Trudnoća Edine Mujabašić odvijala se u najboljem redu, no prilikom poroda došlo je do komplikacija uslijed kojih je njenom sinu Emanu oštećen mozak i danas ovaj dvogodišnjak ne može samostalno ni sjediti, ne može hodati ni držati glavu uspravno, ne govori, a veliki je napredak što je hranu počeo prihvatati pomoću šprice, umjesto dotadašnjeg hranjenja sondom

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

Umjesto dosadašnjeg straha i stroge šutnje, sve je više žena i porodica iz Tuzlanskog kantona koje su se odvažile otvoreno govoriti o svojim životnim problemima uzrokovanim (ne)radom uposlenih na Klinici za ginekologiju i akušerstvo Univerzitetskog kliničkog centra (UKC) Tuzla. Brojni su slučajevi počeli isplivavati na vidjelo nakon nedavne smrti Belme Isić (20), koja je preminula poslije poroda, a sada je ta zdravstvena ustanova suočena s brojnim istragama. Internu istragu provodi tim UKC-a Tuzla, dok je Tužilaštvo Tuzlanskog kantona najavilo provođenje detaljne i opširne istrage s ciljem utvrđivanja svih okolnosti koje su dovele do smrti te mlade žene.

U prošlom broju Stava pisali smo o užasnim uvjetima za trudnice i porodilje u tuzlanskoj bolnici, o neprijateljskom ponašanju osoblja, o korupciji i mučenju žena. Sada donosimo potresnu ispovijest majke o ljekarskim greškama uslijed kojih je zdravlje njenog sina upropašteno.

Edina Mujabašić i njen suprug Emir početkom 2018. godine radovali su se prvom djetetu. Iako je zatrudnjela uz poteškoće, trudnoća je tekla u najboljem redu. U UKC Tuzla je termin imala 26. marta 2018. godine.

“Na pregledu u Perinatološkoj ambulanti ustanovljeno je da je voda žućkasto-zelenkasta i da su bile kontrakcije, ali nisam osjećala nikakve bolove. Pregledali su me dr. Asim Musić i dr. Alma Brigić, a dr. Musić me pitao želim li se poroditi prirodnim putem ili carskim rezom. Odgovorila sam mu da pristajem na sve što smatraju da je najbolje za nas, a doktor mi je rekao da sam hrabra majka, da ću se poroditi prirodnim putem, da idem u rađaonu i da će sve biti uredu”, priča Edina za Stav. “U rađaonu sam ušla oko 14.30 sati, a pregledao me tim koji me primio. Ne znam kako se zvala doktorica koja je ustanovila da je voda zelena i s takvom me vodom poslala u rađaonu, gdje su mi probili vodenjak i uključili indukcije. Sve je to trajalo do oko 20 sati, kada je došla dr. Brigić s babicom Ružom, kojoj sam zaboravila prezime.

Pregledale su me, masirale su grlić maternice i govorile da sve teče uredu. U jednom sam trenutku osjetila strašne bolove, a one su kazale da je još uvijek rano. Skinut mi je CTG, ja sam plakala i bila sam uznemirena. Babica me umirivala, govoreći mi da nam niko neće naškoditi, da se odem istuširati, da sjednem na šolju zbog napinjanja i boljeg otvaranja karlice. Babica mi je ponovo izmasirala grlić i izašlo je još plodne vode, a njih dvije su se samo pogledale. Nisam znala šta to znači i počela sam plakati, ali babica mi je kazala da se smirim. Pokušala sam se smiriti, poslušala sam šta su mi kazale. Otišla sam da se istuširam. Bila sam sama. Pozlilo mi je. Nekako sam se uspjela vratiti nazad. I dalje nije nikog bilo. Poslije nekog vremena, došle su babica Ruža i dr. Brigić, koja mi je predložila da pređem na loptu za pilates, dok je babica govorila: ‘Hajde ti lezi, da mi radimo CTG.’ Prvi CTG koji su uradili beba nije imala otkucaja. Njih dvije su se pogledale i odlučeno je da se zovu i ostali, da idem na hitan porod carskim rezom.”

Tada su je, prisjeća se Edina, požurivali, da potpiše dodatnu neophodnu dokumentaciju.

“Kada sam se porodila i probudila, prvo što sam vidjela je bila dr. Brigić, koja je plakala. Kazala mi je da je beba reanimirana i da nije u dobrom stanju te da treba biti u inkubatoru jer se ne zna da li će preživjeti narednih 48 sati. Iako detaljno ispunite mnogo formulara u kojima navedete svoje zdravstveno stanje, doktorici Brigić niko nije prenio da sam se liječila od primarnog steriliteta. To je saznala tek kada sam joj plačući kazala da se plašim da više nikada neću moći zatrudnjeti, a ovo navodim jer sam vidjela da među osobljem nema nikakve komunikacije. I doktor Musić, koji me primio u Perinatološkoj ambulanti, tješio me govoreći mi da je sve bilo u najboljem redu, ali da se komplikacije dešavaju i da sada moram biti jaka. Sve je to fino, ali moj je Eman dobio sepsu i njegovi su organi počeli otkazivati.

Neizvjesnost je bila ogromna. Polahko se stanje počelo poboljšavati i organi su počeli vršiti svoje funkcije, no za mozak više nije bilo spasa. Zadobio je tešku hipoksiju mozga 1-3, a uz to je imao teži oblik epilepsije, konvulziju, cerebralni poremećaj kretanja. Zbog nerazvijanja mozga, Eman ima sekundarnu mikrocefaliju. Poslije poroda, kada sam otišla svojoj doktorici dr. Amri Habibović, ona nije mogla da vjeruje da su me porađali prirodnim putem iako je plodna voda bila zelena.”

Danas dvogodišnji Eman samostalno ne može izvesti nijednu prirodnu kretnju: ne može sjediti, hodati, žvakati, govoriti, niti samostalno držati glavu uspravno. Svaki vid stimulacije ga plaši, tako da plačem reagira na dodire, svjetlo ili zvukove. Njegovi roditelji kažu da ga nose u rukama 24 sata. Uz neizmjernu ljubav, njegu, strpljenje i podršku porodice, Eman je prije tri mjeseca počeo prihvatati hranu pomoću šprice, a do tada se hranio pomoću sonde. Jede specijalnu hranu, koja mjesečno košta 800 KM. Koristi lijekove koje njegovi roditelji nabavljaju u inostranstvu, a za sve to refundira im se 150 maraka.

“Sonda koja ide kroz nos zbog upale pluća i drugih mogućih komplikacija nije dobra. Eman je mogao biti i kandidat za PEG (perkutana endoskopska gastrostoma), a to je jedan otvor na želucu, gdje hrana direktno ide u želudac, ali zbog jakog spazma i grčenja mišića, to nije bila opcija. Sada ga hranimo pomoću šprice, u vrijeme kada smatramo da bi mogao biti gladan, jer on nam ne može reći da je gladan ili žedan, ne može nam reći ako ga nešto boli”, pojašnjava nam Emir Mujabašić.

Zbog svih komplikacija kroz koje su prošli i prolaze s prvim djetetom, kada je Edina ponovo zatrudnjela, strah je bio opravdan. Prije mjesec i po rodila je zdravog sina Adnana, na čiji plač Eman sada reagira osmijehom.

“Kada sam otišla da se ponovo porodim, upućena sam ranije da se ne bi riskiralo i da se slučajno opet ne bi šta zakompliciralo. Kada sam došla na Kliniku za ginekologiju i akušerstvo, od samog prijema svi su se sjetili da sam ja ‘onaj slučaj’. Tamo svi znaju o tome, znači, pričalo se o nama. Pitala sam ih zašto se to desilo kada je medicina toliko uznapredovala, a i ja sam se pridržavala svih ljekarskih savjeta u trudnoći. Odgovori su opet bili ‘da nije do aparata, da nije nasljedno, da nije to jer si se liječila od primarnog steriliteta i inzulinske rezistencije, imali smo još takvih slučajeva i na kraju je sve bilo uredu…’ Svi su me pitali kako je Eman i govorili su da im je žao, da nisu htjeli da se to dogodi. Nisu htjeli, ali desilo se i imamo dijete s posebnim potrebama. To nije nasljedno jer u nalazima piše da je preživio tešku hipoksiju, a zna se šta je to”, kaže Edina.

Nemarom i nehatom od normalne, zdrave i funkcionalne porodice ljekari su napravili porodicu koja je skoro pa socijalni slučaj. “Edina je inženjer geologije, ali je spriječena raditi, tako da samo ja radim”, kaže nam Emir. “Kako da konkuriram na neko radno mjesto kada znam da me Eman treba 24 sata na dan?”, dodaje Edina. Kažu nam i da razmišljaju o pokretanju sudskog postupka protiv odgovornih u UKC Tuzla. Do sada za takav potez nisu imali vremena.

“Skoro cijelu prvu godinu njegovog života provela sam s Emanom u bolnici. Borila sam se za njegov život, iako su ga i ljekari bili otpisali. Rekli su da neće živjeti ni godinu dana. Ta nam je godina bila toliko stresna, strepila sam samo da li će dijete preživjeti dan, tako da nisam imala vremena razmišljati o tužbama i advokatima”, priča nam Edina.

“Imao je po 50 puta dnevno epileptične napade i preteško je bilo gledati ga kako se bori da udahne zrak. To je nešto najteže, tako da mi tužbe nisu bile na umu, ali cijeli tim krivim za ovo što nam se desilo. Teško mi je bilo psihički to podnositi i zbog toga sam se obratila psihijatrici u Domu zdravlja. Ne razumijem se u njihove radne metode, ali ta me žena toliko isprepadala da je, umjesto da mi bude bolje, moje stanje bilo mnogo gore. Nisam htjela terapiju koju mi je propisala. Odmah sam bacila te lijekove, a pomoglo mi je druženje s majkama koje također imaju djecu s posebnim potrebama i u centru ‘Koraci nade’ upoznala sam divne ljude koji nas razumiju. Pomogle su nam i doktorice iz Klinike za dječije bolesti Azra Delalić i Nevzeta Mustafić, kao i fizijatrica Maja Hadžiefendić. Što se tiče tužbe, ne znam ni koliko bi to koštalo, ali otom-potom. Najvažnije mi je da mi dijete bude bolje, onoliko koliko može, a već su ga pregledali strani ljekari i kazali su da ima napretka jer više nema napade, počeo je da uspostavlja kontakt očima i ne hrani se sondom.”

Emir nam kaže da je i prije no što će mu supruga prvi put otići na porod čuo različite priče o navodnoj korupciji na Klinici za ginekologiju i akušerstvo. Čuo je, kaže, da porodilje i njihove porodice zbog “boljeg tretmana i lakšeg poroda” daju mito osoblju, ali oni se nisu odlučili za to.

“Govorili su mi da nađem nekog i da mu platim, ali drugi su mi govorili da ne dajem novac jer se tamo ljekari međusobno ne podnose i, ako potplatim jednog, a u smjeni kada porod krene bude drugi ljekar, to neće biti dobro. Zar su tamo takve struje da niko nikog ne uvažava i da se ne cijene ljudski i dječiji životi? Jesu li oni zaista takvi ljudi ili su takvi postali zbog mita i toga ko će više dobiti? Ako platim jednom doktoru, on će samo moju suprugu paziti, a ostale žene ga ne interesiraju? Zar je dotle došlo da zbog 200-300 maraka naprave invalida od djeteta? Narod ih je navikao da im se daju novci i kese, ali koliko je osoblje krivo, i mi smo. Čekalo se, nažalost, da se desi slučaj s rahmetli Belmom Isić. Ne vjerujem da će se nešto promijeniti nabolje. Nije to tako samo na Ginekologiji, UKC ima sjajnih ljudi, pravih stručnjaka, ali čini se da su oni rijetki izuzeci”, zaključuje Emir.