“Udrč planina bila je nada za veliki broj Srebreničana koji su nakon pada zaštićene zone UN a Srebrenica pod kontrolu tzv. Vojske Republike Srpske pokušavali da se domognu planine.” Osmanović kaže da je jedan dio Srebreničana ostao određeno vrijeme na planini Udrč, gdje su se krili od srpskih jedinica koje su pretresale teren nakon pada Srebrenice. Iza Srebreničana koji su boravili ili su ubijeni na Udrču ostali su mnogi predmeti razbacani po šumi kao što je obuća, ostaci odjeće, posuđa, konzervi i drugo

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

Fotografije: Memorijalni centar Potočari – Srebrenica

Planina Udrč, nadmorske visine 1.043 metra, na prvi je pogled bajkovito mjesto koje bdije i dominira nad podrinjskim mjestima. O ovoj planini kroz stoljeća ispredale su se razne legende. Prema pričama starih, Udrč je mjesto gdje je skriven stari grad Perin, mjesto gdje se nalaze halke za koje su vezani brodovi kada je cijeli kraj bio pod vodom. Mnogo je priča i legendi koje su nastajale kroz stoljeća koja su iza nas, a planina Udrč postajala je mitsko mjesto.

U julu 1995. godine planina Udrč, kao i ostala mjesta, postala je mjesto smrti, gdje su ubijani Bošnjaci koji su pokušavali stići do slobodne teritorije. Nakon pada Srebrenice 11. jula 1995. godine, oko 15 hiljada muškaraca i dječaka okupilo se u mjestu Šušnjare, odakle su krenuli s ciljem da dođu do slobodne teritorije. Kolona muškaraca i dječaka krenula je na put smrti i morala je proći put od Šušnjara, preko Buljima, Kameničkog Brda, glavne ceste u Konjević-Polju (između Konjević-Polja i Nove Kasabe), planine Udrč i dalje prema Nezuku. Kolona muškaraca i dječaka bila je pod stalnom artiljerijskom paljbom i zasjedama. Bio je to put smrti na kojem je hiljade Srebreničana ubijeno ili zarobljeno. Nakon što su zarobljeni, pogubljeni su na masovnim stratištima širom Podrinja, a tijela su zakopana u masovne grobnice, prvo primarne, a onda kasnije i sekundarne.

Put smrti u dužini od gotovo stotinu kilometara nije uspjela preći ni trećina od ukupnog broja koji su krenuli iz mjesta Šušnjari. Prve grupe preživjelih u Nezuk počele su pristizati 16. jula 1995. godine.

Mnogi su ostali u šumama i po nekoliko mjeseci. Krili su se po podrinjskim vrletima i preživljavali jedući voće, puževe i sve što se moglo naći u šumi, a u isto vrijeme sanjali da stignu do slobodne teritorije. Na putu za slobodu morali su preći planinu Udrč, kao i njihovi saputnici koji su uspjeli u prvim danima nakon pada Srebrenice doći do slobode. Historičar i kustos u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari Azir Osmanović kaže da je planina Udrč bila mjesto nade za mnoge Srebreničane, jer ova planina bila je glavni orijentir na putu do slobodne teritorije.

“Udrč planina bila je nada za veliki broj Srebreničana koji su nakon pada zaštićene zone UN-a Srebrenica pod kontrolu tzv. Vojske Republike Srpske pokušavali da se domognu planine.”

Osmanović kaže da je jedan dio Srebreničana ostao određeno vrijeme na planini Udrč, gdje su se krili od srpskih jedinica koje su pretresale teren nakon pada Srebrenice. Iza Srebreničana koji su boravili ili su ubijeni na Udrču ostali su mnogi predmeti razbacani po šumi, kao što je obuća, ostaci odjeće, posuđa, konzervi i drugo.

“Neki su boravili i više od mjesec dana. Mi smo na jednoj od lokacija na planini Udrč pronašli ostatke kolibe gdje je boravila jedna grupa ljudi. Pronašli smo određene predmete kao što su šerpe, lonci, kanisteri i drugo. Mi iz Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari obilazimo teren u pratnji vodiča, prije svega ljudi koji dobro poznaju teren i ljudi koji su prošli ‘marš smrti’ u julu 1995. godine. Cilj je da sve predmete koje pronađemo trajno pohranimo u Memorijalnom centru Potočari”, kaže Osmanović. Udrč za sve koji su preživjeli golgotu puta smrti ima poseban značaj jer je za hiljade ljudi, koji su bježeći kroz šumu tražili put ka teritoriji pod kontrolom Armije RBiH, bio glavni orijentir.

“Svima koji su uspjeli da stignu do Udrča šanse da prežive prelazile su s 49 na 51 posto”, govorio je više puta o Udrču Muhizin Omerović, koji je nakon pada Srebrenice 62 dana proveo po šumama i tek u septembru 1995. godine uspio doći na slobodnu teritoriju.

Udrč je nezaobilazni dio staze “Marša mira”, koji se svake godine organizira od Nezuka do Potočara u znak sjećanja na sve one koji nisu uspjeli preći put smrti u julu 1995. godine i na sve žrtve genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Od jula 1995. godine prošlo je gotovo 25 godina, a pripreme su počele za ovogodišnji “Marš mira”, koji će vjerovatno biti najbrojniji do sada.

Hiljade ljudi iz Bosne i Hercegovine i cijelog svijeta krenut će 8. jula iz Nezuka prema Potočarima. Proći će put koji hiljade Bošnjaka u julu 1995. godine nisu uspjele. “Nije došao” ili “nije prešao” dvije su riječi koje opisuju sudbinu svakog pojedinca koji nije uspio preći put smrti u julu 1995. godine.