Činjenica jeste kako su određene oblasti naših međusobnih odnosa, kao što su to trgovina i zračni promet, trenutačno regulirani kroz EU sporazume. U slučaju tvrdog Brexita i izlaska UK iz svih evropskih ugovornih odnosa, prestat će automatski važiti i režimi koji su kroz EU sporazume sklopljeni s trećim zemljama, kao što je to Bosna i Hercegovina i, opet, sve ostale zemlje naše regije. Potrebno je pritom imati u vidu, kada je trgovina u pitanju, da naša zemlja nije ni članica Svjetske trgovinske organizacije

Piše: Jakub SALKIĆ

Veleposlanica BiH u Velikoj Britaniji Valentina Marinčić ovih se dana sprema na povratak u domovinu. Odlukom Predsjedništva BiH, odnosno na zahtjev člana Predsjedništva Željka Komšića, veleposlanica Marinčić je smijenjena. No, ona boravi i predstavlja Bosnu i Hercegovinu u Velikoj Britaniji u vrijeme velikih historijskih promjena – pripremama Velike Britanije za izlazak iz Evropske unije. Upravo je to bila tema i povod razgovora s gospođom Marinčić.

STAV: Nakon burnih dešavanja u Parlamentu Britanije, izvjesna je i opcija Brexita bez sporazuma s EU. Strahuje li se u Velikoj Britaniji od takvog scenarija?

MARINČIĆ: Opcija izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Evropske unije, bez ikakvog dogovora, nesumnjivo je najlošija opcija za zemlju, ali i za Uniju. Sada je jasno da su kroz protekle dvije godine, iznova i kontinuirano, “otkrivane” nove negativne posljedice razdruživanja, čak i kada bi u pitanju bilo sporazumno razdruživanje. Britanci se ovih dana pribojavaju kako sve moguće gospodarske, političke i društvene posljedice tzv. tvrdog Brexita nisu dovoljno ni prepoznate, a kamoli da se radilo na planiranju i implementaciji mjera za njihovo eventualno ublažavanje. Dodatno, čak i u visoko uređenim društvima kao što je ovo, panika čini svoje, a panika nije baš najbolje okruženje za promociju mjera za sprečavanje kriza.

STAV: Kao zvanični predstavnik BiH, vjerujemo da izražavate britanskim zvaničnicima naše opredjeljenje da postanemo članica EU. No, kako Britanci reagiraju na to kao prva država koja želi izići iz EU? Podupiru li nas u našem nastojanju, govore li otvoreno čime su nezadovoljni?

MARINČIĆ: Potpora Ujedinjenog Kraljevstva evropskom putu Bosne i Hercegovine, kao uostalom i svim zemljama regije Zapadnog Balkana, nije bila upitna prošle ili prije pet godina, kao što to nije ni danas i neće biti ni sutra. Izlazak UK iz Unije samo će eventualno promijeniti instrumente i formu u kojima se britanska politika prema našoj zemlji provodi, ali ne i samu politiku. Za mene nema apsurda u činjenici da će UK nastaviti davati potporu našim integracijskim procesima, iako se stanovništvo te zemlje većinom odlučilo na napuštanje evropskog bloka. Stepen gospodarskog, političkog, društvenog i svakog drugog razvitka nije isti u slučaju UK i BiH; ova zemlja (kako se to da naslutiti, odluka o napuštanju možda se ne pokaže ispravnom) svoju bolju budućnost nužno ne mora vezati za EU. Bosna i Hercegovina nema tu privilegiju. Podsjećam, kako je upravo od svih EU članica UK uvijek bila najveći saveznik svih evropskih proširenja, i onih koja su se već desila, ali i onih koja tek predstoje (Zapadni Balkan). Britanski zvaničnici i diplomati novog kova u političkoj komunikaciji “ne prave se Englezi”, nego vrlo izravno pokazuju da ih smeta naša priča bez konkretnih djela, naša korupcija, loše upravljanje zemljom, nedostatak vladavine prava i slično.

STAV: Ako bi UK izašla iz EU bez dogovora, kakve bi to imalo implikacije na odnose s BiH?

MARINČIĆ: Implikacije za sve ugovorne odnose koje UK ima sa zemljama u i oko EU spadaju u ovaj isti paket posljedica koje su se tek s vremenom otkrivale. Činjenica jeste kako su određene oblasti naših međusobnih odnosa, kao što su trgovina i zračni promet, trenutačno regulirane kroz EU sporazume. U slučaju tvrdog Brexita i izlaska UK iz svih evropskih ugovornih odnosa prestat će automatski važiti i režimi koji su kroz EU sporazume sklopljeni s trećim zemljama, kao što je to Bosna i Hercegovina i, opet, sve ostale zemlje naše regije. Potrebno je pritom imati u vidu, kada je trgovina u pitanju, da naša zemlja nije ni članica Svjetske trgovinske organizacije (World Trade Organization). BiH i UK morat će u svakom slučaju posebno i bilateralno, kroz pregovore, definirati naše buduće odnose, uključujući i trgovinske. Problem je što u slučaju tvrdog Brexita nema niti tranzicijskog razdoblja i vremena za takve pregovore, te bismo stoga od 1. aprila ove godine mogli imati situaciju koja će zahtijevati neko novo bilateralno rješenje. Ipak, kao i 500 miliona EU stanovnika, u ovom trenutku nadamo se da do Brexita bez ikakvog sporazuma 29. marta uvečer ipak neće doći.

STAV: Šta Ambasada savjetuje građanima BiH u Velikoj Britaniji? Na šta trebaju biti spremni nakon Brexita (bez obzira na to na koji će način biti urađen)?

MARINČIĆ: Većina naših građana u Ujedinjenom Kraljevstvu ima britansko državljanstvo, tako da neće biti promjena u njihovom statusu. Građani BiH koji po bilo kojem osnovu putuju u UK morali su i do sada imati britanske vize, tako da i u toj oblasti ne očekujemo promjene. Veleposlanstvo nije u stanju niti može sebi uzimati slobodu da daje savjete kako će se britanski građani, čak i ako su porijeklom iz Bosne i Hercegovine, ponašati u slučaju eventualnih kriza u opskrbama ili slično.

STAV: Prvi put u povijesti samostalne države BiH imamo trgovinski suficit s UK, imamo UK među najvećim investitorima u BiH. Šta se promijenilo, šta je razlog nagle ekspanzije tih pozitivnih trendova?

MARINČIĆ: Nitko od mene ne bi bio sretniji da se nešto suštinski promijenilo nabolje. Znate, profesor statistike na mom fakultetu običavao je reći kako je statistika takva znanost da ste – ako su vam noge u pećnici a glava u hladnjaku – u prosjeku na optimalnoj temperaturi. To što je jedne godine jedna zemlja na vrhu ljestvice ulaganja u pravilu je rezultat samo jednog ulagačkog projekta, a ne trenda. Isto je, bojim se, i s trgovinom. Istina je da je naša trgovinska razmjena s Ujedinjenim Kraljevstvom vrlo skromna. Britanski ulagači preferiraju veća, dobro uređena i razvijena tržišta. Ako i idu na tržišta koja trebaju njihovu pomoć, onda tradicionalno idu na tržišta zemalja Commonwealtha. S druge strane, ekonomska aktivnost u drugom smjeru, od nas prema njima, najozbiljnije je ograničena tvrdim i kompliciranim viznim režimom. Ipak, zanimanje postoji i mene je najviše ohrabrilo postojanje britanskih ulagača u BiH koji su porijeklom iz naše zemlje. Za mene su oni najbolji promotori i primjeri koji bi, ako su uspješni, mogli slijediti i britanski ulagači. Ali opet, na umu se stalno mora imati kako britanski kao i svaki drugi kapital preferira stabilna, sigurna i predvidiva okruženja, s malo ili nimalo korupcije, procedurama koje idu naruku umjesto da obeshrabruju poslovne ljude i ideje.

STAV: Bosanskohercegovačka zajednica u UK nije tako velika kao u drugim državama Zapadne Evrope, ali svakako je značajna. Jeste li imali priliku susretati se s našim ljudima tamo, kakva su njihova iskustva, život u UK, veze s domovinom…? Šta Vas najčešće pitaju, u čemu im je potrebna pomoć?

MARINČIĆ: Mislim da sam obišla sve naše udruge dijaspore kao veleposlanica Bosne i Hercegovine, neopterećena otkuda ko dolazi i ko ih sačinjava, bilo u većini, bilo u manjini, moram priznati da sam tako i dočekana – kao veleposlanica Bosne i Hercegovine. Jedanput sam, čini mi se, samo rekla kako, i da o tom ne želim debatirati jer prostora za debatu i nema, dolazim iz najljepšeg grada u Bosni i Hercegovini, što bi bio moj rodni Mostar. Njihova iskustva, sva koja sam ja u proteklih šest mjeseci čula, mješavina su tuge zbog načina i razloga zbog kojih je većina njih uopće došla u UK, ali i najvećeg i neopisivog divljenja zbog snage kojom su ne samo ponovno izgradili živote za sebe i svoje obitelji nego su danas u stanju pomoći i zajednicama u kojima su sagradili nove domove. Ti se naši ljudi ističu kao primjer ostalim useljeničkim zajednicama, oni su aktivisti (nešto što je u našoj matičnoj zemlji nažalost već pomalo zaboravljeno) u mjestima i gradovima u kojima rade i žive. Oni se trude da okruženju koje ih je primilo i za njih i njihovu djecu osiguralo mogućnosti da s njima napreduju daju nešto zauzvrat, oni u svoje zajednice vraćaju, a ne samo uzimaju. Naša dijaspora, moja iskustva su bila takva i u Sjedinjenim Američkim Državama i u Kraljevini Holandiji, izvor je stalne inspiracije, kako naprijed, kako bolje i kako više.

STAV: Javnost je upoznata sa smjenom brojnih ambasadora BiH, među kojima ste i sami. No, Vaša reakcija bila je, čini se, dosta emotivna. Šta Vas je povrijedilo, šta Vas je najviše zaboljelo?

MARINČIĆ: Ah, da, bila sam i sada sam emotivna, ali ne na osobnoj razini, to nikako. Kako ne biti emotivan (emotivna)? Kada ste posljednji put čuli, ako ste ikada, da je neka država smijenila 25 veleposlanika u sat vremena? Pa nisu svi valjda “antidržavni elementi”? Tako nešto rezervirano je izgleda samo za Bosnu i Hercegovinu. Imate li pojma koliko je mene ovih dana stid od mojih kolega u Londonu kojim ne mogu ponuditi objašnjenje, a da su ga oni u stanju shvatiti? Takve metode osobnog obračuna na štetu države im nisu poznate, a u Londonu djeluju 183 diplomatsko-konzularna predstavništva.

U mojoj diplomatskoj karijeri, nažalost, nije bio mali broj situacija u kojima sam osobno sjedila iza table na kojoj piše BOSNIA AND HERZEGOVINA, a da me je bilo stid što sam baš tu, u baš tom trenutku. Ne zbog zemlje, nije zemlja kriva, ponosim se što je predstavljam. Čelnici i političari u našoj zemlji, čini se, nikako da svladaju vrlo jednostavnu istinu, a to je da se svijet ne vrti oko njih niti oko Bosne i Hercegovine, da postoje pravila u mnogim oblastima, pravila koja je potrebno poštovati, i to kontinuirano, a ne kada se i kako se to nekom dopada. Primjer koji, po meni, najbolje ilustrira princip – sav svijet na jednu, BiH na drugu stranu – jeste zahtjev od prije nekoliko godina upućen nama u Misiji BiH u New Yorku da za godišnje zasjedanje Generalne skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku prijavimo sedam zvaničnih predstavnika / delegata iz Bosne i Hercegovine. E sad, broj zvaničnih delegata na koji svaka od zemalja članica UN-a ima pravo jeste pet, i to je zapisano u Povelji Ujedinjenih naroda. Svi ostali predstavnici u delegaciji, jasno je da ih može biti i obično ih je više, posebno u velikim zemljama, alternativni su predstavnici i njihov broj nije ograničen, ali broj zvaničnih delegata jeste pet, a ne sedam. Ali to ne vrijedi za našu zemlju, mi imamo svoja pravila i šta bi Povelja Ujedinjenih naroda nama govorila šta i kako treba? Šta je nama Povelja Ujedinjenih naroda?