fbpx

Ugroženim ženama najvažniji su oslonac– žene

Osam mladih dama vode grupe na Facebooku “Naše humanitarne aukcije” i “Naše humanitarne korpe”, koje okupljaju oko 20.000 članova. Ove žene, uz doprinos naših građana, svakodnevno i nesebično koriste svoje vrijeme, poznanstva, znanje, energiju i novac kako bi nekog drugog usrećile, ohrabrile i dale mu nadu. One su dokaz da žena ženi nije vuk, kako to naš narod voli reći, nego baš suprotno

Biseru iz Sarajeva suprug je ostavio kada je imala 30 godina. Ostavio ju je radi sklapanja braka s drugom ženom. Bisera je ostala sama sa šestero male djece i tek rođenom bebom bez ikakvih novčanih primanja, zaštite i krova nad glavom. Općina joj je pokušala pomoći dodijelivši joj kuću na korištenje, bez vrata i u jako lošem stanju. Vidjevši to, njene komšije organizirale su se da joj pomognu, a zahvaljujući dobrim ljudima iz Njemačke, kasnije joj je napravljena montažna kuća, kupljen komad zemlje za obrađivanje i jedna koza kako bi prehranila porodicu.

Nažalost, brojni su primjeri žena koje se zadese u ovakvim i još težim situacijama, s bolesnom djecom i vrlo često s psihičkim i fizičkim traumama zbog zlostavljanja koje su pretrpjele od svojih bivših muževa. Na svu sreću, postoji veliki broj naših humanih sugrađana koji tragaju za ovakvim slučajevima u želji da im pomognu. Ovo je priča o grupi žena koje su se upoznale zahvaljujući humanitarnom radu i koje se danas druže s jednim ciljem – kako bi pomogle drugima, najviše ostavljenim majkama poput Bisere, o kojoj se, također, brinu već godinama.

SPOJILA IH HUMANOST

Sabina Slatina-Ćato, sestre Almira Bećar-Dizdarević i Amila Bećar, Lejla Tucaković, Adelaida Kajdić, Birsen Džukljan, Amina Alađuz-Lomigora i Nusreta Bešlija svakodnevno i nesebično ulažu svoje vrijeme, poznanstva, znanje, energiju i novac kako bi nekog drugog usrećile, gladnog nahranile ili bolesnom pomogle da ozdravi. Sve rade samoinicijativno, volonterski i bez ikakve novčane naknade, vođene osjećajima sreće i zadovoljstva koji se mogu doživjeti, kako kažu, samo kada pomognete nekome kome je pomoć potrebna. One su dokaz da žena ženi nije vuk, kako to naš narod voli reći, nego baš suprotno, one su dokaz da je žena ženi najveći prijatelj.

“Kad počnete ovo raditi, ne možete prestati. To postane kao bolest i to samo može rasti, a s obzirom na to da živimo u državi u kojoj je jako teško preživjeti za mnoge, mislim da smo i dužni pomagati, koliko god ko može”, kaže Birsen, zaposlena kao prevodilac i majka troje djece.

I prije nego što su se upoznale svaka je od njih u svom okruženju imala žene o kojima se brinula i pomagala im. Tako ih je spojila jedna humanitarna akcija prikupljanja pomoći za samohranu majku Jasminu i njenog bolesnog sina oboljelog od tumora na mozgu, koji su tada živjeli u kući punoj vlage, bez struje i vode.

Adelaida, također majka jednog dječaka, zaposlena kao menadžer u jednoj sarajevskoj firmi, kaže da ne trebaju nikome ni Facebook, ni televizijske akcije, ni medijske kampanje da bi pomogao. Potrebno je samo da se svako okrene oko sebe, sigurno će naći nekoga kome treba pomoć. “Svi mi imamo probleme, račune, roditelje, djecu, ali najmanje što možeš jeste nekome platiti obrok. Okreni se oko sebe. Ako imate auto, povezite nekoga, pogotovo kad je nevrijeme, kiša ili snijeg, to jednoj majci s djetetom puno znači”, apelira Adelaida.

Kako bi animirale ljude da što više pomažu, putem društvenih mreža prije nekoliko godina osnovale su grupu “Naše humanitarne aukcije”. Grupa se brzo proširila i danas broji više od 15.000 članova. Funkcionira na način da ljudi daju donacije koje one preuzimaju i selektiraju. Ono što nije upotrebljivo poklanja se, a što nije za prodaju šalje se nekoj od humanitarnih organizacija. Donacije koje su u dobrom stanju fotografiraju se i stavljaju na stranicu i prodaju se na principu aukcija po simboličnim cijenama. Od tog novca pomažu samohrane majke i bolesne osobe. Do sada su tako skupile i podijelile više od 20 hiljada KM. Svi izvještaji o doniranom i utrošenom novcu do posljednje marke na kraju mjeseca objavljuju se na stranicama s fotografijama.

Pored svih svojih poslovnih i porodičnih obaveza, nemoguće je ne zapaziti kako su ove žene stvorile superfunkcionirajuću menadžersku mrežu, iako zvanično nisu registrirane kao humanitarna organizacija. Svoje iskustvo rado podijele i s drugim organizacijama i grupama.

Svaka od njih ima svoje samohrane majke ili druge “slučajeve” za koje je zadužena. Novac od aukcija ostavlja se i troši kada se ukaže potreba. U 90 posto slučajeva trude se da nikom ne daju novac, nego da ih oslobode troškova, pa im tako plaćaju račune ili im kupuju ono što im je u tom momentu neophodno, od kućanskih aparata, namještaja, hrane itd.

PRIORITET SAMOHRANE MAJKE

Birsen Džukljan kaže da je ovo veoma zahtjevan posao jer, radi preuzimanja donacija i predaje aukcija, stalno moraju ići na različite lokacije. Zbog toga su od svojih mjesta stanovanja ili mjesta gdje rade u svakoj općini u Sarajevu napravile punktove za preuzimanje i davanje donacija, i tako i sebi i drugima koji žele donirati olakšale posao.

Prema njihovim riječima, informacije o osobama kojima treba pomoć uglavnom dobijaju od drugih dobronamjernih ljudi. Kako bi se uvjerile u stanje određene porodice ili osobe, idu na lice mjesta. Prioritet su im samohrane majke zato što su one najčešće odbačene od društva i nerijetko imaju bolesnu djecu.

“Obično postanu samohrane iz tog razloga ili iz razloga što su puno rađale. Ostanu tako bez muževa, a često nemaju porodicu koja se može brinuti o njima”, kaže Sabina, magistrica farmacije i vlasnica apoteke.

Od prikupljenih donacija pomagale su i razne institucije, poput Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba Bakovići, Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica “Drin”, Sigurne kuće, Roditeljske kuće, Dječije ortopedije KCUS-a i mnoge druge.

Prije mjesec su osnovale grupu “Naše humanitarne korpe”, uz pomoć koje primaju donacije u hrani i higijenskim potrepštinama. Grupa već broji 6.000 članova, a građani Sarajeva, cijele BiH i naše dijaspore javljaju se da doniraju namirnice ili druge potrepštine koje naše humanitarke direktno uručuju samohranim majkama, starijim osobama bez djece i skrbi i drugima kojima je pomoć potrebna.

Adelaida pojašnjava da su ljudi ponekad skeptični kad trebaju dati novac. Smatra da će svako lakše iz svoje kuće dati kilogram šećera, litar ulja, vrećicu tjestenine, ili to sve kupiti i donirati, nego dati novac. Donirati se može nekvarljiva hrana, riža, brašno, ulje, šećer, mlijeko, slatkiši, konzerve, deterdžent, šampon, sapun. Kratko rečeno, šta god ko želi može dati. Sve se skladišti u podrumu Birsenine kuće, odakle se nosi onima kojima je pomoć namijenjena. Tu su istakle ulogu i podršku njihovih muževa koji sve to “trpe”, spotiču se o kese i stvari za donacije, odvoze ih i dovoze kada zatreba. One su čak iskoristile i ovu našu reportažu za razmjenu kesa i hrane koje su premještale iz jednog automobila u drugi.

Dobrovoljni humanitarni rad iziskuje dobru organizaciju vremena, posvećenost i jaku želju i volju za pomaganjem. “Ja imam troje djece i četvrto je na putu. Sinoć oko pola deset, kad djeca trebaju spavati, a mama odmarati, sjela sam u auto, otišla na Dobrinju, uzela televizor da bih ga odnijela jednoj samohranoj majci. Utom me zadesio udes. Kući sam došla u 11 sati navečer”, priča Birsen.

Almira Bećar-Dizdarević, diplomirani menadžer, kaže da čeka da joj jedna djevojčica ode u školu, a druga zaspi da bi mogla posvetiti vrijeme dobrotvornom radu. Sabina Slatina-Ćato nije aktivna od kuće, ali je svoju apoteku pretvorila u punkt za davanje i preuzimanje pomoći.

“Ispod stola imam ogromni paket. Od ostalih prijateljica dobijem kese od deset-petnaest aukcija. Sve one to slože i spakuju, napišu za koga je i koji je iznos. Ja to poredam u paket i napišem spisak osoba. Ljudi dolaze u apoteku. ‘Meni su rekli da ovdje mogu podići… cipelleee?!’, zbunjeno me gledaju. Svaki dan se tome posvetim bar dva sata”, kaže Sabina i dodaje da ima kolegu i kolegicu koji također sve prate, uručuju i predaju, a one dobrotvornim radom zaraze sve oko vas. Slažu se da za sve to trebaju dobra koncentracija, strpljenje i memorija.

“Treba svakog fino primiti, kulturno dočekati, zapisati, staviti u kovertu i biti za tu kovertu odgovoran. Drago mi je što smo se mi našle i što se lijepo slažemo”, kaže Birsen i dodaje da je najbitnije povjerenje koje one imaju između sebe. U svakom momentu znaju da niti jedna od njih neće uzeti ni jednu marku i staviti u svoj džep.

Lejlin je punkt ispred centra BBI u Sarajevu. Kaže da joj svi prijatelji nešto donosu za aukciju. “Pošto ja ne vozim, moram čekati muža, moljakati ga da me odveze da nešto predam ili preuzmem. U ponoć, poslije posla, znala sam kucati Birsen na prozor”, priča Lejla Tucaković.

Amila Bećar, diplomirani menadžer, zaposlena u jednom sarajevskom hotelu, priča da joj je trenutno na poslu pun frižider kurbana koji su donirani u sklopu humanitarnih korpi i čekaju na svoje uručivanje. Njihova jaka karika jeste i Nusreta Bešlija, koja živi u Beču i ondje skuplja donacije i šalje za Bosnu.

TRENUCI KOJI SE PAMTE

Naše sagovornice ističu da se građani uvijek odazovu humanitarnim akcijama i da je svaki doprinos značajan i dobrodošao. Pored esencijalnih stvari neophodnih za život, nekada se ljudi znaju baš potruditi oko svojih humanitarnih korpi. Čak se u njima zna naći kozmetika i šminka, nešto čemu se svaka žena obraduje. Tako je jednom prilikom “Oriflame” donirao paket kozmetike koji su one donirale Jasmini, samohranoj majci koja je tada živjela u vlazi, bez struje, svaki dan pod pritiskom i čekajući ispred škole svoje bolesno dijete da mu ne pozli.

“Ona se toliko obradovala toj šminki. Bez obzira na sve, ona je lijepa, mlada žena. Ona je tako otišla pred školu i neke joj žene rekla što se šminka, a dijete joj bolesno. To je jako ružan komentar. Svaka žena želi da bude, prije svega, lijepa samoj sebi, da se osjeća ženom. Moramo biti jake sebi, pa onda i djetetu”, priča Adelaida Kajdić sa suzama u očima.

Napominju da se donacije mogu primati u vidu neke kozmetičke usluge, u frizurama, masaži, manikiru, pedikiru. Ističu kako ih je humanitarni rad sve ojačao. Nekada, na početku, nisu mogle spavati noćima nakon raznih stvari koje vide i čuju. Svaka od njih pamti određene situacije kojih će se dugo sjećati. Tako Adelaida pamti ženu iz Breze koja je imala vanbračnu zajednicu i, nakon što je rodila drugo dijete, muž ju je ostavio u 21. godini. Kasnije se ispostavilo da ju je tukao i da je bio oženjen.

“Meni je ta tuga bila prestrašna jer je za nju život završio. Ona se ugasila, uvehnula. Mi smo unaprijed kupile pelene, mlijeko i, kad smo došle tamo, šta god smo je pitali, nije ništa htjela osim pelena i mlijeka za djecu. ‘Nije meni frka kad dođe ljeto, ja mogu kopati, mogu na njivu i povesti dijete. Mogu krečiti i čistiti’, sjećam se njenih riječi. A to je mala sredina u kojoj svako svakog osuđuje”, kaže Adelaida i dodaje da niko nema pravo da sudi jer bi se svako vrlo lahko mogao naći u takvoj situaciji.

Birsen ističe da one ne gledaju naciju, vjeru ni bračni status kad biraju kome će pomoći.

“Nama je bitno da pomoć ode gdje treba. Svim našim ženama plaćamo režije. Čovjek vidi koliko toga ima puno i vidi da se svaka žena na neki način bori”, priča Birsen.

Sabina će pamtiti dirljivu situaciju kada je u apoteku došla majka s dječakom koji ima Daunov sindrom da preuzme donaciju. “Oni su tako bili nasmijani i veseli da je mene to porazilo kao osobu koja ima i posao, i zdravu porodicu, i primanja i opet nalazimo neki razlog za nezadovoljstvo”, priznaje Sabina.

Sestre Almira Bećar-Dizdarević i Amila Bećar brinu o Fatimi, čije je oboje djece u lošem zdravstvenom stanju. Bivši muž ju je maltretirao i fizički i psihički. “To nas pogađa. On ne snosi nikakve troškove i ne dolazi da viđa djecu. Ima minimalna primanja. A djeca ne mogu jesti običnu hranu, nego specijalnu, koja je tri puta skuplja od obične”, objašnjava Almira.

Često doniraju i oni kojima je pomoć potrebna. Tako je Lejli pri preuzimanju aukcije koja je bila namijenjena za bolesnu osobu došla djevojka koja je u humanitarne svrhe kupila torbu. U razgovoru s njom saznala je da je i djevojka teški bolesnik i da ima multiplu sklerozu.

“I takve osobe pomažu. To su te sitnice koje nas naježe”, priča Lejla.

Jedini “interes” ovih osam nesebičnih žena jeste da se ove ideje šire. Pozivaju i druge da u svojim gradovima otvore slične grupe, a one im stoje na raspolaganju s iskustvom i savjetima.

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI