Iako je Đinđić zaslužan za demokratizaciju Srbije i uvođenje demokratije poslije totalitarnog i zločinačkog režima, kako vrijeme odmiče, u javnosti je, naročito među Bošnjacima, primjetna jedna vrsta kulta Zorana Đinđića i idealizacije njegove politike i djelovanja. Da je Zoran Đinđić daleko od toga, pokazuje njegov politički put koji je vezan za nacionalističke srpske akademske krugove i ideju “Velike Srbije”

Piše: Almir MEHONIĆ

Dvanaestog marta navršilo se 14 godina od ubistva srbijanskog premijera Zorana Đinđića, koji je ostao zabilježen kao jedan od najvećih reformatora u modernoj srbijanskoj političkoj historiji. Đinđić je i jedan od simbola petooktobarskih promjena i rušenja režima Slobodana Miloševića, kojim je zaustavljena era međunarodnih sankcija prema Srbiji, ali i ratova i sukoba koje je Miloševićev režim vodio diljem bivše Jugoslavije.

O djetinjstvu Zorana Đinđića vrlo je malo zvaničnih podataka. Zna se tek da je pokojni srbijanski premijer, rođen 1952. godine, odrastao u Bosanskom Šamcu uz samohranu majku Milu.

ZAGOVARAO OSNIVANJE SAVEZA SRPSKIH DRŽAVA

Iako je Đinđić zaslužan za demokratizaciju Srbije i uvođenje demokratije poslije totalitarnog i zločinačkog režima, kako vrijeme odmiče, u javnosti je, naročito među Bošnjacima, primjetna je jedna vrsta kulta Zorana Đinđića i idealizacije njegove politike i djelovanja. Da je Zoran Đinđić daleko od toga, pokazuje njegov politički put koji je vezan za nacionalističke srpske akademske krugove i ideju “Velike Srbije”. Još tada, u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, ostalo je poznato njegovo okretanje vola na Palama s Radovanom Karadžićem, ali i izjave poput one iz Kozarskog vjesnika iz 1995. godine, u kojoj, između ostalog, kaže: “Srbi u bivšoj BiH su rekli da žele da zadrže svoju državnu političku samostalnost i da neće da žive u muslimanskoj državi. Kada Srbima bude zagarantovano to i da sami odlučuju o svojoj sudbini, oni će prestati da ratuju.” Da ovo nije bilo puki izliv emocija, govori i Đinđićevo obraćanje iz 1996. godine, koje je sačuvano u vidu audiozapisa.

“Mi smo jedna zajednica Srbije i Crne Gore, dve srpske države. Mali broj ljudi koji su Crnogorci se protivi istovremeno i da su Srbi. Mi mislimo da je jedino rešenje našeg i nacionalnog i državnog pitanja, nakon raspada bivše Jugoslavije, u tome da se stvori savez srpskih država, u koji bi ušle Srbija, Crna Gora i Republika Srpska. I to treba da bude naš politički i državni cilj. Ako to ne može odmah, mi treba da radimo na tome. Treba da se trudimo kao što je se Zapadna Nemačka trudila 50 godina da se pripoji Istočnoj Nemačkoj. Tako i mi treba da kažemo da je najprirodnija stvar na svetu da se spojimo. Ako sada uslovi nisu takvi, radićemo da za dve‑tri godine budu. Da napravimo jednu državu čije jezgro će biti Srbija, Crna Gora i Republika Srpska i koja će biti uređena kao jedna savezna država, kao jedna dobra i moderna država, ali kao jedna nacionalna država. (…) Crnogorski narod je jedan deo velike srpske nacije, jedan drugi deo je naš narod u Bosni i Hercegovini, znači savez srpskih država koji bi se u prvom trenutku sastojao bar od te tri centralne države u kojima je naš narod stvorio pravo na političku samostalnost”, govorio je Đinđić 1996. godine.

U analizi Život Zorana Đinđića, nakon njegovog ubistva, njemački novinar Gerald Praschl pisao je otvoreno o dobrim, ali i manje dobrim stranama Đinđićeve politike, a najnegativnijom stranom smatrao je njegov odnos prema Bosni i Hercegovini. Praschl je, analizirajući Đinđićevu politiku, zapisao i ovo: “A kada se krajem rata 1995. srpski predsjednik Milošević zbog međunarodnih pritisaka morao distancirati od bosanskih Srba, koje je predvodio Karadžić, Đinđić se, dajući intervjue srpskim novinama, i dalje zalagao za konfederaciju Republike Srpske s Jugoslavijom, koja se sada još samo sastojala od Srbije i Crne Gore. (…) Svoj stav o stvarnoj aneksiji srpskih oblasti u Bosni od strane preostalog srpskog dijela Jugoslavije zastupao je i na međunarodnoj sceni, iako to niko tamo nije želio čuti. Odgovarao je ustrajno od multietničke države koju zapadne države žele da održe po svaku cijenu nakon svoje intervencije u Bosni 1995. godine. Umjesto toga je tražio jasne, međunarodno zagarantirane granice između entitetskih linija. Rat je ostavio iza sebe previše mržnje da bi ljudi jednostavno mogli ponovo živjeti u jednoj državi.”

Bez obzira na to što je poslije 5. oktobra 2000. godine došlo do određenog ublažavanja retorike o ovim pitanjima, Zoran Đinđić ostao je na nekim vrlo spornim stajalištima. Recimo, njegovi stavovi o pitanju genocida u Srebrenici nikada nisu došli u javnost. O tome je jednostavno šutio. Takav je slučaj bio i sa zločinima počinjenim u Sandžaku, u Štrpcima, Sjeverinu, o policijskoj torturi devedesetih. Ti zločini niti su rasvijetljeni za vrijeme njegove vlasti niti je Đinđić o njima javno govorio. Ostale su zabilježene veoma kontroverzne izjave o imenu Bošnjak prilikom njegove posjete Novom Pazaru 2002. godine u svojstvu srbijanskog premijera. Tom prilikom održao je tribinu na otvorenom, a na pitanje mladog Novopazarca zbog čega uvijek za Bošnjake u Sandžaku koristi termin muslimani ili “taj narod”, Đinđić je odgovorio: “Kada meni neko kaže da ste vi Bošnjaci, onda mene to asocira da ste došli iz Bosne i onda mene to asocira da ste vi nacionalna manjina u nekoj zemlji u kojoj vi niste oduvek. Ja mislim da to nije dobro za vas.”

Zanimljivo je da je tom prilikom Đinđić zaobišao sve nacionalne i političke organizacije i predstavnike sandžačkih Bošnjaka i posjetio samo Islamsku zajednicu, što su mnogi sandžački intelektualci kasnije komentirali kao težnju Đinđića da Bošnjake u Sandžaku svede na nivo vjerske skupine. Zanimljiv je i podatak da ni u javnim istupima, niti institucionalno, Đinđić nijednim svojim činom nije nagovijestio da priznaje Bošnjake kao narod. Da paradoks bude veći, učinila je to Vlada Vojislava Koštunice (ne baš omiljena u Sandžaku) nakon Đinđićeve smrti.

POVEZIVANJE REPUBLIKE SRPSKE S KOSOVOM

Iako se Đinđićeva politika prema BiH naizgled promijenila poslije 2000. godine, više je bilo riječ o promjeni metodologije koju su zahtijevali novi moment i okruženje. To svjedoči i njegov posljednji intervju koji je dao 2003. godine, samo 20-tak dana prije nego što je ubijen u Beogradu. U intervjuu datom TV Republike Srpske, prilikom posjete delegacije Vlade Srbije Banjoj Luci, Đinđić je povukao paralelu između statusa Kosova i statusa entiteta Republika Srpska, jasno dajući do znanja da, ako dođe do osamostaljenja Kosova, tim putem može poći i Republika Srpska.

“Ako ne važi za Srbiju ono što je važilo u Dejtonu, a to je da su nacionalne zajednice dobile svoj kolektivni status i da su granice nepromenjive, pa ja mislim da ni u nazad neće važiti više ni za koga. Jer kako objasniti sada da je jedini presedan napravljen upravo na Srbiji? Ako vi želite da stvorite albansku državu u 21. veku na teritoriji koja pripada državi Srbiji, onda ćete opet otvoriti proces koji ste mislili da ste Dejtonom zatvorili. I to nije moja želja, nego je to opis stanja. To je upozorenje onima koji misle da na primeru Srbije mogu da sruše jedan princip koji je delimično i na štetu Srba proveden i koji su Srbi prihvatili. Mislim da je to jedan moj konstruktivan pristup koji je izazvao u Sarajevu vrlo neopravdane i nervozne reakcije, koji je u Vašingtonu izazvao možda opravdane, ali nervozne reakcije i koji u Briselu nije bio dobro primljen, ali je to istina. Oni su postavili pitanje motiva, a ja postavljam pitanje da li je to istina. (…) Neko je rekao da su to marketinški trikovi. Šta meni u ovom trenutku oni trebaju, niti u Srbiji ima izbora, niti mogu međunarodnu podršku da dobijem za to. Ja sam mnogo više izgubio lično nego što sam dobio, ali vrlo svesno. Ja sam onaj kredit koji imam stavio na tas za stvar za koju mislim da je od državnog i nacionalnog interesa”, izjavio je Zoran Đinđić 21. februara 2003. godine.

Kao i u slučaju SFRJ, i kod Zorana Đinđića stvari se idealiziraju izgleda jedino među Bošnjacima. Ako je i nešto uradio za Bošnjake, a to nešto može biti samo sveopća demokratizacija Srbije i rušenje Miloševića, to nije bilo zbog Bošnjaka, već prije svega zbog svog, srpskog naroda. Sandžački Bošnjaci bili su mu na tom putu uvijek podrška, a Sandžak regija u kojoj se u najvećem procentu glasalo protiv Miloševića. Zbog toga, Bošnjaci nemaju potrebe stvarati lažne mitove o nepogrješivom Đinđiću kao meleku srpske politike, prije svega jer je on bio daleko od toga. Za vrednovanje njegovog političkog djelovanja, u kontekstu bošnjačkog poimanja pojava i ličnosti, potrebno je uzeti duži period i dublju analizu njegovih poteza koje u kritičnim momentima za Bošnjake i BiH kao državu nisu bile ni korektne ni dobronamjerne.