“Čujemo razne izjave zbog kojih se često puta osjetimo uvrijeđeni. Mnogi su od nas uvrijeđeni kada čuju da nas neki u svojim izjavama nazivaju srebreničkom sirotinjom i preko nas pokušavaju ubirati političke poene, ili se razračunavati s onima koji pomažu nama, a i Srebrenici. Mi nismo sirotinja. Ima ljudi koji teško žive, ali tome su doprinijeli i oni koji su godine proveli u parlamentarnim klupama i raznim pozicijama. Njih pozivamo da kažu šta su to oni uradili za Srebrenicu i ljude ovdje, osim što su imali lične koristi”

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

Srebrenica je planetarno poznato mjesto po počinjenom genocidu nad Bošnjacima u julu 1995. godine. Uprkos svemu što se dogodilo, Bošnjaci su se nakon par godina od završetka rata počeli vraćati u svoja do temelja razrušena ognjišta, spaljena i uništena sela. Put od prvog povratka do danas nije bio lahak. Međutim, nikad nisu odustali. Najzaslužniji za opstanak Bošnjaka u Podrinju i na granici rijeke Drine jesu sami povratnici, bez obzira što mnogi pokušavaju pokupiti njihove zasluge. Ipak, rijetko se čuje priča običnog čovjeka povratnika koji se svakodnevno susreće s mnogim problemima.

KO JE NAVIKAO RADITI, NEMA PROBLEMA

“Nigdje nisam mogao naći ovo što ovdje imam”, počinje svoju priču Salko Tursunović, koji se prije deset godina vratio iz Amerike u svoj rodni Spasin Do. U Americi je proveo nekoliko godina, radio sve i svašta, od dostavljača pica i novina, do vozača kamiona i vlasnika privatne firme. Po povratku iz Amerike prvo se bavio proizvodnjom mlijeka, a nakon toga se usmjerio na uzgoj tovnih bikova.

Godišnje se u Salkinoj štali othrani više od dvadeset bikova. Posla je dosta, ali ko je navikao raditi, nema problema koji se ne može prevazići.

“U toku ove godine ja sam othranio dvadeset velikih bikova, i to je prodato. Imamo dobra iskustva s otkupljivačem Mujanovićem. Dobro je kada imaš siguran plasman. U narednim danima u moje štale stiže nova tura junadi koja će za prodaju biti spremna u februaru. Mi moramo ovdje imati konkretne projekte i podršku povratnicima. Svih nas treba da bude cilj da nam bude bolje. Prošle godine sam od Federalnog ministarstva za izbjeglice i raseljena lica dobio desetero junadi koje sam othranio, prodao i bio uredno plaćen za svoj rad. Takvi projekti su korisni za nas koji se bavimo ovim poslom”, smatra Tursunović, koji dodaje da uzgajivačima stoke ide naruku i ugovor o izvozu mesa u Tursku.

“Potpisani ugovor s Turskom o izvozu mesa veliki je plus za nas jer možemo bolje prodati naše proizvode. Imali smo mi problema s ovim našim lokalnim klaonicama i otkupljivačima stoke jer su nas ucjenjivali s cijenom. Mnogi pričaju, ali rijetko ko pita kako je nama samima. Teško je objasniti mnogima, jer mnogi, pogotovo političari, ne znaju šta je to i ne razumiju. Mnogi ne znaju šta je tov junadi. Godinu dana moraš da ga hraniš, nije to samo da ga danas smjestiš u štalu, a sutra prodaš”, govori Tursunović, koji kaže da se u Srebrenicu vratio zato što je to bila njegova želja.

“Ja sam navikao da radim. Bit ću ovdje dok sam živ. Odrastao sam ovdje i ovo je moje. Vratio sam se zato što sam to htio. Obišao sam cijelu Ameriku i nisam našao ono što ovdje ima. Jedino konkretan rad i trud znači naš opstanak ovdje. Drago mi je da ima ljudi koji su to i prepoznali i koji kroz konkretne projekte pomažu povratnike. Bitno je da ljudi zaduženi za projekte budu na terenu. Dobro je da imamo adrese na koje se možemo obratiti, kao što je Federalno ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica i ministar Edin Ramić”, kaže Tursunović, koji smatra da “mnogi nastoje iskoristiti povratnike zbog svoje lične promocije”.

“Zbog toga čujemo razne izjave zbog kojih se često puta osjetimo uvrijeđeni. Mnogi su od nas uvrijeđeni kada čuju da nas neki u svojim izjavama nazivaju srebreničkom sirotinjom i preko nas pokušavaju ubirati političke poene, ili se razračunavati s onima koji pomažu nama, a i Srebrenici. Mi nismo sirotinja. Ima ljudi koji teško žive, ali tome su doprinijeli i oni koji su godine proveli u parlamentarnim klupama i raznim pozicijama. Njih pozivamo da kažu šta su to oni uradili za Srebrenicu i ljude ovdje, osim što su imali lične koristi”, poručuje Tursunović, koji smatra da su jaki povratnici garant opstanka Srebrenice, ali i Bosne i Hercegovine.

FEDERALNO MINISTARSTVO UVIJEK JE BILO NA RASPOLAGANJU

Svega nekoliko kilometara od Spasinog Dola smješteno je selo Lipovac, koje je od centra Srebrenice udaljeno desetak kilometara. Saib Smajić se prije nekoliko godina vratio iz Amerike i kaže da je “zamijenio ulice New Yorka za makadam Lipovca”. Uz pomoć Federalnog ministarstva za izbjeglice, Opštine Srebrenica i vlastitih sredstava, Smajić je otvorio farmu pilića u svom rodnom Lipovcu. Ističe da nije bilo lahko pokrenuti farmu pilića i započeti samostalan biznis, pogotovo jer se radi o povratničkom mjestu. No, uz podršku Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica, koje je uplatilo oko 75.000 maraka, uspio je pokrenuti ovu farmu.

“Ja sam uplatio 30.000 maraka. To je bilo za izgradnju. Usto, platio sam majstore. Poslije sam nabavio i opremu, uveo vodu, struju. Ostalo sam finansirao svojim sredstvima. Nekako je najbolje na svome. Ja sam se vratio i odlučio da živim ovdje i radim. Uspio sam u svom naumu da otvorim firmu pilića. U svemu tome mi je pomoglo Federalno ministarstvo za izbjeglice i Opština Srebrenica. Potpisao sam ugovor s firmom ‘Ovako’ i posao ide intenzivno. Jako sam zadovoljan kada je posao u pitanju”, kaže Smajić, kojem je jedini problem put.

“Od Srebrenice nismo daleko. Dio puta je asfaltni, a nešto manje od dva kilometra je makadama. Taj dio makadama je problem, jer ovdje moraju da dolaze kamioni veliki. Nadam se da će se i taj problem u narednom periodu riješiti. Naravno, to bi doprinijelo i većem broju povratnika, jer, evo, posljednjih godina se intenzivirao uzgoj maline, tako da mi u selu imamo više od 15 duluma pod malinom. Svima je potreban dobar put. Federalno ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica uvijek je bilo na raspolaganju, te se nadam da će pružiti podršku da se asfaltira ovaj dio puta. Dobra infrastruktura garant je opstanka i uspjeha našeg posla”, kaže Smajić, čija farma ima kapacitet od 7.500 pilića.

“Farma pilića ‘SS Lipovac’ prva je na području mjesne zajednice Sućeska. Cijela porodica je angažirana na radu jer ima posla. Imam ugovor s firmom ‘Ovako’ i otkup je garantiran, što je veliki plus. Ja sam na ovaj način riješio pitanje mog zaposlenja, cijela porodica je zbrinuta”, kaže Smajić.

MNOGI SVOJIM AUTORITETOM PODGRIJAVAJU PODJELE

U Gornjim Potočarima se stanovništvo bavi poljoprivredom i stočarstvom. Dobar dio mlađih osoba radi u “Preventu” i drugim firmama čije je sjedište u Potočarima. Riad Salihović se 2004. godine vratio u Gornje Potočare i počeo obnavljati kuću i imanje. Kaže da posla ima ko hoće raditi, a uzgojem bikova bavi se već nekoliko godina. Salihović kaže da stanje povratnika nije na zavidnom nivou.

“Život povratnika je svugdje težak. Mi znamo kakva je prošlost Srebrenice i s kakvim problemima se i danas susrećemo. Međutim, svim tim problemima su u velikoj mjeri doprinijeli i naši političari i ‘patrioti’ koji su godinama bili na raznim funkcijama. To se vidi iz njihovog materijalnog stanja”, kaže Salihović, koji smatra da bošnjački političari u Srebrenici moraju više uraditi.

“U proteklim mjesecima imali smo jednu nezavidnu političku situaciju u kojoj su Bošnjaci podijeljeni. To ne može biti dobro ako je jedna kuća podijeljena, jer sve to utječe na običnog čovjeka i živote ljudi ovdje. Nažalost, izgubili smo načelnika, skupštinsku većinu i jedinstvo. Mnogi svojim autoritetom podgrijavaju podjele, a do jučer su bili dio politike. Sve je to krajnji nepovoljan rezultat po stanovništvo. Ono što se kaže: neki ne trebaju da nas brane. Bitno je da se urazume svi naši predstavnici i da se posvete direktno građanima”, kaže Salihović, koji smatra da se mladima treba pružiti prilika i poboljšati uvjeti života. Mi ne smijemo dozvoliti trend da mladi odlaze odavde. Mora se govoriti o infrastrukturi, poslovima, zapošljavanju, projektima. To naši politički predstavnici sada ne rade. Ako put nije dobar i ako meni ne može doći hrana za stoku, kako da ja opstanem?! Junadima mora hrana doći, a kako, to niko ne pita. Osim što platim hranu, ja moram da razmišljam o putu, a nekoliko stotina metara ne bi trebao biti neki veliki problem. Ovo je naše i naše je da se borimo da radimo. Nama je dosta šuplje i deklarativne priče. Mora se sistematski raditi. Mi moramo kritikovati ono što nije dobro. Bitno je da se suočimo s činjenicama. Naš cilj je veći povratak i opstanak. Ovdje sam se ja vratio zato što sam htio to. Svi mi možemo otići negdje, ali nije rješenje otići. Treba izgrađivati ovo što imamo. Svi mi imamo hljeba da jedemo”, kaže Salihović, koji smatra da život na selu nije lagan.

“Tov junadi nije lagan posao. Treba osigurati hranu. Međutim, sada je lakše jer sad imam traktor koji sam nabavio uz podršku Federalnog ministarstva za izbjeglice i raseljena lica. Mi imamo dobra iskustva s ovim ministarstvom i nadam se da će oni nastaviti i dalje svoj rad ovdje, jer posla još ima. Sada su tu mlađi ljudi koji se samoinicijativno vraćaju, i njima podrška treba da im se olakša život”, kaže Salihović, koji dodaje da je trebalo dosta vremena da se obnovi sve ratom razrušeno.

“Prije je bilo dosta teže, i trebalo je dosta rada i truda prvo da se dovede u red imanje, da se očisti, naprave objekti. Poenta je da živim od svog rada. Nigdje nije lahko, ali ako ne radiš, ne možeš ni imati. Nekim normalnim, prosječnim životom se može živjeti. Moraš svim da se baviš, seoski život nije lagan. Da radiš od jutra do mraka”, poručuje Salihović.