fbpx

Više nam ime i prezime skoro i ne treba, svi smo postali samo brojevi

“Globalizacija i tehnologija već su učinile svoje, tako da ljudima više ime i prezime skoro i ne treba, svi smo postali samo brojevi i svuda traže od nas da “ukucamo” neki svoj identifikacioni broj, pa ako niste neki broj, neki konto ili pasvord, ne pomaže vam pa da ste i sam Putin ili Trump. Kako stvari stoje, vlasnici moćnih tehnologija već nas uče da nam mozak i razmišljanje nisu ni potrebni, oni imaju sve za naše glave, istina za naše mukom zarađene pare”

 

 

Razgovarao: Almir MEHONIĆ

Murat Baltić rođen je u Sjenici 1952. godine. Nakon završenih studija prava radio je kao sudija 21 godinu, sve do 1999. godine, kada je bio prinuđen da napusti Srbiju. Do tada se uspješno odupirao raznim pritiscima od strane režima, političkih moćnika i neistomišljenka u Srbiji, javno i jasno se izjašnjavajući za ravnopravnost svake vrste, za demokratiju na svim nivoima i, povrh svega, rešavanje problema mirnim putem. Jedan je od osnivača i prvi kopredsjednik Sandžačkog intelektualnog kruga i član Beogradskog intelektualnog kruga, te jedan od osnivača i član prvog upravnog odbora Društva nezavisnh sudija Srbije (osnovano 1977).

Do sada je objavio dvije zbirke pjesama, dvije knjige pripovjedaka i pet romana. Pjesme su mu zastupljene u dvije antologije evropske poezije (Drezden, Vroclav). Dobitnik je književne nagrade Pero Ćamila Sijarića. Roman Fetva proglašen je romanom godine za 1994. u Sandžaku (nagrada mu još nije uručena). Iste godine pokrenut je zvaničan zahtjev tužilaštvu za zabranu knjige. Roman Uranijumska braća 2014. godine ušao je u uži izbor za NIN-ovu nagradu. Rukopis romana Kofer 2017. je ušao u najuži izbor od pet romana za nagradu izdvačke kuće Dereta za najbolji neobjavljeni roman u toj godini.

Roman Uranijumska braća, na njemačkom jeziku, nominiran je među 30 najboljih knjiga prevedenih i objavljenih na njemačkom jeziku u 2017. za njemačko govorno područje (Njemačka, Austrija, Švicarska). Dobitnik je četiri prestižne književne stipendije u Njemačkoj. Djela su mu prevođena na njemački, ruski, turski, rumunjski, mađarski, bugarski, poljski, italijanski. Član je Saveza pisaca Njemačke. Uskoro će mu biti uručena ugledna nagrada “Miroslav Dereta” za neobjavljeni roman pod naslovom “Sazvežđa pet kuća”, što je bio i povod za ovaj intervju.

STAV: Na Deretinom konkursu dobili ste značajnu nagradu, šta ona za vas znači?

BALTIĆ: Za mladog pisca one su put ka afirmaciji, za starije pisce, gdje i ja spadam, nagrade su potvrda da je pisac još živ i aktuelan. Za mene ova nagrada ima još i neki veći značaj, dolazi od cijenjenog izdavača koji, uprkos izuzetno teškim situacijama za kulturu u Srbiji i knjigu posebno, egzistira duže vrijeme i nudi dobre knjige. I posebno, ona me vraća književnim prostorima u kojima sam rastao i razvijao se kao pisac.

STAV:  Je li “Sazvježđe pet kuća”, po vašem sudu, najbolje što ste napisali?

BALTIĆ: Knjige su kao nevjeste, uvijek se može nešto dotjerati i “došminkati”, pa i kad ti se učine lijepim. Srećom, nađe se neko da ukaže na falinke. Ovo je moj najobimniji roman, možda i najambiciozniji. Zadovoljan sam što sam uspio da ga privedem željenom završetku. Možda sam knjigom zadovoljan, više nego sobom u njoj. Ne bih mogao reći da li je ovo moja najbolja knjiga, meni su sve drage, jer sam ih sve pisao rukom i mastilom, s velikom ljubavlju i sve u veoma teškim uslovima za pisca i pisanje. Ona je, nekako, moje mladunče.

STAV: Možete li nam približiti tematiku romana?

BALTIĆ: Kroz knjigu se provlače i žive tri generacije, počev od Šemsa iz Breze kod Sjenice, kao prvog gastarbajtera, rudarskog radnika, do njegove unuke Sanele, rođene u Njemačkoj, Obrena i Dobrile iz Štitara kod Pazara, opet gastarbajtera, do njihove unuke Svetlane, rođene u Njemačkoj, Ibrahima, arhitekte iz Meke, do njegovog sina Kadira, Gintera Inbauera, prebogatog industrijalca iz Njemačke, do njegovog unuka Georga. Između njih je i srednja generacija i svi sučeljavaju svoje običaje, navike, porijekla, tradicije i kulture, najčešće do nivoa sukoba. Iznad svih njih je pitanje identiteta, nacionalnog, kulturnog, državnog, socijalnog i generacijskog. Mladi imaju izazov više – pitanje ličnog identiteta. Globalizacija i tehnologija već su učinile svoje, tako da ljudima više ime i prezime skoro i ne treba, svi smo postali samo brojevi i svuda traže od nas da “ukucamo” neki svoj identifikacioni broj, pa ako niste neki broj, neki konto ili pasvord, ne pomaže vam pa da ste i sam Putin ili Trump. Kako stvari stoje, vlasnici moćnih tehnologija već nas uče da nam mozak i razmišljanje nisu ni potrebni, oni imaju sve za naše glave, istina, za naše mukom zarađene pare.

Ja sam se u svim svojim knjigama, pa i ovdje, zalagao za razumijevanje među ljudima i nastojao da ukažem da se isplati borba za dobro. Tako sam i ovdje tu ulogu i zadatak dodijelio mladima i oni ne smiju prespavati svoje vrijeme. Ima u knjizi i dosta izleta u nama poznatim i (ne)dragim situacijama, koje oslikavaju naš dobri i živi mentalitet.

STAV:  Živite u dijaspori, u Njemačkoj. Jesu li bošnjačka čula istančanija odatle, kada je u pitanju ono identitetsko?

BALTIĆ: Ja sam, nažalost, bio prinuđen da odem iz Srbije, u kojoj sam više od dvije decenije radio kao sudija. Više od dvije decenije živim u Njemačkoj, ali nema dana da se preko interneta, novina i ostalih sredstava informacija ne uključim i u zavičaj moj (ne)veseli. U romanu “Fetva” napisao sam da je zavičaj kao majčina kletva i da to dvoje čovjeka prati cijelog života. Tada sam živio u zavičaju, danas ne živim u njemu, ali zato više mislim na njega nego onda i mnogo, mnogo mi nedostaje. Što se bošnjaštva tiče – kako gdje i kako ko. Tako ga vi u Luksemburgu (p)održavate kroz njegovo kulturološko, tradicionalno i vjersko biće, u šta sam imao prilike da se uvjerim. Ima vas nekoliko koji to održavate zahvaljujući vašem velikom entuzijazmu, gdje bih morao spomenuti i književnika Faiza Softića, ali i mnoge druge koji ne žale ni vrijeme ni novce da bi očuvali bošnjaštvo, naročito ono iz Sandžaka. U Njemačkoj najviše ima Bošnjaka iz Bosne, mada ima dosta Sandžaklija i onih iz Crne Gore, ali se upražnjavanje bošnjaštva ovdje zadovoljava nekim formalnim događanjima, više religijskog karaktera preko džemata, a manje kulturološkog i tradicionalnog profila. Ima izuzetaka, ali bi se oni mogli nabrojati prstima jedne ruke u odnosu na više od osamdeset bošnjačkih džemata u Njemačkoj.

STAV: Kako biste onda opisali svoj identitet?

BALTIĆ: Ja sam se rodio, rastao, školovao se i mladost proveo u Jugoslaviji. I sada vidim šta je i koliko je veliko bilo biti iz Jugoslavije. Nisam jedini, ona nedostaje milionima drugih. Kad su Milošević, Tuđman i Janša nju ubili i rasturili, uz zdušnu pomoć Zapada, na čelu sa Njemačkom, onda se u meni nešto odlomilo, nestao je jedan važan dio mene. Sad bih mogao sebe šturo identificirati Bošnjakom iz Sandžaka i Srbije, koji živi u Njemačkoj i ima državljanstvo i jedne i druge države. Najradije bih bio običan građanin svijeta, da me niko ne pita ko sam, šta sam, odakle sam. Ali nemam ni za to šansi, jer je život u svijetu postao jako težak i brutalan, jer svijetom vladaju hulje, zli ljudi, pohlepni diktatori, jer svijetom jačaju diktature i fašizam, demokratije se guše, a građani iz dana u dan sve brojnije i sve više postaju porobljeni.

PROČITAJTE I...

Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!