Prethodne večeri, vraćajući se odnekuda, ispred ulaza u zgradu sretnem komšiju Adnana, adolescenta, skockanog, zalizanog, namirisanog i spremnog da duboko zaroni u draži noći i čvrsto zgrabi sve ono što mu noć ponudi. – E, moj Ado, ne bih se nipošto mijenjao s tobom. – Kako to mislite? – Pa valja ti sad hodati po kafićima, diskotekama, folkotekama, njuhom mužjaka tragati za djevojkom koja čeka da bude ulovljena... ali i to da znaš, zabluda je da su muškarci lovci, naprotiv, žene su te koje odlučuju žele li biti ulovljene
Prethodni članak
Imamo li razloga za zabrinutostSljedeći članak
Sablast mahalske gerijatrije
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
PRVI I POSLJEDNJI SUSRET S NEDŽADOM IBRIŠIMOVIĆEM
Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače