Vučku je trebalo još samo docrtati kako viče “Pali”, pa da simbolika bude upotpunjena.

Kada se pogleda kako pojedinci tumače rezultate Lokalnih izbora, sve se tačnijom čini ona teza kako je opaka mržnja spram SDA jedina stvar koja je zajednička raznoraznim političkim projektima u Sarajevu i jedini interes koji ih ujedinjuje i drži na skupu. Nekada čak nije niti jasno šta, osim percepcije poraza ideje koju za njih same SDA predstavlja, poneki pojedinci i slave.

Recimo, kako razumjeti to da Zlatko Lagumdžija, pripadnik nekadašnje komunističke nomenklature, bivši dugogodišnji predsjednik SDP-a i čovjek koji nosi neslavnu titulu grobara socijaldemokratije u Bosni i Hercegovini, slavi pobjedu Četvorke u nekoliko sarajevskih općina usklikom “Ipak je moguće!” i crtežom na kojem se nalazi maskota Vučka, koja s titovkom na glavi (barem se nadati da je titovka, a ne šajkača), bombama na opasaču i komesarskom torbicom na boku stoji iznad Sarajeva i pozdravlja ga stisnutom pesnicom!

Kakav JNA ugođaj!

Vučku je trebalo još samo docrtati kako viče “Pali”, pa da simbolika bude upotpunjena.

Ali šta je Lagumdžija ovim htio da poruči? Da li singnalizira da je pobjeda Četvorke u stvari povratak protjeranog militantnog komunizma s brda u grad? Ili možda sugerira da nije bitno što se ovaj uspjeh Četvorke sastoji uglavnom od rasta NiP-a, listom sastavljenog od bivših kadrova SDA, kojima zbog beskrajnog oportunizma i nezdravih ambicija nije bilo mjesta u toj stranci, dok Naša Stranka stagnira, a SDP i dalje propada, jer će se svejedno vladati u skladu s ljevičarskim neokomunističkim agendama i idejama?

Da li Lagumdžija zna nešto što većini javnosti nije poznato? Ili možda pakosni i diskreditirani Zlatko Lagumdžija jednostavno pokazuje da bilo kakav poraz SDA, čak i onaj lokalni, doživljava kao ličnu satisfakciju te rehabilitaciju bankrotirane ideologije koju je baštinio.

Postavlja se i pitanje o kome i o čemu ovakve čudnovate proslave više govore. Da li o zabludama povampirenih slavljenika ili istinskoj prirodi stranke Elmedina Dine Konakovića? Može li biti da je Narod i pravda samo nominalno desna i tradicionalistička stranka te da se u stvari radi tek o političkom paravanu iza kojeg će se kriti dok se sprovode istinski ciljevi one ideologije koju baštine i Zlatko Lagumdžija i Predrag Kojović?

Ako se sjetimo perioda kada je NiP bio dio Frankenštajn koalicije, koja je upravljala Sarajevom, a koja je ne samo odobrila i podržala skandaloznu homoseksualnu paradu već i otvorenu lgbtizaciju javnog emitera TVSA, onda možda takav scenarij i nije daleko od istine. (M. D.)