Početkom Drugog svjetskog rata, u okupiranom gradu, snažno se i otvoreno suprotstavio progonu i pogromu tuzlanskih Srba i, riskirajući vlastiti život, otputovao s visokom delegacijom u Zagreb i od ondašnjih ustaških vlasti izričito tražio prestanak nasilja nad nedužnim srpskim življem
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.
.</p>
<p>Kako god, njegovom zaista nesvakidašnje hrabrom istupu, premda, kako pouzdani izvori kažu, krajnje nerado, ustaške vlasti u Zagrebu su udovoljile i nasilje nad tuzlanskim Srbima je prestalo.</p>
<p>U Srpskoj pravoslavnoj crkvi sigurno znaju ko je muftija Muhamed Ševket Kurt i svjesni su veličine njegovog ljudskog postupka, ali, ako već znaju, bilo bi pošteno da o tome obavijeste srbijansku premijerku Anu Brnabić, koja je genocid u Srebrenici okarakterizirala kao “nesporazum” (u obilju monstruozno negatorskih karakterizacija genocida u Srebrenici, ova je, čini mi se, najmonstruoznija), i, naravno, predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je, govoreći o njegovoj posjeti Potočarima i pritom glumatajući velikog srbofilnog frajera, parafraziram, izjavio da ni tada nije spustio glavu, jer on glavu saginje tamo gdje on hoće, a ne gdje bi to drugi željeli.</p>
<p>Za razliku od njih, časni muftija Kurt ustaški pogrom nad tuzlanskim Srbima nije smatrao nesporazumom, a glavu je saginjao ne ondje gdje je htio, nego ondje gdje je to trebalo i kad je trebalo i ne zbog svog naroda, nego zbog naroda kojem i “uznositi” Vučić pripada.</p>
<p>Hoće li to Vučić, Brnabićka i njima slični ikad shvatiti i cijeniti? Ne, nikad. Ali, ipak, neka ostane zapisano i, najvažnije, zapamćeno.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
