. Kad imate iskren nijet, onda vam ljudi sami dolaze i pomažu kako ko može. Jednog dana tako sjedimo i razmišljamo šta bismo i kako bismo skupili ovih pet hiljada maraka, a samo mi na mobitel stiže poruka od Mehdina Jakubovića, majora iz Oružanih snaga BiH. Nemalo zatim smo se čuli, on je u međuvremenu pročitao priču i vidio fotografije kuće. Kada sam mu rekao da kuća košta pet hiljada maraka, odmah mi je rekao da se ništa ne brinemo, da je novac osiguran, a da je na nama da organiziramo kupoprodajni ugovor.”

AKCIJA POMOĆI NEUSTRAŠIVOM BORCU

Muamer Kahriman kaže da ga je Hosovac odmah pitao da li pored kuće ima dovoljno zemlje koju bi obrađivao. “On ni ovu zemlju neće da ostavi. To je čovjek koji hoće da radi, neće da leži. Skupili smo mu i malo sjemena koje, čim se proljepota, može posijati. Tu je 50 kila krompira, 5 kila graha, luka, svega. Imat će on tu pored nove kuće oko četiri dunuma zemlje da obrađuje, a razgovarali smo i da nabavimo 50 stabala višnje oko kojih će raditi. Njega taj rad i drži, pa je u dobroj kondiciji iako ima 64 godine. Moja tetka je njemu htjela ovu kuću dati besplatno da u njoj živi do kraja života, međutim, u međuvremenu se otvorila mogućnost da je otkupimo”, kaže Kahriman.

Do sada su iz Udruženja nabavili dasku, letve, cement, kreč, prozore i vrata, a prošle sedmice su mu kupili i 2.000 komada polovnog crijepa za 200 maraka. Kažu da je potrebno još mnogo ulaganja i da nedostaje još novca kako bi se ovaj projekt priveo kraju, ali, s obzirom na to da će čekati toplije dane kako bi počeli s renoviranjem, nadaju se da će se u međuvremenu pojaviti ljudi koji će im pomoći da Ferid što prije useli u kuću u Gornjoj Zenici. Također, iz Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata kazali su kako će Feridu uplatiti na račun pet hiljada maraka kako bi mu se pomoglo.

Kada je riječ o ratu i ratnim danima, Vahid Isaković, sekretar Udruženja, prisjeća se da je Ferid Dizdarević Hosovac bio neustrašiv borac: “To je bio strašan diverzant, kakve rijetko možete sresti. Jedan od hiljadu, kako smo to onda govorili. Došao je iz Hrvatske, bio je iskusni ratnik i za sve nas pojam vojnika. Došao je s vukovarskog ratišta i za njega nijedan zadatak nije bio neostvariv.”

Ferid je prilikom pada Vukovara sa 140 saboraca krenuo u proboj, nakon čega se samo njih 35 vratilo. “Izašli smo u Komletincima kod Vinkovaca. Odatle sam otišao u Mali Muštar, pa sam bio i u okolici Zagreba. Bilo je žestokih borbi. Nakon određenog vremena, počeli su problemi i u Bosni, pa sam se brže-bolje prebacio na našu teritoriju. Sjećam se jedne prilike da smo za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu nas nekoliko, bio je tu i komandir Taško, sjedili ispod neke bukve. Padne granata, zasu nas zemlja. Pogledam, u krilu mi povelik geler, još vruć. Uzmem ga i samo prebacim Tašku. Dugo smo se smijali. Bili smo bezbrižni kao da nismo znali da nam život svakog trena visi o koncu. Kasnije je u toj istoj akciji Taško bio ranjen, pa smo ga onda izvlačili do sigurne lokacije. Svašta se preživjelo”, prisjeća se Hosovac.

“Bio je strašan borac, zmaj, samo je bio nezgodan kad je trebalo čuvati stražu, diverzanti na to nisu bili navikli. Ja ga ostavim na straži, vratim se i legnem da spavam. Probudim se nekad u po noći, vidim, on pored mene, spava. ‘Bog ti dao svako dobro, što ne stražariš’, pitam ga, a on mi samo odvrati: ‘Ništa se ne brini, neće četnici nigdje. Do ujutro ih nema sigurno, ne smiju ti oni doći.’ On nastavi da hrče, a meni san više neće na oči. Po čitavu noć onda osluškujem i gledam da neće biti kakvog belaja. A pravo je onda govorio, nikad četnici nisu došli. A nismo mi skoro nikada čuvali linije, mi smo ih probijali, a vrlo rijetko smo ostajali na jednom mjestu da čuvamo položaje”, tvrdi Vehid Pašalić, član Udruženja i Feridov ratni drug.

S obzirom na nedavne proteste koje su organizirali demobilizirani borci u Federaciji BiH, Ferid kaže kako od toga nema ništa i kako se prava ne traže na ulici, već pred institucijama i boračkim udruženjima. “Pa, ljudi moji, ne treba blokirati ulice i maltretirati svijet, već treba stati pred institucije i tražiti svoja prava, a pusti narod neka živi svoj dio života. Današnjim političarima dobro bi došlo kada bi im se na samo par dana isključila voda i struja, pa da se oni koji su bili za vrijeme agresije u BiH prisjete, a oni koji nisu da nauče kako je bilo svima nama u ratu, a i da malo razviju svijest o svojim borcima koji su odbranili svoju državu od nebrojeno puta moćnijeg agresora. Onda bi se problemi vrlo brzo rješavali, a onda bi ti isti političari shvatili kako ja već godinama živim”, poručuje Hosovac.

Također, on poručuje borcima da hljeba nema ako stojite na ulici i ne radite ništa. “Hljeb se mora zaraditi radom i trudom, a od mlaćenja prazne slame ionako nema ništa. Ja nikad nisam htio da mi bilo ko nešto pokloni, uvijek sam volio zaraditi svoj ručak. Trenutno živim u kući koju sam svojim rukama napravio, i kakva je, takva je, moja je, najljepša mi je na dunjaluku i ponosan sam na ono što sam napravio. To je moj i hotel i motel i sav rahatluk. A i život mi je odličan, jer nemam nigdje drugo živjeti, a istovremeno sam primoran da budem tu. Uz Božiju pomoć, a i pomoć ljudi iz Udruženja i svih drugih dobrih ljudi, uskoro ću preseliti u novu kuću pa će mi opet biti lijep život”, naglašava Hosovac.