Da bi se uopće mogao pojaviti život, Zemljina pozicija u odnosu na Sunce morala je odgovarati tzv. nastanjivoj zoni, uskom području oko zvijezde, gdje nije ni prevruće ni prehladno i gdje može postojati voda u tekućem stanju (slika 2). Žuta zvijezda u sredini naše je Sunce. U horizontalnim krugovima samo je zelena zona u kojoj se nalazi Zemlja pogodna za život. Zemlja se nalazi i u centru plave zone vertikalno, koja obuhvata međuzvjezdani nastanjivi pojas, upravo u idealnoj poziciji za nastanak života (presjek zelene zone horizontalno i plave vertikalno). Ovo je prvi, tzv. svemirski preduvjet za nastanak života. Zemlja ima još nekoliko specifičnih osobina kao što su: oblik geoida, nagnutost ose i eliptična putanja, atmosfera, magnetosfera, hidrosfera, zahvaljujući čemu imamo dan i noć, godišnja doba, klimatske promjene i kruženje vode, što su tzv. zemaljski preduvjeti za život.

Osnovna jedinica svakog života jeste ćelija, koja se sastoji od vode, proteina, masti, ugljikohidrata, nukleinskih kiselina i mineralnih soli. Za građenje ovih hemijskih spojeva potrebna su četiri elementa – vodik, azot, kisik i ugljik, koje smo dobili na poklon. Čudno, kisik i vodik su se “dogovorili”, pa je nastala voda, jedina tvar u svemiru s tri agregatna stanja (bez čega ne bi bilo kruženja vode). Ali, da bi nastao život, trebaju se formirati molekule nukleotida od kojih nastaju nukleinske kiseline koje mogu prenositi informacije za proizvodnju proteina od kojih će se kasnije graditi struktura prvog jednoćelijskog života. Glavni sastojak budućeg života jeste DNK – deoksiribonukleinska kiselina, koja u sebi pohranjuje nasljednu uputu. Ona u sebi sprema genetičke informacije, a građena je od dvaju zavojito obavijenih dugačkih lanaca nukleotida. To je poznata dvostruka spirala DNK (slika 3) s informacijama zapisanim pomoću baza: citozin, timin, guanin i adenin. Ove baze, i kad ih imamo, još su uvijek samo mrtvi hemijski spojevi. Teško nam je zamislivo kako je moguće da su u organizmu svake biljke, životinje, ali i u nama ljudima isti anorganski elementi koji, kad se slože na poseban način, postaju živi. Za znanost je i danas neobjašnjivo kako to od mrtvog sjemena stavljenog u mrtvu zemlju, zalivenog mrtvom vodom i obasjanom mrtvom energijom Sunca iznikne živa biljka koja proizvodi kisik, daje plodove itd. Na ništa od ovoga znanost nema odgovor, dok teolozi citiraju kur'anske ajete: “On iz neživog stvara živo i živo pretvara u neživo. On oživljava zemlju nakon mrtvila njezina – isto tako ćete i vi biti oživljeni”, ili: “Allah čini da zrnje i košpice prokliju. On iz neživa izvodi živo, iz živa neživo – to vam je, eto, Allah, pa kuda se onda odmećete?”

3. Pitanje zašto treće je na koje znanost nema odgovor, a postavio ga je Albert Einstein: “Ne želimo samo da saznamo kako je ustrojena priroda i kako se odvijaju prirodne pojave, već i da, po mogućstvu, dostignemo cilj koji može izgledati utopistički i drzak, da saznamo zašto je priroda baš ovakva kakva je, a ne nekakva drugačija?”

Zašto imamo svemir (savršen red), a ne njegov antonim haos (potpuni nered), zašto imamo prirodne zakone po kojima se sve nepogrešivo odvija u mikrokosmosu i makrokosmosu, ne možemo znati – možemo samo filozofski “masirati mozak” ili potražiti odgovore u vjeri.

Uz mnogo pokušaja i pogrešaka, na mnoga pitanja “kako” znanost je dala odgovore u posljednjih oko 2.000 godina. Tako je od 350. godine pr. n. e. do 1650. godine n. e. od Platona, Aristotela i Ptolomeja, znanošću dominirao geocentrični model s četirima osnovnim sastojcima prirode (voda, vatra, zemlja i zrak). Od Kopernika, Keplera i Newtona narednih 300 godina, do početka 20. stoljeća, imamo heliocentrični sistem i vrijedili su samo Newtonovi zakoni gravitacije i smatralo se da fizika nema više šta istraživati. U posljednjoj četvrtini stoljeća, Planck je utvrdio da se zračenje emitira i apsorbira povremeno u paketima energije određene veličine. Ovi paketi energije nazvani su kvanti. Tako su udareni temelji kvantne fizike. Sljedeći korak napravio je Albert Einstein teorijom relativiteta, koji je uz Friedmana, Feynmana, Hawkinga i mnoge druge proširio spoznaju do novih i neslućenih granica. Danas je fizika u fazi traženja nove teorije svega koja bi trebala dati kompletnu sliku pojavnog svijeta i uskladiti sve postojeće teorije. I ako uspije u tome, to nas neće približiti odgovoru na pitanje zašto.

SLIJEPA ULICA EVOLUCIJSKE MISLI

Evolucija (latinski evolutio) znači razvitak, razvoj iz nižega u više, ili iz jednostavnog u složeno. Ali, od 1859. godine i prvog izdanja Darwinovog Porijekla vrsta pojam evolucije dobija druge konotacije i pretvorio se u simbol i oruđe materijalizma i ateizma u konfrontaciji s religijskim pogledom na svijet.

U poglavlju Rekapitulacija i zaključak Darwin ukazuje na najozbiljniju manjkavost svoje teorije: “Po ovoj teoriji, morao je nastati beskonačan broj povezujućih članova između živućih i izumrlih stanovnika svijeta, te u svakom uzastopnom periodu između izumrlih i još starijih vrsta; zašto onda svaka geološka formacija nije prepuna takvih spojnih karika? Zašto svaka zbirka fosilnih ostataka ne pruža jasan dokaz o postupnosti i promjeni životnih oblika?” Darwin je vrlo samokritično opisao očigledne i suštinske nedostatke svoje teorije, koji ni do danas nisu otklonjeni. Takav dokaz nije moguće pronaći jer to jednostavno nije istina – ne postoje nikakve prelazne vrste. Da postoje – vidjeli bismo ih i danas, jer nema razloga, ako je evolucija istinita, da se proces formiranja novih vrsta ne odvija i sada. Zbog tog očiglednog razloga, u poglavlju Poteškoće u teoriji Darwin kaže: “Ako su jedne vrste potekle od drugih vrsta pomoću finih odstupanja, zašto posvuda ne vidimo bezbrojne prijelazne oblike? Zašto sva priroda nije u konfuziji, umjesto što su vrste, kao što vidimo, tako dobro definirane?”

Najbolji su primjer tzv. “živi fosili”, koji zorno pokazuju da su životinje stvorene i nisu se mijenjale stotinama miliona godina koliko postoje, kao što su fosil vilinog konjica star 150 miliona godina, fosil slijepog miša star 50 miliona godina i fosil komarca star 46 miliona godina (slika 4).

Punih 150 godina nakon objave Porijekla vrsta bilo je za očekivati da će početak 21. stoljeća s razvojem molekularne biologije i genetike doprinijeti definitivnom dokazivanju teorije evolucije. Desilo se suprotno – nova naučna dostignuća evolucionistima su donijela samo višestruke dileme oko kojih ne mogu ni približiti stavove jer nove spoznaje o kompleksnosti života dodatno produbljuju postojeće šupljine u teoriji evolucije.

Tako poznati evolucionist Mark Ridley u antologiji evolucijske misli Evolucija, klasici i savremene spoznaje kaže da bi “ova antologija na kraju mogla prikazati evoluciju kao gomilu proturječnih teorijskih rasprava”.

Motoo Kimura 1991. godine naglašava probleme dviju teorija u tumačenju mutacija: “Prema neutralnoj teoriji, većina evolucijskih mutantnih supstitucija na molekularnom stupnju jesu posljedica slučajne fiksacije, koja se događa zbog uzorkovanja što ga stvara drift selekcijski neutralnih mutanata pod stalnim pritiskom mutacija. To se gledište oštro suprotstavlja tradicionalnoj neodarwinističkoj sintetičkoj teoriji evolucije, koja tvrdi da se širenje mutanata unutar vrste u procesu evolucije može dogoditi samo pomoću pozitivne prirodne selekcije.”

1. C. Lewontin u djelu Paradoks varijacije kaže da bi “Darwin danas bio iznenađen spoznajom da prirodna selekcija može čuvati, ali i uništavati varijaciju unutar populacije. Bez znanja o genetici i osobito bez spoznaje o moći segregacije hibridnih alela, on nije mogao ni zamisliti vrste selekcije koje ustvari mogu stabilizirati naslijeđenu varijaciju. Dakle, ključni stav – mogućnost da se jedna vrsta stvori od druge –potpuno je iskonstruiran. Očito da evolucionisti nemaju ni o čemu potpuno usaglašen stav – čak ni o tome šta je prirodna selekcija (Darwin je mislio jedno, ali pogrešno, danas misle drugo, ali se ne slažu oko toga).

Molekularni biolog J. L. Monod tvrdi da bi se “teorija evolucije morala nazvati teorijom drugog reda jer je ta teorija namijenjena objašnjavanju pojava koje nikada nisu promatrane. Evolucija nikad nije bila promatrana čak ni u najjednostavnijem obliku – onom koji moderni teoretičari zahtijevaju kao potvrdu evolucije, tj. jednostavnu diferencijaciju jedne vrste od druge. Ta pojava nikad nije viđena. Dakako, nikada se ne može dokazati nikakva rekonstrukcija te vrste, a još je gore što se nikakva rekonstrukcija te vrste ne može nikada ni oboriti. Stoga bi se moglo činiti da je cijela selekcijska teorija evolucije ekstremna intelektualna konstrukcija, posebno s gledišta epistemologije nalik na onu Karla Poppera, za kojeg – a ja se posve slažem s njim – značajka istinski znanstvene teorije nije da se ona može dokazati – nego da znanstvena teorija mora imati takvu strukturu da se može oboriti.

Vjerujem da imamo dovoljno argumenata da pokrenemo akciju koja bi za rezultat trebala imati bar toliko da se sve ozbiljne manjkavosti teorije evolucije nađu u školskim udžbenicima, a ne da se teorija evolucije izučava kao nesporna naučna istina. Paralelno treba uspostaviti mogućnost da se ravnopravno iznese vjerski stav, pogotovo u dijelu na koji znanost nema nikakav odgovor (osim ako filozofe ne unaprijedimo u znanstvenike). Znanost nema odgovore o prirodi naše duše, altruizmu, moralu, emocijama itd. Objašnjenja koja se djeci daju za taj dio jesu filozofsko-ateistička – “sve je to racionalno objašnjivo samo još ne znamo kako, ali nemojte slučajno pomisliti da bi vam religija mogla pomoći u traženju istine”.

Teorija evolucije najmanjkavija je upravo na primjeru ljudske vrste, jer ako je evolucija stvarno naša “majka”, a majmuni naši najbliži rođaci – zar ne bismo trebali izgledati kao na slici u prilogu?!