Sarajlije se još dobro sjećaju ratnih nestašica vode, izvora na kojima se tada točila, plastičnih kanistera i metalnih cisterni, beskonačno dugih redova, snajpera i granata. Neki kažu kako su bili uvjereni da više nikada neće vidjeti vodu kako slobodno teče u njihovim kućama, a o onoj koja u nepovrat odlazi s javnih česama moglo se samo sanjati. Rat je već odavno prestao, u sarajevskim kućama ovog ljeta nema redukcija, a s javnih česama ponovo, baš kao u najbolja vremena, teku vode koje svakodnevno rashlađuju i utoljuju žeđ hiljadama prolaznika

Česma Gornje Bjelave

Česma ispod Bijele džamije na Vratniku

Česma ispod groblja na Alifakovcu

Česma ispod Jahja-pašine džamije (Čurčića mahala)

Česma ispod Kasim-katibove džamije (Pehlivanuša)

Česma ispod Sarač Ismailove džamije (Donja Saračeva)

Česma ispod Šehidskog mezarja na Kovačima

Česma ispred džamije u Lakovcima (Hrvatin)

Česma ispred Hadžijske džamije

Česma ispred Sagrakči hadži Mahmudove džamije

Česma ispred Sarač Alijeve džamije (Vrbanjuša)

Česma iza Buzadži hadži Hasanove džamije (Donja Logavina)

Česma iza džamije Potok

Česma pored Arebi Atik džamije (Arapova u Požeginoj ulici)

Česma pored Bakarevića džamije

Česma pored Bali-zade džamije (Sumbuluša)

Hadži hafiz Halidova česma ispred Bakr-babine džamije

Šehidska česma na Mejdanu-Vratnik (podignuta u znak sjećanja na šehide iz agresije na BiH 1992-1995.)

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Voda, žeđ, žedni i pustinja neraskidivi su dio jedne cjeline, motiva veoma čestog u skoro svim književnostima, filozofijama i religijama. U njima se govori kako postoji nekoliko vrsta i tumačenja vode, a shodno tome, različito se posmatra i termin žeđi, sve ovisno o situaciji u koju putnika-namjernika život dovede.

Sarajlije koje su živjele u Šeheru za vrijeme agresije na BiH još se dobro sjećaju ratnih nestašica vode, izvora na kojima se tada točila, plastičnih kanistera i metalnih cisterni, beskonačno dugih redova, snajpera i granata i prevelike želje da se živi i preživi. Neki kažu kako su bili uvjereni da više nikada neće vidjeti vodu kako slobodno teče u njihovim kućama, a o onoj koja u nepovrat odlazi s javnih česama moglo se samo sanjati. Rat je već odavno prestao, u sarajevskim kućama ovog ljeta nema redukcija, a s javnih česama ponovo, baš kao u najbolja vremena, teku vode koje svakodnevno rashlađuju i utoljuju žeđ hiljadama prolaznika.

PET I PO STOLJEĆA SARAJEVSKIH ČESAMA

Prvi vodovod u Sarajevu sagrađen je 1461. godine, a posljednji 1866. godine kao preteča modernog vodovoda. Hamdija Kreševljaković u svojoj knjizi Vodovodi i gradnje na vodi u starom Sarajevu, objavljenoj 1939. godine, navodi kako su, po podacima okupacione uprave, pred samu okupaciju u Bosni i Hercegovini postojala 143 vodovoda i da im je dužina iznosila više od 120 km. “Ovi podaci nisu potpuno tačni jer je broj vodovoda bio veći, a i duljina cijevi. Koliko sam mogao ustanoviti, bilo je u Sarajevu zadnjih dana turske uprave u svemu 68 vodovoda razne duljine, od metra do 8 km. (…) Na lijevoj obali Miljacke bila su 32, a na desnoj 36 vodovoda. (…) Na osnovu dužeg istraživanja ustanovio sam da je zadnjih godina turske uprave bilo u Sarajevu 156 javnih česama. Ali pored ovih česama po ulicama, bio je još lijep broj česama po hanovima, džamijama, banjama itd., ali ih ne ubrajam među javne stoga što su se zgrade, u kojima su bile, u izvjesno doba zatvarale pa te česme nisu bile pučanstvu pristupačne puna 24 sata. Da li navedeni broj javnih česama odgovara faktičnom stanju, ne mogu jamčiti, jer je vrlo lako da mi je koja i umakla”, piše Kreševljaković.

Česme su zidane u zidu dvorišta ili džamija, kao i u podzidu ulica ili u međi brijega. Kreševljaković pojašnjava da su skoro bez izuzetka bile u blizini džamije ili pekare, ili blizu i džamije i pekare. “Česme su uvijek bile građene od kamena. U tu svrhu rabio se kamen tesanik, tj. kamen sa svih strana otesan ili kamen otesan samo s lica kao u kakvom zidu. (…) Krov je u češmama ravan ili na samar ili uzdignut na sve četiri strane kao na kući. U nekih se završavao glavicom poput nišana (Svrakina češma, Čobanija). Češme u zidu nisu bile skoro nikad bez drvenog krova iznad korita. Ti su krovovi građeni zato da štite od kiše ili snijega one koji su dolazili točiti vodu, a još više one koji bi pred češmom ispirali rublje. Uz neke je češme bila i klupa da se na nju može spustiti koji dio odjeće dok se uzme abdest ili da hamal ostavi teret dok se za ljetne žege napije i umije. Takav krov i klupa vidi se i danas na češmi zvanoj Džamijica u Požeginoj ulici”, navodi Kreševljaković, te objašnjava da se, ako česma ima tarih o gradnji, on najčešće nalazi iznad same česme. “Veliki broj česama imao je i korito, a većina česama imalo je lulu od željeza ili mjedi i iz njih je voda stalno tekla. Neke od njih su imale dvije, tri ili čak i više ovih lula pa su se zvale čifte-česme, učlije ili saručesme.”

Danas se ne može sa sigurnošću kazati koliko ima javnih česama u Sarajevu koje su u upotrebi. Međutim, o onima s kojih i dalje teče voda preuzeo je brigu Grad Sarajevo na čelu s gradonačelnikom Abdulahom Skakom. Ovim povodom, on je naglasio kako su javne česme višestoljetni simbol grada Sarajeva i da su se s njima generacije rađale i odrastale. “Na ovaj način, mi smo sistemski riješili jedan gorući problem i očuvali tradiciju duboko ukorijenjenu u život Sarajeva i Sarajlija. Brojne sarajevske česme su vakufi, javno dobro koje mi imamo obavezu zbog budućnosti čuvati i održavati. Nakon što je Grad Sarajevo preuzeo nadležnost nad upravljanjem, održavanjem i plaćanjem računa za isporuku vode s javnih česmi i nužnika u mjesecu februaru, danas su česme ponovo u funkciji”, naglašava Skaka.

VIŠE OD HILJADU VRELA

Poznato je da voda u islamu označava znanje i mudrost. Sead Šemsović, profesor usmene književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, citirajući ajet iz Kur'ana “Allah šalje vjetrove koji pokreću oblake, a Mi ih onda u mrtve predjele upravljamo i njima zemlju oživljavamo” (35:9), ukazuje na to da “taj ajet, osim onog očiglednog, kazuje kako Allah daje stvarno ili božansko znanje čovjeku na način što vjetrom – Svojom snagom (kuvvetom) – pokreće oblake – neke poteškoće u našim životima – što će, budemo li Mu i tada pokorni, proizvesti određena božanska saznanja i mudrosti, koja će, kada ih primijenimo, oživjeti naša uspavana srca kao što kiša oživljava suhu zemlju. Kur’an jasno pokazuje da voda – znanje – dolazi isključivo jednim putem: ‘Zar ne vidiš da Allah spušta s neba kišu pa je u izvore u zemlji razvodi…’ (39:21) Božanskim znanjem obasut je svijet kao što je kišom obasut neki prostor, ali božanskom voljom će to Znanje biti usmjereno i uobličeno u neke određene izvore. Izvori božanskog znanja su od zemlje, dakle Insan. Sve vode označavaju vrste znanja: male vode, da bi ostale čiste, moraju biti tekuće – potoci i rijeke, ako su stajaće, postat će bare. Stoga je obavezno pretakanje ili provjeravanje svoga znanja. Samo najveće vodene mase mogu ostati čiste – mora i okeani – i samo takve vode – količine znanja – mogu biti ‘dva mora koja se dodiruju, a ne miješaju se’ (55:19-20)”, ističe Šemsović.

O vodama u Sarajevu pjevali su sarajevski pjesnici iz osmanskog razdoblja njegove historije. “Samo u raju može biti njegova voda i zrak / Kamo, srce, na cijelome svijetu grad ravan Sarajevu!”, napisao je pjesnik Mejli prije približno 250 godina. A u prvim decenijama 17. stoljeća Muhamed Nerkesi, još jedan sarajevski pjesnik, ovjekovječio je svoj doživljaj ondašnjeg Sarajeva: “U njemu čovjek izgleda, da može dugo živjeti / jer na hiljadu mjesta u Sarajevu teku česme vode i života.”

Kada je kroz Sarajevo sredinom 17. stoljeća prolazio čuveni putopisac Evlija Čelebi, u svom je putopisu zabilježio da u Sarajevu ima više od 110 česama koje nemaju lule nego teku poput selsebila (džennetskog izvora), potvrđujući time prethodne Nerkesijeve stihove o velikom broju mjesta iz kojih teče voda. “I drugih tekućih voda ima mnogo. Prema riječima znanih Sarajlija, u gradu ima 1060 vrela i lijepih izvora, ali voda što dolazi ispod brda Crnog izgleda kao Abi hajat”, zapisao je Čelebi.

“VODA ŽIVOTA” U ISLAMSKOJ TRADICIJI

Zaim ef. Kruško, magistar islamskih nauka i dobar poznavalac historije tesavvufa u Bosni i Hercegovini, kaže da se ovaj termin spominje u brojnim komentarima Kur’ana i hadisa, nadalje, u sevdalinkama te književnim djelima, i na Istoku i na Zapadu, i to pod različitim terminima. Abi Hajat je složenica od jedne perzijske i jedne arapske, ab – voda i hajat – život, tako da se u literaturi ovaj termin najčešće prevodi kao “Voda života”.

“Voda života veže se za Hidra, a. s. On se pojavljuje u vremenu Musaa, a. s., i Kur'an ga spominje u suri Kehf (Pećina). Jedne prilike Musa, a. s., držao je govor nakon kojeg su ga njegovi prijatelji pitali da li je on najučeniji čovjek na dunjaluku. On je odgovorio potvrdno, poslije čega mu je od Gospodara došlo da postoji jedan rob koji je još učeniji od njega. Kada je Musa, a. s., upitao gdje da ga nađe, kazano mu je da se on nalazi na mjestu spajanja dvaju mora. Ovi ajeti prekriveni su velikom tajanstvenošću, ali i mudrošću. Ovdje se govori o spoju i zahirskog (vanjskog) i batinskog (unutarnjeg) znanja, baš kao dva mora koja se spajaju. Musa, a. s., simbol je zahirskog, a hazreti Hidr batinskog znanja. Musa prije kretanja na put kaže da je spreman putovati do tog mjesta tamam putovao i osamdeset godina. Iz ovoga vidimo da čovjek, kada bi cijeli život putovao u traženju potpunog učitelja, onoga kome je dato veliko znanje, ne bi trebalo žaliti provedeno vrijeme na tom putu. U Kur’anu se naglašava da znanje uvijek dolazi od Gospodara i da je On taj koji čovjeka njime daruje”, objašnjava Kruško, te dodaje kako se u sufijskoj terminologiji, kada se kaže da je Hidr i dalje živ, pa i u ovom našem vremenu, jer je pio s vrela života, ne može sa sigurnošću tvrditi da je Hidr isti taj čovjek koji je živio u vremenu Musaa, a. s.

“Ovo uopće nije tajna hazreti Hidra i Vode života, kao što to jedan dio uleme smatra. Njegova tajna, a i samo značenje Abi Hajata, jeste to da je Abi Hajat zapravo znanje koje prelazi s čovjeka na čovjeka, s učitelja na učenika, s jednog odabranog čovjeka na drugog tokom svih ovih generacija od postanka čovječanstva. Važno je naglasiti da se do Abi Hajata, odnosno do Vode života, dolazi preko učitelja i da Voda života zaista postoji, ali u kontekstu traženja znanja kod potpunog učitelja i slijeđenja njega. Ovo treba shvatiti na ispravan način. Abi Hajat je metafizičko piće, piće znanja od Allaha, dž. š. Također treba spomenuti da u tesavvufu Abi Hajat simbolizira manifestaciju Allahovog imena El Hajj (Živi) i poprimanje svojstva El Hajj. Onda takav čovjek oživljava stvorenja oko sebe gdje god da dođe, baš kao što to čini i voda”, naglašava Zaim Kruško.

Na ulazu u Sarajevo postoji vrelo Abi Hajat. Kruško kaže kako je ono zajedno s nekadašnjom Mevlevijskom zavijom, turbetom, šehovim ćairom i pećinom koja je bila u službi ćilehane (mjesta za osamu) sačinjavalo kompleks koji nosi naziv Šehova Korija. “Ovo vrelo prvenstveno je napajalo ljude koji su tu dolazili zijaretiti mezarove dva tu ukopana derviša (u novijem vremenu im je podignuto i turbe) ili derviše koji bi se u pećinama osamljivali, nekada i do četrdeset dana. Tu su dolazili i obični ljudi, Sarajlije, točili i pili tu vodu vjerujući u njenu čudotvornu moć, a nosili su je i svojim bolesnima koji bi ležali kod kuće. Prije nekoliko dana ovaj izvor je očišćen, popločan i renoviran”, navodi Kruško.

IZMEĐU ČESME I FEREDŽE

U bošnjačkoj kulturi posebna pažnja posvećuje se vodi i česmama, i to iz više razloga. Šemsović kaže da su tu na prvom mjestu higijena i obaveznost abdesta, a s druge strane slika džennetskih vrtova i sjećanje na hazreti Husejna, žednog šehida.

“Sve ovo zajedno učinilo je da će bošnjačka kultura, pored abdesthane, hamama i džamijskog šedrvana, kao univerzalnih orijentalno-islamskih toposa vode, ustrajavati na ideji vakufa / hajrata čaršijske, mahalske i seoske česme. Većina sarajevskih česama nosi ime prema naselju u kojem se nalazi: pod Alifakovcem, na Alifakovcu, na Natkovačima, na Budakovićima, Bistrička česma; prema džamiji ili tekiji uz koju su izgrađene: česma Jedileri, česma uz Begovu džamiju i slično; ili nose svoje vlastito ime: Sumbul česma, Džamijica, Feredžuša, Curak i slično. Usmena predaja zapamtila je različite priče o porijeklu ovih česama ili razlozima dobijanja baš takvoga imena, što često u nauci pomaže da se makar otprilike može odrediti vrijeme njihove gradnje. Pojedine predaje o česmama izvanredan su materijal za izučavanje kulturne historije Bošnjaka i kulturne historije Sarajeva, što upotpunjuje naše razumijevanje prošlosti, naročito u onim segmentima u kojima su historiografski tekstovi ostali nedorečeni”, pojašnjava profesor Šemsović.

Esma Smailbegović u knjizi Narodna predaja o Sarajevu u jednom njenom dijelu posebnu pažnju posvećuje predajama o vodovodima i česmama. Navodi kako ove predaje nisu brojne i da se kao i većina ostalih sastoje od većeg broja historijskih obavijesti o osnivačima pojedinih objekata i nekoliko kratkih i vrlo jednostavno sižejno uobličenih tekstova. Jedna od predaja veže se za postanak Djevojačke česme u Strošićima, koja ima dvije verzije. “Prema jednoj, ovu česmu su zajedno sa vodovodom podigli Husrev-beg i Muslihudin Čekrkčija. Krenuvši da traže vrelo, sreli su djevojku koja im je kazala gdje će ga naći, pod uslovom da pored njene kuće sagrade česmu. U drugoj verziji, česmu su napravile od sopstvene ušteđevine dvije sirote djevojke koje su živjele od tkanja beza”, piše Smailbegović.

Zapisala je još jednu zanimljivu predaju o česmi uz džamiju Buzadžića Hasana po imenu Feredžuša: “Buzadžiću je nakon podizanja džamije i hadžiluka ostalo upravo toliko novca da je njime mogao ženi kupiti feredžu ili sagraditi česmu. Žena se odrekla feredže i odlučila se za česmu. U drugoj varijanti ne dovodi se u vezu osnivanje džamije i česme i ne imenuje se osnivača česme, već ga prikazuje kao siromaha koji uporno sakuplja novac da kupi ženi dugo željenu novu feredžu, ali se ona odriče feredže radi česme.”