Mir Vranduka narušen je prošle sedmice. Novinari, policija, restauratori... Svi se oni smjenjuju ovih dana po Vranduku, guraju se uskim uličicama oko tvrđave otkako je javilo da se srušio zid stare kule. Zidina još stoji, ali je na njoj oko dva kvadratna metra velika rupa. Kamenje s kule odronilo se u dvorište Hazima i Mirsade Mujezinović. Oko uredno pometene gomile kamenja omotana žuta policijska traka. Ne smiju Mujezinovići prići drvima dok ne dođu restauratori. A trebali bi ovih dana postaviti skelu i popraviti rupu koja zijeva iznad njihovih glava

Piše: Nedim HASIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Na onoj strmoj izbočini koju je gora Leletva potisla u korito rijeke Bosne diže se starodavni grad Vranduk. Čudno se osovio na golom kršu što se naglo ruši k vodi, a ova mu s tri strane grli i plače podnožje, grgoljeći i mrmoreći tajanstveno i zadumljeno. Dolaziš li sa sjevera ili s juga, učini ti se kao da je rtina s gradom potpuno zatvorila dolinu i zakrčila daljnji put Bosni, tako ovdje rijeka naglo zaokreće. Mrk je to kraj, ozbiljan i tih. One tamne kmetske kućice što su podno grada oblijepile hrdo kao lastavičija gnijezda nimalo ne oživljuju mrtvu tišinu ovog tihog kraja. A nad svim tim bdiju tri gradske kule, tri mrke straže mrka gospodara…

Bila je posljednja godina 19. stoljeća kada je Jagoda Truhelka objavila ove rečenice. Pišući Vojaču, roman o bosanskoj kraljici iz 15. stoljeća, opisala je Vranduk onakvim kakav je skoro pa i danas. Bosna i dalje grgolji, grad je i danas oblijepljen kućicama. Više nisu tako tamne, ali je Vranduk i danas mrk, ozbiljan i tih. Neobično tih. Čuju se samo djeca koja žure u školu u podnožju.

Mir starodavnog grada narušen je prošle sedmice. Novinari, policija, restauratori… Svi se oni smjenjuju ovih dana po Vranduku, guraju se uskim uličicama oko tvrđave otkako je javilo da se srušio zid stare kule. Zidina još stoji, ali je na njoj oko dva kvadratna metra velika rupa. “Mislili smo da je bomba, kad smo izašli napolje, kažu, shorgalo se kamenje s tvrđave. Bogami je dobro udarilo”, priča nam Šefik Čamdžić. Smije se dok objašnjava koliko je jak bio prasak. “Ja sam ti skroz gluh, a čuo sam kako je udarilo.”

A udarilo je u dvorište Hazima i Mirsade Mujezinović. Taj je 71-godišnjak rođen u Vranduku, na kule se tog starog grada navikao od djetinjstva. “Meni samo smetaju”, kaže. S desetak metara visine staro je kamenje palo na limeni krov Hazimovog drvarnika. Oko uredno pometene gomile kamenja omotana žuta policijska traka. Ne smiju Mujezinovići prići drvima dok ne dođu restauratori. A trebali bi ovih dana postaviti skelu i popraviti rupu koja zijeva iznad njihovih glava.

“Ma to ti se svako malo odroni, otkako sam živ, pamtim da je pucalo. Staro je to, nema veze pucanje s radovima i tunelima”, priča Hazim. “Kada su pregledali, rekli su nam da je voda zaledila, steglo pa srušilo kamen. Ja samo čekam da nam se sve sruči na glavu jednog dana. Sad je još i dobro kako je bilo prije rata. Danas se kula i tvrđava održava, tada je bilo sve zapušteno.”

Vranduk. Još će neko prezimena Truhelka biti zadivljen njegovim kulama i kućama načičkanim ispod nje. Ćiro Truhelka opisat će 1903. godine i tvrđavu i kule Vranduka. Opisat će i onu s koje se prije koji dan sručilo kamenje u Hazimovo dvorište: “Uz glavnu kulu prizidana je s vanjske strane druga malena kula, takogjer četverasta oblika, a pred njom bijaše tijesno predvorje, ozidano prema sjeveru zidom, koji je išao blizu do gradske kapije. Ta kula nastala je tek u novije doba, a nije imala ni gragjevne ni obranbene važnosti, vec je služila kao stražarnica. Još pred petnaest godina bijaše u Vranduku mali odio vojnika kao straža, nu danas je pust. Samo malena kula služi cestaru kao spremnica za halat.”

Doktor Truhelka, koji je od 1905. godine bio kustos Zemaljskog muzeja, a onda i njegov direktor sve do 1922. godine, kada odlazi u penziju, pokušao je istražiti historiju Vranduka.

“Bio je to kraljevski grad, u kome su bosanski vladari višeput stolovali. Tako se spominje, da je u Vranduku sjedio Ostoja, ali nije bio sam u njem, već i kastelan Pavao Besina, što ga je ugarski kralj Sigismund, svladavši pod Doborom otpor bosanskog plemstva protiv Ostoje, postavio u Vranduk”, zapisat će Truhelka i nastaviti dalje: “Tek god. 1431. čujemo opet za taj grad, jer je u ljetu te godine boravio pod Vrandukom (sotto Vranduch) dubrovački poslanik. Restić, koji je odavle poslao svojoj republici vijest o vijećanju izmegju Radoslava Pavlovica i turskog poslanika. Kada se zakraljio Stefan Toma za bosanskog kralja, bijaše mu Vranduk prvih godinc vlade i prijestonicom. On je tu stolovao u god. 1446., te je uz ostale izdao i listinu, kojom dariva sinovima Ivaniša Dragišića, nekoć vlastelina vojvode Jurja Vojsalića Ključ i velika imanja od Ključa prema Vrbasu sa 60 sela.

Sam kralj Toma, odrekav se bogornilske vjere, a prešav na katoličku, sazidao je u Vranduku crkvu sv. Tome, posvećenu svomu zaštitniku, a papa Nikola V. podijelio je g. 1447. posjetnicima te crkve oprost. Knecom Vranduka imenovao je svoga brata Radivoja, koga je papa 1446. takogjer primio pod svoje okrilje i koji se pokazao revnim katolikom, zidajući crkve na više mjesta. I godine 1449. boravio je kralj Toma još u Vranduku, te je tamo izdao zanimljiv ugovor, u kome se miri s trogirskim knezom i daje Trogiranima trgovačke sloboštine u Bosni… Od sviju gradova diljem rijeke Bosne, od ušca do vrela, bijaše Vranduk jedini, koji se je opro vojsci slavnog principa Eugena, kada je letimice 1697. prodro od Save do u srce Bosne…”

Historijom Vranduka, skoro četvrt stoljeća prije Truhelke, bavit će se i Franjo Rački, koji će o tome ponešto zapisati 1880. godine u Bosansko-hercegovačkim novinama. “Od vajkada vodila je cesta dolinom rieke Bosne. Ova cesta išla je od Save na jug u nutarnjost zemlje Bosne, te biješe s toga od velike i trgovinske i strategičke znamenitosti… Na toj cesti, idućoj dolinom Bosne a lievom obalom rieke, ležali su sa sjevera na jug glavni gradovi: Dobor, Doboj, Žepče, Vranduk i Visoki, kojim se malo kašnje i Maglaj pridruži. Kraljevi bosanski, cieneći položaj tih gradova, dolazili bi u nje te se ondie neko vrieme zadržavali. Stjepan Tvrdko Tvrdković bavio se g. 1430 u Vranduku; ovdje je Stjepan izdao g. 1446 dne 22. augusta darovnicu sinovom vojvode Ivaniša Dragičića; ovdje se god. 1447. spominje nova crkva sv. Tome. Isti kralj Stjepan izdao je god. 1458, 14. oktobra u Žepcu povelju Stjepanu Rackoviću…”

Prvog januara 1944. godine Hamdija Kreševljaković objavit će u Narodnoj uzdanici svoj članak o Vranduku. Za razliku od Truhelke i Račkog, Kreševljaković će najviše prostora posvetiti Vranduku pod vladavinom Osmanlija.

“Stari, pred 56 godina napušteni, grad Vranduk s dvie kule i uza nj naselje od kojih stotinjak i više stanovnika, s džamijom sultana Mehmeda II., osvajača Bosne, i jednim mektebom nije odvajkada neznatno i tiho mjesto kao danas. To je bio kraljevski grad, ili točnije dvor, a poviš njega tvrđava i u neposrednoj blizini varoš, o čemu nam još danas svjedoče nazivi lokaliteta Višegrad i Varošište”, piše Kreševljaković opisujući zauzimanje Vranduka: “Turci su zauzeli Vranduk godine 1463. i u nj stavili svoju posadu, koju je zatekla i okupacija godine 1878. Deset godina po okupaciji držali su i Austrijanci ondje jedan odjel vojnika. Turskom posadom u Vranduku ravnao je dizdar (kastelan) od prvih dana turskog vladanja do 1852., kad je i čast dizdara dakinuta. Pored dizdara sjedio je ondje od prvih do šestdesetih godina osamnaestog stoljeća i kapetan. U vrandučku kapetaniju spadalo je Žepče i Novi Šeher, a od godine 1718. Derventa i od godine 1739. Bosanski Brod. I kada je stolica kapetanije prenesena u Derventu, ostao je i dalje naziv i kapetaniji Vrandučka kapetanija… Kule u Vranduku služile su kao zatvor, naročito za političke krivce, među kojima nalazimo tokom 18.stoljeća i nekoliko kadija, pa odatle ona narodna Vranduk na kadiluk.”

Kreševljaković priča o Hadži Alijagi i njegovom vakufu u Vranduku.

“Kao i u svakom gradu, tako se i u Vranduku gradska posada sastojala od više rodova vojske. Svaki je rod imao bar jednoga agu kao zapovjednika, a nad njima je bio dizdar kao vrhovni aga. Jedan od tih aga bio je šestdesetih godina 17. stoljeća Hadži Alijaga, jedan od dobrotvora ovog kraja. Taj Hadži Alijaga, sin Omera spahije, roden je u Vranduku ili njegovoj najbližoj okolici. Koju godinu prije 1678. nastanio se svojevoljno ili po višem nalogu u Budimu, gdje je zaimao kuću i više dućana u Debbagiji čaršiji, koja je bila tik Dunava. Da li je ovaj naš Hadži Alijaga godine 1678. bio u kakvoj službi, ili je tada živio u mirovini, ne zna se. Sva je prilika, da spomenute godine nije imao ni žene ni djece. Poput mnogih svojih zemljaka i on je odlučio da pomogne svome zavičaju i ovjekovječi svoje ime. U to ime sagradio je on česmu pred vrandučkom džamijom i mekteb u obližnjem selu Orahovici. Za uzdržavanje tih zadušbina uvakufio je liep dio svoje imovine i o tome napisao zakladnicu (vakfijju) u mjesecu ramazanu 1089. (izmedu 17. X. r 15. XI. 1678.), koju ie ovjerovio budimski kadija Husejn. Pri tome činu sudjelovao je vrandučki dizdar Alijaga, sin Osmanagin, koga je vakif kao i njegove potomke učinio mutevelijom.”

Kreševljaković nastavlja dalje u tekstu opisivati sudbinu vakufa u Vranduku.

“Kratko nakon osnutka Hadži Alijagina vakufa propao je jedan njegov dio. Padom Budima u kršćanske ruke 1686. propale su i one nekretnine u tome gradu. Prihod od uvakufljenih 117.000 akči trošio se u određene svrhe još devedesetih godina 18. stoljeća, pa je prema tome postojala i ova glavnica. Devalvacija akče uništila je ovaj vakuf poput mnogih drugih, koji su se sastojali od gotovine. O upravljanju ovim vakufom sačuvalo se nekoliko dokumenata… Pored Hadži Alijagina vakufa, koliko znam, bila su u Vranduku u prvoj polovini 18. stoljeća još tri vakufa. Neki Alibeg uvakufio je 10.800 akči da se od prihoda uzdržava vrandučki mekteb… Spahija Ibrahim, sin spahije Alije, uvakufio je 6.000 akči, od kojih će se prihod davati imamu vrandučke džamije za učenje Jasina uoči svakog petka i ponedjeljka. Derviš Ramadan, sin Husejnov, uvakufio je 4.800 akči da se od prihoda daje plaća imamu vrandučke džamije, koji će učiti surei Mulk. Godine 1157. (1744.) bio je mutevelija obaju ovih vakufa Ali halifa, imam džamije sultana Mehmeda el Fatiha. Kako se vidi, glavnice ovih četiriju vakufa namienjene su privrednom svietu Vranduka i okoline, a prihod u bogoštovne i dobrotvorne svrhe…”

Kraljevi bosanski, njihovi vitezovi, tvrđava, vakufi i osvajači. Nakon Agresije na Bosnu i Hercegovinu, počeli smo otkrivati svoju prošlost, uživati u vlastitoj historiji, pomalo je i romantizirajući. Vranduk u njoj zauzima važno mjesto pa su tako počeli i turisti svako malo dolaziti u Vranduk. Kada je tvrđava popravljena, Hazimu su dali ključ od njezinih glavnih vrata. Kada ko naiđe od turista ili stručnjaka, restauratora ili historičara, da im otvori vrata, bude pri ruci ako što zatreba. Penziju je zaradio u zeničkoj Željezari i imao je vremena, no sve je to polahko postajalo naporno za njega. “Svako malo eto ti nekoga, kuca na vrata. Hajd’, Hazime otključaj, hajd’ isprati, hajde malo pripazi, a niko ni marke da ostavi. Vratim ti ja tako njima nakon jedno dvije godine ključeve, eto vas tamo pa se snalazite. Ja sam se vala naradio.” Ključevi su sada u muzeju, vrata tvrđave turistima otvaraju se 15. marta. Do tada će, kažu, i rupa na kuli biti popravljena. Ali će Hazim i njegove komšije i dalje svako malo pa gledati uvis ka njima i osluškivati hoće li se opet s kula zakotrljati kamenje.