Pasivno-agresivni Šušnjar, pokušavajući da izmisli hrvatsko mučeništvo, tvrdi i to da je Komšićev izbor legitimizirao separatizam, ali i ubio posljednje tragove ljubavi HDZ-ove politike prema Bosni i Hercegovini.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Čini se da je vlasnik i glavni urednik portala Poskok Ivan Šušnjar, inače nesuđeni konzul i rezidentni medijski ekstrem, doživio neku vrstu nervnog sloma. I to dok je pisao tekst za svoj portal.

U članku KOMŠIĆLUK: Dio BIH zbog kojeg su najveća svjetska imena novinarstva, odlučila prodati obraz Šušnjar je ispoljio nevjerovatne količine šovinizma, ali i dotakao neslućene dubine teorije zavjere, kakve vjerovatno nisu viđene od završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu čak ni kod neslužbenih bošnjačkih prvaka u toj sportskoj disciplini – Svena Rustempašića i Muhameda Borogovca.

U svom paranoičnom tekstu Šušnjar posuđuje teze Radončićevog malog od palube, Nedžada Latića, pa tvrdi da je navodnu izbornu krađu, na osnovu koje je Komšić, kojeg Šušnjar naziva “Bakirovim janjičarem”, pobijedio Dragana Čovića, organizirala SDA kroz Islamsku zajednicu te da je ta stranka, kao partija “bošnjačkih sunita”, usput pokrala i “sekularne bošnjačke stranke”.

Šušnjar u tome vidi i prste ne samo “odlazeće američke administracije” nego i zavjeru najuglednijih zapadnih medija koji se, prije svega zbog bošnjačke nacionalnosti svojih lokalnih dopisnika i saradnika, stavljaju na stranu “majorizirajućeg muslimanskog radikalizma”.

Za Šušnjara, glavnokomandujući ovakve ugrozbe kršćanskog puka nije čak ni Bakir Izetbegović, nego turski predsjednik Erdoğan lično. No, Šušnjar ne staje na optužbama za “individualnu odgovornost” – za Komšićev izbor, koji je za Šušnjara najcrnji fašizam, krivi su Bošnjaci kao kolektiv, koji su, prema Šušnjaru, trenutno jedini narod u Evropi koji “majorizira i bira dva predsjednika”.

Pasivno-agresivni Šušnjar, pokušavajući da izmisli hrvatsko mučeništvo, tvrdi i to da je Komšićev izbor legitimizirao separatizam, ali i ubio posljednje tragove ljubavi HDZ-ove politike prema Bosni i Hercegovini.

Zaboravlja, valjda, tzv. Jelavićevu “samoupravu”, koju je prije gotovo osamnaest godina međunarodna zajednica morala zaustavljati oklopnim vozilima, ali i izuzetno konfliktnu, antidržavnu i antibošnjačku politiku vođenu u protekle četiri godine mandata Dragana Čovića.

Šušnjar, naravno, takve činjenice ne priznaje, pa katastrofalnu Čovićevu politiku servilnosti velikosrpskom projektu i bezrazložnog provociranja Bošnjaka naziva “vraćanjem vjere Hrvata u Bosnu i Hercegovinu”. Nevjerovatno, ali Šušnjar optužuje i strane, ali i hrvatske medije za neku vrstu zavjere šutnje, a u svemu vidi prste stranih nevladinih organizacija koje su dio neke volšebne “duboke države”, vjerovatno soroševskog tipa.

I tako dalje i tako dalje.

Šušnjarov tekst zvuči ponajviše kao nešto što je izašlo iz ratne redakcije SRNE, i to nakon naročito teškog poraza na bojnom polju. Kulturološki šovinizam, nakaradna interpretacija i reinterpretacija stvarnosti, zanemarivanje činjenica i apeliranje na najniže vrste emocija, demonizacija političkih neistomišljenika zbog njihove nacionalne i religijske pripadnosti, ali ponajviše abnormalna i vulgarna histeričnost ovog, ali i ostalih Šušnjarevih tekstova, nominira ga za nasljednika i glavnog zastupnika fenomena medijskog djelovanja poznatog kao “šagoljanje”.