Već pola stoljeća Vasilija Jamakosmanović (83), udovica domara Zemaljskog muzeja Mustafe Jamakosmanovića, živi u ovoj instituciji. Njezin je muž zaradio penziju radeći u Muzeju. No, on i Vasilija nikada nisu uspjeli dobiti svoj stan iako na njega imaju pravo. Vasilija za sebe, smijući se, kaže da je najstariji eksponat ove najvažnije institucije kulture države Bosne i Hercegovine

Piše: Edib KADIĆ

FOTO: Velija Hasanbegović

Kako sam stigla u Muzej: Bila sam zubni tehničar, radila sam taj posao 40 godina. Moj Mustafa je radio u “Elektrobosni”, bio je električar. Onda smo 1962. godine prešli ovdje u Muzej. To je bila ljubav na prvi pogled. Totalna ljubav. Kolega ga zvao da dođe da radi u “Valtera Perića”, ma kakvi, nije htio ni čuti. Imamo dvoje djece. Sva je zemlja Jamakosmanovića bila gdje je sada naselje Grbavica. To su komunisti uzimali za gradnju. Ovo uopće nije ličilo na stan. Mogli smo kuću napraviti koliko smo novaca u ovo uložili. Ni banje, ni struje kako treba, ničega nije bilo. Muž je to sve dotjerao i sredio, a onda se s vremenom dosta stvari sređivalo. Zvao ga kolega, nudio mu šefovsko mjesto u “Valtera Perića֨. A on nije volio terene, puno je po terenima išao dok je radio u “Eletrobosni”.

Pa onda zima, pa po onim stubovima. U Muzeju je bio nadzornik zgrada i ne htjede to napustiti. Preko Doma zdravlja dobih stan, ali morali smo i od muža bodove uzeti, prije je to tako išlo. Muzej ne dade, jer ako će raditi u Muzeju, mora onda tu i stanovati, to je bio uvjet. Nagovarala sam ga da da otkaz, ali on ne htjede o tome ni pričati. Imamo mi stanarsko pravo, to smo kod advokata sve sredili. Muž se u početku bavio električnim instalacijama u Muzeju. Nakon toga, pošto nije bilo ni vodoinstalatera, ni stolara, ni bravara, on je te sve poslove preuzeo na sebe. Bio je majstor za sve i tvrdim da je bio jedan od najvrednijih ljudi. Sve je stizao. Nije imao zanatlijsku plaću, već kao nadzornik zgrada, drugačije se to zvalo. Ali šta vrijedi kad su prosvjeta, kultura i zdravstvo za vrijeme Jugoslavije imali užasne plaće. Muž je otišao 1996, a ja 1993. godine u penziju. I penzija nam je bila loša.

Dolazak u Sarajevo: U Sarajevo sam došla 1952. godine. Četiri godine nakon toga, upoznala sam Mustafu. Godinu dana smo se zabavljali. Interesantno je to, a sjećam se ko sad da je bilo. U Hrvatskoj su za muslimane govorili strašne stvari, ama sve najgore. Ja došla u Sarajevo, gledam, sve fini momci. Ništa mi nije bilo jasno. Koji mi se god svidi, musliman, i to ona baš prava, izrazita muslimanska imena. Moj muž, kad sam mu rekla kako se zovem, meni kaže da je Mile. Na prvom sastanku sam mu ispričala da me prije njega upoznao jedan lijep momak, bio je Salko, a meni rekao da je Slavko.

Kad ga je jednom u tramvaju srela komšinica i upitala se s njim: “Đe si, Salko, šta ima”, izađem iz tramvaja i kažem mu: “Salko, laku noć.” Tada me Mustafa pitao: “A je li to vi gledate?” “Gledala, ne gledala, šta god mi se svidi, ono musliman.” Tada mi kaže: “Ma i ja sam nešto slagao.” “Joj, ime sigurno”, odmah sam znala. Radi njegove majke, prvom sinu sam dala ime Enver. Svekrva je molila snahu, ženu Mustafinog brata, koja je rodila samo dva dana prije mene, da sinu da ime Enver. Ja sam to čula. “Hajde”, kaže, “Behija, daj ime sinu Enver.” A ova joj odbrusila i zagalamila da ona ima već pripremljeno ime. Ja se povučem. Mustafa bio na terenu, a ja se spremim, odem u općinu i upišem sinu ime Enver. Sad kad sam ležala u bolnici, zezali su me: “Vidi čuda, Enver došao Vasiliji u posjetu.”

 Ratno siroče: Ustaše su u Drugom svjetskom ratu odvele mog oca. Kažu da su ga jedva ubili, tukli su ga u glavu, ali nisu ga mogli ubiti. Čitav put ispod Petrove Gore, mislim jedno dva kilometra, konji i kola, dupke puni ljudi. Sve je to vjerovalo u Boga. Sin ga je molio da bježi, on mu je rekao: “Ja vjerujem u Boga i vjerujem da će vas spasiti ako ja odem”. Čim je on otišao, uhvate i njega da ga vode na strijeljanje, ali on im pobjegne. Iza toga i mi za njim u šumu, snijeg, zima. I tako preživimo. A ja mala curica, imala sam pet godina.

Rat u Muzeju: Sve vrijeme rata proveli smo u Muzeju. Mustafa mi je obolio 1992. godine od teške depresije, nekako od samog početka rata. Valjda ga je taj strah da neće biti vode, struje, hrane i da ćemo stradati savladao i iz toga se nije mogao otrgnuti. Ja se dobro sjećam i Drugog svjetskog rata, jeli smo i korijenje i lišće. Sve se to izdrži. Deset je godina muž bolovao od teške depresije. Tražili su da ga ostave u bolnici i da stalno gore bude. Međutim, htjela sam da je sa mnom. Mi smo ono miješano, miješani brak. Najgore smo prošli i izvukli najdeblji kraj. Sjećam se jednog Kanađanina koji je tu dolazio za vrijeme rata. Poslije je po medijima govorio, a mi smo to s užitkom čitali: “Bio sam u Sarajevu, nema vode, nema struje, puca se, ali ljepših i dotjeranijih žena nisam u svom životu vidio.” A onda negdje u tom intervjuu kojeg je dao za neke novine, ne sjećam se više za koje, kaže: “Najgore su prošli miješani brakovi.”

Borba s HVO: Ne hodam više po Muzeju. Ovaj direktor mi se ne sviđa, nekako se postavio kao da je Muzej njegov. Jeziva je vlaga, prije dvije godine sve smo digli, sve je to crno bilo od vlage i smrdjelo je. K'o kad nije čitav rat grijano, a ni poslije rata, pa se navukla vlaga. Međutim, Austrija što je pravila, svaka im čast. Oni su napravili dolje toplu izolaciju, metar i po. Onda su fine daske stavili, to je izolacija bila da mi nismo trebali ni grijati koliko je toplo odozdo bilo. Međutim, sanacija 1986. godine, dignu sve, sve izvade, naspu beton, a na to direktno lamelni parket stave. To se sad ne može ničim zagrijati. Još jedan isti stan tu je do nas, Pandurevići su u njemu živjeli. Oni su otišli pred rat i nikad se više nisu vratili. Mi smo čitav rat proveli u Muzeju. Zapaljive metke sam golim rukama izbacivala kroz prozor. Muž sjedi, bolestan, drhti od straha, ne može maći. A bio je i ranjen u ratu, prostrijelna rana.

Kad se najviše pucalo, otiđi bi tamo u posljednju sobu što gleda prema Grbavici, i gledala bih šta se dešava. Vidim, uleti negdje metak, samo se sagni, izbaci ga kroz prozor i bježi. Druge prilike, vidim jedno tri ili četiri zapaljiva metka uletješe u Muzej. Odletim tamo i kažem čuvarima da se nešto sigurno zapalilo. Odemo brzo gore, kad vitrine od leptirova počele gorjeti. Brže-bolje to ugasimo i hajde dalje. Ali ko to danas cijeni? Niko. Pored nas i čuvara, bili su i radnici iz Muzeja, nekoliko njih, pa su spavali u drugim prostorijama. Poslije je Josip Pejaković sabrao ljude i oni su tu proveli sve vrijeme u ratu. Kasnije je došao HVO, bila im je tu kasarna. Tu je Mustafa najviše nastradao. Oni su htjeli eksponate prodavati. On se borio s njima, tukli su ga žestoko, stavljali mu pištolj u usta, svašta je s njima doživio. Sav modar dođe kući, pitam ga šta mu je, kaže: “Pao.” Prijetili su mu: “Ako nekome kažeš šta je bilo, ubit ćemo ti ženu, znamo da je Srpkinja.”

Dva puta su pucali za mnom tu u bašti. Ali eto, ne htjede me ni metak. Kažu, Filozofski fakultet je sačuvao Muzej, a ja se na to samo nasmijem. Dođu ovdje danas i, kad prolaze pored mene, samo mi dupe okrenu. Jedne noći direktor pustio unutra Amerikance, hajde, k'o oni hoće da provedu noć u Muzeju. Lupanje, galama, vriska, mislila sam da će se sve sručiti nama na glavu. Neno, sin mi, ode gore, oni igraju odbojku. Zovnusmo policiju, ovi klepnuše ušima i odoše. Eh, Adnan Busuladžić, on je bio fin, jako fin. Hoće popričati, hoće stati, saslušati. Kad mu se nešto požalim, on bi samo kaži: “Dobro, teta Vaska, sve ćemo to riješiti.” Čak mi je dolazio i u bolnicu kad sam ležala. Jako fin, zaista.

Komšije Pandurevići: Prije je živjela tu porodica Pandurević. Oni su došli malo poslije nas. Bili baštovani i 1992. godine su pobjegli na Pale. On je od muke umro, a žena mu se nikad nije vratila. Otišli su pred sam Bajram, na početku rata. Ništa nisu progovorili, a meni tu malo dijete, unuk. Samo su se pokupili i otišli. Nikad prije nisu nigdje išli. Pitam: “Pa komšije, gdje ćete to?” Samo su mi rekli da odoše na “četresnicu” onom Pandureviću koji je poginuo na barikadama. A ja nisam skopčala da fali još deset dana do “četresnice”. Pitam ih: “Pa što ćete na Palama kad je on rođen ovdje na Vracama?” “E, znate, pravi se na Palama to…”, šuplja priča. “Hajte”, rekoh, “vi komšije”. Vidim ja tu nešto sumnjivo, a Pale bile pune srpskih izbjeglica. Kasnije sam shvatila da je zapravo masa Srba napuštala Sarajevo, a moje prve komšije meni ništa nisu rekle. Kasnije, kad su me zvali, nisam htjela s njima razgovarati. Oni su bili otišli samo na desetak dana. Tako su makar mislili, i to je bilo tako pripremljeno da za deset dana uđu u Sarajevo. Ja sam realna i danas se borim s mnogima kada kažu ko je kriv za rat i ovo i ono. Ne dam ja da se pričaju nebuloze. A i s druge strane. Mene zovu Vaska. Bilo je situacija da mi ljudi kažu: “Ma ja pored Srbina neću ni sjesti”, a onda ih ja upitam: “Pa što onda sjedite pored mene?”

Bez stana: Muzej je dužan da nama osigura stan, tako je u rješenjima, tako je i u ugovoru. Međutim, niko ništa ne govori o tome. Muzej je prije rata kupovao stanove i bila su dva stana na Grbavici. Muž je pisao molbu da dobije taj jedan stan, da imamo nešto. Međutim, odbili su ga k'o s nokta i dali drugima koji nisu zaslužili. S druge strane, Muzej ne polaže nikakvo pravo na ovaj stan u kojem živim. Ništa mi ne mogu, ne mogu čak ni mog unuka istjerati. Takav je ugovor, dok god oni nama ne nađu adekvatnu zamjenu. Imamo 80 kvadrata, pokazat ću vam, ali nisam ništa pospremila, niste mi se najavili i nisam vas očekivala (smijeh). Živim sa sinom. I on je bolestan, ima tri bajpasa, a operirao je i neki tumor na srcu. Živio je i radio u Njemačkoj, mnogo radio, od posla se i razbolio. Prije osam godina se vratio. Drugi sin živi u Kanadi.

Odlazi mi raja: Još je malo moje generacije ostalo iznad zemlje. Nedavno mi je kolegica umrla Dana Benaček, to je supruga od onog Benge što je u “Bosni” igrao košarku. Kad je ona umrla, pomislila sam: “Kako je krenulo, još malo pa neće mi imati ko ni na sahranu doći.” I zaista je tako. Fin je život i može se fino živjeti, ali kad čovjek oboli, onda nije više ni za šta. Živi se dan za dan. Operem veš, nešto pospremim po kući. Ne smijem od srca i pankreasa raditi ništa teško. Sin i ja živimo od moje penzije, 430 maraka. Sin je na birou, ne može da radi zbog bolesti. Nekada mi drugi sin koji živi u Kanadi pošalje 100 dolara, ali ni to ne smije od žene, pa onda to nešto krijući pošalje. Mah, današnji muškarci su kukavice, ne mogu da lajem. A sin mi je inženjer, dobro ga poštuju, veliki je stručnjak. Imam braću u Hrvatskoj, u onom su ratu protjerani, pa su se dvojica kasnije vratili. Treći je prvoborac, poginuo u Sremskoj Mitrovici. Da je od metka, meni se čini, lakše bi mi bilo, ali nije. Samljeo ga kombajn.

Hadžibeg: Imam i malo baštice, prije se to moglo fino raditi, sada više ne mogu. Samo sam jagode ostavila. Malo oko njih čupkam i to je sve. Muž je to prije sve obrađivao i radio, ama baštica bila k'o iz razglednice. Tu su i ruže koje sam zasadila prije 50 godina. I sad su u životu. Ima jedna plava, pa onda bijela, pa roza i na kraju oranž. Bio je tu pored i hadžibeg, ali ovi radnici što sada nešto kobajagi renoviraju nisu pazili pa su ga ugazili. Ne mislim da će se oporaviti.