“Globalizacija i tehnologija već su učinile svoje, tako da ljudima više ime i prezime skoro i ne treba, svi smo postali samo brojevi i svuda traže od nas da “ukucamo” neki svoj identifikacioni broj, pa ako niste neki broj, neki konto ili pasvord, ne pomaže vam pa da ste i sam Putin ili Trump. Kako stvari stoje, vlasnici moćnih tehnologija već nas uče da nam mozak i razmišljanje nisu ni potrebni, oni imaju sve za naše glave, istina za naše mukom zarađene pare”
.</p>
<p>Do sada je objavio dvije zbirke pjesama, dvije knjige pripovjedaka i pet romana. Pjesme su mu zastupljene u dvije antologije evropske poezije (Drezden, Vroclav). Dobitnik je književne nagrade <em>Pero Ćamila Sijarića</em>. Roman <em>Fetva</em><strong> </strong>proglašen je romanom godine za 1994. u Sandžaku (nagrada mu još nije uručena). Iste godine pokrenut je zvaničan zahtjev tužilaštvu za zabranu knjige. Roman <em>Uranijumska braća</em> 2014. godine ušao je u uži izbor za NIN-ovu nagradu. Rukopis romana <em>Kofer </em>2017. je ušao u najuži izbor od pet romana za nagradu izdvačke kuće Dereta za najbolji neobjavljeni roman u toj godini.</p>
<p>Roman <em>Uranijumska braća, </em>na njemačkom jeziku, nominiran je među 30 najboljih knjiga prevedenih i objavljenih na njemačkom jeziku u 2017. za njemačko govorno područje (Njemačka, Austrija, Švicarska). Dobitnik je četiri prestižne književne stipendije u Njemačkoj. Djela su mu prevođena na njemački, ruski, turski, rumunjski, mađarski, bugarski, poljski, italijanski. Član je Saveza pisaca Njemačke. Uskoro će mu biti uručena<strong> ugledna nagrada “Miroslav Dereta” za neobjavljeni roman</strong> pod naslovom “<strong>Sazvežđa pet kuća”</strong>, što je bio i povod za ovaj intervju.</p>
<p><strong>STAV: Na Deretinom konkursu dobili ste značajnu nagradu, šta ona za vas znači?</strong></p>
<p>BALTIĆ: Za mladog pisca one su put ka afirmaciji, za starije pisce, gdje i ja spadam, nagrade su potvrda da je pisac još živ i aktuelan. Za mene ova nagrada ima još i neki veći značaj, dolazi od cijenjenog izdavača koji, uprkos izuzetno teškim situacijama za kulturu u Srbiji i knjigu posebno, egzistira duže vrijeme i nudi dobre knjige. I posebno, ona me vraća književnim prostorima u kojima sam rastao i razvijao se kao pisac.</p>
<p><strong>STAV: Je li “Sazvježđe pet kuća”, po vašem sudu, najbolje što ste napisali?</strong></p>
<p>BALTIĆ: Knjige su kao nevjeste, uvijek se može nešto dotjerati i “došminkati”, pa i kad ti se učine lijepim. Srećom, nađe se neko da ukaže na falinke. Ovo je moj najobimniji roman, možda i najambiciozniji. Zadovoljan sam što sam uspio da ga privedem željenom završetku. Možda sam knjigom zadovoljan, više nego sobom u njoj. Ne bih mogao reći da li je ovo moja najbolja knjiga, meni su sve drage, jer sam ih sve pisao rukom i mastilom, s velikom ljubavlju i sve u veoma teškim uslovima za pisca i pisanje. Ona je, nekako, moje mladunče.</p>
<p><strong>STAV: Možete li nam približiti tematiku romana?</strong></p>
<p>BALTIĆ: Kroz knjigu se provlače i žive tri generacije, počev od Šemsa iz Breze kod Sjenice, kao prvog gastarbajtera, rudarskog radnika, do njegove unuke Sanele, rođene u Njemačkoj, Obrena i Dobrile iz Štitara kod Pazara, opet gastarbajtera, do njihove unuke Svetlane, rođene u Njemačkoj, Ibrahima, arhitekte iz Meke, do njegovog sina Kadira, Gintera Inbauera, prebogatog industrijalca iz Njemačke, do njegovog unuka Georga. Između njih je i srednja generacija i svi sučeljavaju svoje običaje, navike, porijekla, tradicije i kulture, najčešće do nivoa sukoba. Iznad svih njih je pitanje identiteta, nacionalnog, kulturnog, državnog, socijalnog i generacijskog. Mladi imaju izazov više – pitanje ličnog identiteta. Globalizacija i tehnologija već su učinile svoje, tako da ljudima više ime i prezime skoro i ne treba, svi smo postali samo brojevi i svuda traže od nas da “ukucamo” neki svoj identifikacioni broj, pa ako niste neki broj, neki konto ili pasvord, ne pomaže vam pa da ste i sam Putin ili Trump. Kako stvari stoje, vlasnici moćnih tehnologija već nas uče da nam mozak i razmišljanje nisu ni potrebni, oni imaju sve za naše glave, istina, za naše mukom zarađene pare.</p>
<p>Ja sam se u svim svojim knjigama, pa i ovdje, zalagao za razumijevanje među ljudima i nastojao da ukažem da se isplati borba za dobro. Tako sam i ovdje tu ulogu i zadatak dodijelio mladima i oni ne smiju prespavati svoje vrijeme. Ima u knjizi i dosta izleta u nama poznatim i (ne)dragim situacijama, koje oslikavaju naš dobri i živi mentalitet.</p>
<p><strong>STAV: Živite u dijaspori, u Njemačkoj. Jesu li bošnjačka čula istančanija odatle, kada je u pitanju ono identitetsko?</strong></p>
<p>BALTIĆ: Ja sam, nažalost, bio prinuđen da odem iz Srbije, u kojoj sam više od dvije decenije radio kao sudija. Više od dvije decenije živim u Njemačkoj, ali nema dana da se preko interneta, novina i ostalih sredstava informacija ne uključim i u zavičaj moj (ne)veseli. U romanu “Fetva” napisao sam da je zavičaj kao majčina kletva i da to dvoje čovjeka prati cijelog života. Tada sam živio u zavičaju, danas ne živim u njemu, ali zato više mislim na njega nego onda i mnogo, mnogo mi nedostaje. Što se bošnjaštva tiče – kako gdje i kako ko. Tako ga vi u Luksemburgu (p)održavate kroz njegovo kulturološko, tradicionalno i vjersko biće, u šta sam imao prilike da se uvjerim. Ima vas nekoliko koji to održavate zahvaljujući vašem velikom entuzijazmu, gdje bih morao spomenuti i književnika Faiza Softića, ali i mnoge druge koji ne žale ni vrijeme ni novce da bi očuvali bošnjaštvo, naročito ono iz Sandžaka. U Njemačkoj najviše ima Bošnjaka iz Bosne, mada ima dosta Sandžaklija i onih iz Crne Gore, ali se upražnjavanje bošnjaštva ovdje zadovoljava nekim formalnim događanjima, više religijskog karaktera preko džemata, a manje kulturološkog i tradicionalnog profila. Ima izuzetaka, ali bi se oni mogli nabrojati prstima jedne ruke u odnosu na više od osamdeset bošnjačkih džemata u Njemačkoj.</p>
<p><strong>STAV: Kako biste onda opisali svoj identitet?</strong></p>
<p>BALTIĆ: Ja sam se rodio, rastao, školovao se i mladost proveo u Jugoslaviji. I sada vidim šta je i koliko je veliko bilo biti iz Jugoslavije. Nisam jedini, ona nedostaje milionima drugih. Kad su Milošević, Tuđman i Janša nju ubili i rasturili, uz zdušnu pomoć Zapada, na čelu sa Njemačkom, onda se u meni nešto odlomilo, nestao je jedan važan dio mene. Sad bih mogao sebe šturo identificirati Bošnjakom iz Sandžaka i Srbije, koji živi u Njemačkoj i ima državljanstvo i jedne i druge države. Najradije bih bio običan građanin svijeta, da me niko ne pita ko sam, šta sam, odakle sam. Ali nemam ni za to šansi, jer je život u svijetu postao jako težak i brutalan, jer svijetom vladaju hulje, zli ljudi, pohlepni diktatori, jer svijetom jačaju diktature i fašizam, demokratije se guše, a građani iz dana u dan sve brojnije i sve više postaju porobljeni.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
BOSANSKOHERCEGOVAČKA KNJIŽEVNA PRODUKCIJA U 2019. i 2020. (2)Sljedeći članak
Ćamil Sijarić: Pisac kroz kojeg je progovorio Sandžak
PROČITAJTE I...
UZ 31. GODIŠNJICU SMRTI ĆAMILA SIJARIĆA
Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.
Univerzalni rječnik čuda Almina Kaplana: RASKOŠNE POETSKE SLIKE
Almin Kaplan, Bukara, “Planjax”, Tešanj, 2018.