Historičari kažu da je Müllerova (Milerova) vila izgrađena 1912. godine, i to kao bolnica za radnike u fabrici sode pa su je zvali fabrikšpital. Prvi upravitelj bio je čuveni doktor Adolf Hempt, a u vilu je pretvori Fritz Müller, treći direktor sodare

Piše: Izet PERVIZ

U prostranom dvorištu omeđenom željeznom ogradom, zamaskirana gustim krošnjama stoljetnih hrastova što su se uzdigli uokolo kao vanvremeni pravednici, tu, u srcu Lukavca, uz samu fabriku sode, stoji po svemu neobična, iz svakog vremena iščašena – ona, Müllerova vila, “Solvajˮ. Ima nečeg bajkovitog u njoj. To stepenište stopljeno s ogradom prozračenom rozetama i svom raširenom u zagrljaj; ti loptasti lusteri, koji podsjećaju na biserno prstenje na kažiprstima šaka otvorenih u dobrodošlicu; ti kockasti i okrugli, crvenkasti i bijeli ukrasi oko prozora, razbacani kao pjege po licu od vanilije; te raspletene kose s mašnom što zatvaraju obje strane balkona i pozivaju zaljubljenog princa da se popne uz njih, ili te punđe što ispadaju iz lukova krovnih prozora, ili uzvičnici visoko na pročelju ponad terase koji se sastaju u blijedocrvenoj klavijaturi te se doimlje da sve pjeva na pozornici od modrozelene patine kojom se na krovu presvukao bakar – ili je to čokolada – ili ta pečurka boje jagode koja je svojim klobukom natkrilila ulaz u podrum u uglu stepeništa, sve to kao da je pobjeglo iz neobuzdane dječije mašte.

Gledajući je s ulice, zaključanu, zatvorenu u svoj svijet, okruženu šumom hrastova, morskog kestenja i oraha, u tren ne može čovjek a da ne pomisli kako se pred njim nanovo otvara sasvim stvaran svijet njegovog djetinjstva i kako je nakon toliko godina, kada je sve to neizostavno ostalo daleko od njega te je davno povjerovao da je tu riječ tek o slatkim lažama jedne bajke ko zna u kojem vremenu skovane, eto, tu, u simpatičnom industrijskom gradiću konačno pronašao kuću u kojoj je Snjeguljica prespavala nakon lutanja šumom i u kojoj će živjeti s patuljcima sve dok je ne sustigne zatrovana jabuka opake maćehe i taj sudbonosni ugriz iz kojeg će, kroz tunele nesagledive tame, dojahati princ i donijeti spasonosni poljubac. Ta ko ne bi u tom ushićenju bacio podnoge sve konvencije, pa sumanuto, poput kakvog lopova, naočigled začuđenih prolaznika, preskočio ogradu s glavatim katancima, da vlastitom rukom dodirne te zidove od vanilije, nadstrešnice od jagode, prozore od čokolade i da se uvjeri da sve ovo nije san.

Historičari kažu da je Müllerova vila izgrađena 1912. godine, i to kao bolnica za radnike u fabrici sode pa su je zvali fabrikšpital. Kazuje se da je bila opremljena najsavremenijom medicinskom opremom tog doba. Narod  ju je brzo zavolio i prozvao je Mala bolnica. Vjerovatno je i projektirana takva, u tim živim oblicima i veselim bojama, s puno igre i maštovitosti, baš zato da razvedri bolesnike i vrati im nadu u život, ali nije dugo služila prvobitnoj svrsi. Kao fabrička bolnica, radila je svega dvije godine, i to pod vodstvom Adolfa Hempta, prvog ljekara u Lukavcu, rođenog u Novom Sadu od mađarske babice i belgijskog misionara iz čuvene porodice De Hemptin, koji će se nakon Adolfovog rođenja preseliti u Sarajevo. U Bosni će Adolf  završiti gimnaziju, a onda, kao vojni pitomac otputovati u Graz, gdje postaje ljekar. Kada je počeo rat,  Hempt je poslan na Sočanski front, a Mala bolnica pretvorena je u stacionar za vojnike carske i kraljevske armije, koji bi s dalekih frontova došli na dopust, ili za one koje bi doktori, s nepopravljivim ranama ili s neizlječivim bolestima, slali kući i potpisivali im dijagnoze koje su govorile da je za njih rat zauvijek završen.

Onom ko ju je zamislio mora se priznati stanovita smjelost. Doduše, sama činjenica da nije građena kao javna zgrada, pa se stoga njom nije morala slati nikakva ideološka poruka, kako je bio slučaj u ono doba s mnogim zgradama širom Bosne, već je finansirana privatnim novcem, omogućila je neimaru slobodu i pružila mu mogućnost da se poigra s oblicima i linijama i da uključi svu svoju maštovitost, ne robujući arhitektonskim zahtjevima onodobnim niti slijedeći dominantne stilove, već ih miješajući, stihijski, po zakonima čisto estetskim i isključivo po zahtjevima unutrašnjeg umjetničkog damara. Mora se odati i dužno poštovanje finansijerima, jer, treba biti tako širokogrud pa pustiti umjetnika da mašta i da izrazi svoje najdublje stanje.

Finansirali su je austrijski kapitalisti koji su 1893. ovdje, na močvarnim poljima gdje Jala utječe u Spreču, izgradili fabriku sode, a zatim i nekoliko stambenih zgrada za radnike, činovnike, za upravu, pa školu, poštu, ambulantu, čitaonicu i kantinu, udarivši tako temelje cijelom jednom gradu. Nakon 15 godina, fabriku preuzima Solvaj Verk, firma sa sjedištem u Beču, te započinje modernizacija i povećanje proizvodnje. U tom zamahu ukazala se i potreba za domom zdravlja u kojem bi se liječili radnici sodare, pa je donesena odluka da se odmah tu, uz tvornicu, podigne bolnica koja bi bila okružena zelenilom i tako vesela da čovjek, čim stupi pred nju, odmah zaboravi da je bolestan. Taj zamah u razvoju tek rođenog grada naprasito će zaustaviti Veliki rat.

Kada se završila ta sveopća svjetska klaonica, doktor Adolf  Hempt, umoran od inficiranih rana, od gnoja i od krvi, od jauka ranjenih i od hropca umirućih, sjetio se da je ondje, u Bosni, u tom Lukavcu ostavio iza sebe pravi mali raj okružen zelenilom, s vilom u središtu koja podsjeća na kuću od kolača, sred šume iz bajke. Tako se, sav zgađen, vratio ovdje, da u miru, pod sjenama tih razgranalih hrastova, liječi tihog i poniznog bosanskog čovjeka. Ali, kako je vrijeme protjecalo, Hempta je, sve snažniji, posjećivao jedan stari san: kazuju da je još prije rata pokušavao da u Sarajevu ili ovdje, u Lukavcu, osnuje Pasterov zavod, u kojem bi se vakcina protiv bjesnila proizvodila na sasvim nov, sigurniji i jednostavniji, njegov, Hemptov način.

Tri godine nakon povratka s fronta, doktor Hempt dobio je od nove vlade poziv da dođe u rodni grad i da tu realizira svoje ideje. Ondje je osnovao Pasterov zavod i zakoračio u historiju. Autor monografije o njemu Dušan Lalošević, današnji direktor Pasterovog zavoda, piše kako je doktor od dolaska u Novi Sad pa sve do 1936. godine, s mnogobrojnom porodicom, živio u drvenoj kući sagrađenoj uz sami zavod. Kuća je ofarbana prljavo zelenom pa odiše starinom i kao da hoće da izađe iz vremena. Obje strane ulaza zavili su ovalni divani sa svojim gorostasnim prozorima. U maštovito postavljenim prozorčićima s obiju strana velikog prozora iznad ulaznih vrata iskri ista ona igra koja je preokupirala graditelja vile Solvaj. Istom atmosferom odiše i krov koji se s jedne strane lomi u prefinjenom čardaku, u mansardi izniknuloj iz sljemena. Kada vidi ovu kuću, čovjek mora postaviti pitanje: Kakvu je ulogu u zamišljanju Male bolnice imao njen prvi upravitelj? Ili još smjelije: Je li lukavički fabrikšpital nikao u mašti doktora Hempta? Da li je ova vila građena s idejom da u njoj bude Pasterov zavod? A tek kada vidi boje fasade i ulaz u kuću u koju se doktor uselio 1936. i u kojoj je živio sve do smrti, u ulici koja danas nosi njegovo ime – tad zgasnu sva pitanja.

Nekoliko godina nakon odlaska doktora, mjesto direktora fabrike sode od Čeha Josepha Valenda preuzima njegov zamjenik, poljski Nijemac Fritz Müller. Narod će vilu i nazvati po njemu – Müllerova vila, a ulica koja se u ono vrijeme zvala Činovnička danas nosi njegovo ime. Müller, isto kao nekada Hempt, biva opčinjen vilom. Uskoro će se useliti u nju i živjeti ovdje sve do 1943. Te godine, kada je, bježeći pred partizanima, zauvijek napustio Lukavac, na drugom kraju Jugoslavije, u Novom Sadu, doktor Hempt opraštao se od ovog svijeta i svih njegovih nevolja.

Za Müllera su, kako to piše novinar Faruk Kreševljaković u knjizi Lukavac kakav je nekada bio, svi govorili da je bio strog, ali human čovjek. U fabriku je uveo njemačka načela reda, rada i discipline. U njegovo vrijeme Lukavac je napredovao i širio se kao malo koji bosanskohercegovački grad između dva svjetska rata. Zahvaljujući njemu, izgrađena je ambulanta, javno kupatilo, kantina i kino. Ovaj grad, u kojem su se uvijek cijenili marljivost i pregalaštvo, nije mu to zaboravio.

Kada se Fritz Müller izdvoji iz radnog okruženja, kada se za njegovim kočijama zatvori kapija prostranog dvorišta, ili kada vozač iz Zagreba ugasi mercedes, pa direktor odbaci šešir, odveže kravatu i svuče odijelo, mora se dobiti čovjek sanjar, dječački zanesen u svoje vizije. Samo takva osoba izabrala bi da živi u ovoj kući koja briše svaku granicu između sna i stvarnosti. Kada je došao u Lukavac i zaposlio se u fabriku sode, tada u vlasništvu bečkog industrijalca i prvog njenog direktora Gustava Von Tempelhoffa, Fritz Müller je imao svega 21 godinu i pred njim je bio cijeli život. Kada ga je napuštao, imao je šezdeset godina i sve njegovo bilo je iza njega, najbolji dio njegovog života ostao je ovdje, u temeljima ovog grada, u priči ovih ljudi kojima je pokazao da uvijek postoje i druge mogućnosti, među bajkovitim zidovima ove vile pred koju je dolazio kao princ da je iznova, svakog predvečerja, ponovo osvoji.

Strpljivo gradeći karijeru, sanjajući dan kada će živjeti u ovoj vili i proživljavajući naposljetku u njoj sve svoje snove, Fritz Müller je u ovaj grad ugradio punih 39 godina svog života. Za sve to vrijeme, ispunjeno strahotama Velikog rata, koji se valjao na dalekim frontovima i svojim zloslutnim sjenama sjenčio život i ovdje, u unutrašnjosti, u Bosni, u Lukavcu, ali ispunjeno i dubokim ushićenjima čovjeka koji je gledao kako na jednoj napuštenoj jalovoj krčevini zri, po svemu, moderan evropski gradić, za sve to vrijeme, dakle, i ovaj je grad gradio Fritza Müllera, Lukavčanina s dna kace, ma šta to danas značilo.

A vila? Ona je nastavila svoj život s fabrikom. Bila je u njoj narodna kuhinja, spavali su ovdje inžinjeri i trgovački putnici, a na kraju pretvorena je u ugostiteljski objekt; dugo je ovdje treperio najživlji plamičak lukavičkog socijalističkog života. Prije četrnaest godina dobila je novog skrbnika, i to u liku turskog industrijalca koji jednom godišnje u dvorištu organizira porodični dan za svoje radnike. Ostatak godine stoji prazna, napuštena i nijema, u tišini. Tek visoko u krošnjama grakću vrane, od stabla do stabla pretrčavaju usplahirene vjeverice, noću puše sustali puh i hukće sova, a u jesen gavrani razbijaju orahe puštajući ih da u slobodnom padu udare o mramor. Gradom kruži priča da bi je općinska vlast mogla otkupiti. U tom slučaju sigurno bi je najbolje bilo pretvoriti u jaslice, u vrtić, u obdanište, ispuniti je dječijom grajom, neka kroz nju prođe svaki budući Lukavičanin, djetinjstvo da mu se odmota u bajci izniknuloj u mašti koja je jednog mladog doktora izvela na puteve slave i ime mu uknjižila u bilježnice svjetskog pamćenja.