“Tokom gradnje prolazio sam kroz velika iskušenja, a istovremeno sam znao da se do velikih rezultata ne može lahko doći i to mi je uvijek bilo na pameti. Uvijek sam gledao samo na cilj, ne gledajući prepreke. Molio sam Allaha samo da izdržim sve ovo kako bi se do njega došlo. Kada više nisam znao gdje ću i šta ću, zovnem arhitektu Enesa, on raspetlja te stvari i hajde, nastavi se dalje. A i s njim sam imao nesuglasja. Kad god dođe, nešto se napravi, on mi kaže: 'Nije dobro, može i bolje.' Uvijek može bolje. Nisam to tada razumio, ali sada, kad smo napravili ovu ljepoticu, vidim da je bio u pravu kada je insistirao na detaljima”

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Allahov poslanik Muhammed, a. s., rekao je da, nakon što čovjek preseli na ahiret, sevapi mu za djela ne prestaju teći u tri slučaja: trajne sadake – vakufa, korisnog znanja koje čovjek iza sebe ostavi i dobro odgojenog djeteta koje mu uči dovu. Omer Isaković iz Zenice se u životu nije bavio naukom i iza sebe nije ostavio pisana djela, a sa suprugom nije imao djece. Ipak, imao je žarku želju da se upiše u ovu kategoriju o kojoj Poslanik govori, stoga je još 2004. godine dao svoju kuću na korištenje medžlisi-halki iz Zenice, koju je još ratne 1993. godine osnovao šejh Halil Brzina Hulusi.

U staroj kamenoj kući, izgrađenoj davne 1937. godine, redovno se obavljao zikr sve do 2011. godine, kada je ovaj džemat posjetila delegacija iz Turske, predstavnici vakufa Es-Seyyid Osman Hulusi, koji su na koncu bili najveći donatori izgradnje tekije. Već iduće godine postavljen je kamen temeljac, a 2014. krenulo se u realizaciju projekta. Nakšibendijska tekija Donja Vraca završena je 2018. godine, a 30. aprila 2019. godine zvanično je i otvorena uz prisustvo šejha Halila Brzine Hulusija, Hamida Hamidettina Ateşa, predsjednika Upravnog odbora vakufa Es-Seyyid Osman Hulusi, i Sirije Hadžimejlića, predsjednika Tarikatskog centra u BiH.

Pri ulasku u ovaj kompleks ispred vas zablista velika zikirhana, prostor za obavljanje zikra i namaza. Povezana je tzv. “toplom vezom” s čajnom kuhinjom i boravišnim dijelom. S ovim se terminom posjetioci ne slažu, tvrdeći da je kuhinja ipak dosta bogatija da bi bila samo “čajna”. Iza zikirhane smještene su muška i ženska abdesthana, a sve je hodnicima povezano s boravišnim dijelom u kojem se piju kahve i čajevi. U dvorištu, iza zikirhane, vješto je smješten i mutvak, šadrvan, za boravak i muhabet ljeti kada je sparno i vruće. Nasred dvorišta ispresijecanog kaldrmskim puteljcima postavljen je bunar u kojem je pitka voda uvijek hladna. Nedostaje svega nekoliko dana da zasađene ruže procvjetaju, pa da ugođaj bude potpun. Specifičnost svake tekije jeste i musafirhana. Ni ova se u Donjim Vracama po tome nimalo ne razlikuje, pa je napravljen apartman koji je smješten u potkrovlju kompleksa.

“Kada su braća iz Turske došla da ponude investiciju u ovaj objekt, pitali su me kao domaćina kuće od čega je pravljena, kada je izgrađena i ima li unutra betona i armature. Tu je bila stara kuća, nije bilo govora o betonu i armaturi. Kada sam im to objasnio, jedan od njih rekao je da neće ulagati u renoviranje ove kuće, tadašnje već tekije, jer smo već godinama tu obavljali zikr. Rekao je da je to nestabilan i previše star objekt. Onda me pitaju da li se slažem s tim da oni ovo sve sruše, da se napravi projekt i novi objekt. Kada su mi to predložili, ko insan, pojavila mi se kao neka vrsta sumnje, možda više opreznosti. Trebalo je to sve srušiti, a hoće li se onda išta na tom mjestu napraviti”, priča Isaković.

Turski vakuf ime je dobio po Hulusi-efendiji, koji je potomak šejha Hamid-i Velija, koljenovića iz časne Poslanikove loze, znanog i kao Somundžu-baba (šejh Somundžija). Ovaj je velikan živio u vrijeme osmanskog sultana Yıldırıma Bayezida, koji je bio veliki mutesavvif koji je odgojio mnoštvo državnih velikodostojnika i učenjaka.

Časni šejh Hamid-i Veli, Somundžu-baba, kazuje: “U našem ružičnjaku ruže ne vehnu, uvijek u cvatu, svježinu donose / I ovdje nema zime studene, latice ovih ruža jesenji vjetar ne raznese.”

Ružičnjak o kojem pjeva je od raznobojnih ruža mirisno mjestašce Darende u blizini Malatye. Jedinstveno mjesto u kojem se skrasio nakon što je u više mjesta u Anadoliji obavljao dužnost duhovnog učitelja. Istovremeno i mjesto u kojem će živjeti i Es-Seyyid Osman Hulûsi-efendija. On će, noseći luču, rasvjetljavati put ka svijetu ruža i duhovnosti i dati golem doprinos razvoju znanosti i duhovnih spoznaja. Hulusi-efendija s uspjehom nosi ovako veliko naslijeđe, i ljubav i poštovanje prema njemu nadmašuju lokalne granice Darendea. Godine 1986. formira se vakuf koji nosi ime Es-Seyyid Osman Hulusi Efendi, s misijom da služi ljudima u ime Boga.

“Meni je bilo nepojmljivo da neko dođe iz neke druge zemlje i uloži toliko novca bez traženja ičega zauzvrat. Vakat u kojem živimo je vakat opreznosti, a ja prvi put vidim ljude. Odem našem šejhu i sve mu ispričam kako i jeste. Pošto je relacija između derviša i šejha poslušnost i povjerenje, i ko to tako ne shvati, neka u tekije i ne ulazi, pitao sam svog šejha Halila Hulusija šta da radim. Odmah mi je rekao da se sve sruši. I tako, ja više nisam imao nikakvih sumnji”, prisjeća se Omer Isaković.

Nemalo zatim, kuća s popratnim objektima je srušena, nakon čega je uslijedio period čekanja građevinske dozvole. Isaković kaže kako mu je to bio jedan od najtežih perioda u izgradnji ove tekije. “Ovdje ledina, ništa se ne gradi, čeka se građevinska dozvola, a prije toga smo imali makar staru kuću. Ali, ko će ko dragi Allah, to se sve uzdurisalo, završilo, i kroz dvije godine dobili smo dozvolu i polahko krenuli raditi. Enes Kovačević, građevinski inžinjer i glavni nadzorni organ, imao je povjerenje u mene, a ja sam inače građevinac po struci. Tokom gradnje sam prolazio kroz velika iskušenja, a istovremeno sam znao da se do velikih rezultata ne može lahko doći i to mi je uvijek bilo na pameti. Uvijek sam gledao samo na cilj, ne gledajući prepreke. Molio sam Allaha samo da izdržim sve ovo kako bi se do njega došlo. Kada više nisam znao gdje ću i šta ću, zovnem Enesa, on raspetlja te stvari i hajde, nastavi se dalje. A i s njim sam imao nesuglasja. Kad god dođe, nešto se napravi, on mi kaže: ‘Nije dobro, može i bolje.’ Uvijek može bolje. Nisam to tada razumio, ali sada, kad smo napravili ovu ljepoticu, vidim da je bio u pravu kada je insistirao na detaljima. Uvijek može bolje i to se zaista isplatilo”, priča Omer.

Enes Kovačević, zajedno s arhitektima Huseinom Miraščićem i Emirom Novalićem, bio je dio projektantskog tima kada je riječ o izgradnji ove tekije. Kaže kako je jedan od arhitektonskih izazova bio u tome što se htjelo na parceli manjoj od 500 kvadratnih metara napraviti tekija koja će korisne površine imati približno isto kvadrata. “I u tome se i uspjelo. Tekija u ovoj sadašnjoj izvedbi ima blizu 400 kvadratnih metara. Do sada nismo imali iskustva s projektiranjem i izgradnjom tekije, ali smo definitivno poznavali tu tematiku. Nakon određenog vremena, konačno smo donijeli odluku da kao lajtmotiv uzmemo staru sarajevsku Hadži Sinanovu tekiju i da pokušamo da to smjelo primijenimo. Pored samog objekta, imamo i zavidnu baštu. Pošto smo već imali dovoljno staža u tekiji i znali smo šta sve korisnicima jedne tekije treba, shodno tome smo prilikom projektiranja dispoziciju i raspored prostora napravili na taj način da sada imate situaciju: gdje uđete u bašču, izujete cipele prilikom ulaska u tekiju i više ih ne morate oblačiti, a hodate po čitavom kompleksu tekije. Ovo isto važi i za žene koje uživaju istu komociju”, pojašnjava Kovačević.

Kovačević objašnjava da je gradnja tekije trajala dosta duže nego što je planirano upravo zbog čekanja na urbanističku saglasnost, što je dodatno odužilo sam početak izvođenja radova. “Urbanistička saglasnost bila je uvjetovana saglasnošću s Autocestama, jer neposredno pored same parcele tekije počinje putni pojas autoceste koja će se vidjeti s naših prozora kada ovuda prođe. Bio je uvjet da Autoceste daju svoje saglasnost, a još nije bila jasno definirana ruta, trasa buduće autoceste Vranduk – Zenica sjever. To smo morali čekati i, čim smo dobili urbanističku saglasnost, odmah smo pristupili izradi glavnog projekta. Tada smo dobili i građevinsku dozvolu, a onda smo napravili objekt, uvakufili ga na ime Udruženja za duhovnu i tradicijsku baštinu iz Zenice i sam objekt uplanili u katastar grada Zenice.”

Ibrahim Dizdarević je vekil šejha Halila Brzine Hulusija i pročelnik novoizgrađene tekije u Donjim Vracama. Sjeća se vremena kada je 1993. godine upoznao šejha, kao i prvih zikrova. “Mi smo kod šejh-babe Halila Brzine od početka rata. Čitav ratni period ova medžlisi-halka egzistirala je u kasarni 7. muslimanske brigade. Prvobitno je to bila srednja škola, a danas je kasarna koja se zove po imenu 7. muslimanske brigade. Vidite, svaki teren i svako mjesto gdje bismo se nalazili u ratnom periodu, tu je bila i tekija. Gdje god je bio šejh, naš sultan, tu je bila i tekija. Nikada se zikr nije odgađao i propuštao, bez obzira na ratne prilike i situaciju. Nakon završetka rata, ostali smo u kasarni do 2003. godine, kada su se društvene prilike za takvu vrstu aktivnosti u kasarni promijenile. Mi smo tada ostali bez tekije i obavljali zikrove u kućama i stanovima, a sve po nalogu šejha, kako se ne bi prekinuo taj kontinuitet. Sve je to trajalo do 2004. godine, kada nam je naš uvaženi vakif hadži Omer ustupio svoju privatnu kuću za zikr.”

U tekiji se od 2018. godine ponedjeljkom navečer redovno održava zikr, u ljetnom periodu iza akšama, a u zimskom iza jacije namaza. Dizdarević naglašava da će se u narednom periodu džemat posvetiti radu u skladu s nadležnostima koje su propisane u statutu Udruženja. “Bez savjeta, uputa i smjernica našeg šejh-babe Hulusija, ništa se ne čini i ne radi. U današnjem vremenu u kojem su negativnosti prisutne u svim ljudskim djelatnostima na čitavoj kugli zemaljskoj, ovakve ustanove zaista su oaze i spas i ovoga, ako Bog da i budućeg svijeta. S druge strane, ramazan je mjesec u kojem se svi godišnji ibadeti skupe na jednom mjestu, u jednom mjesecu, i tada je sve drugačije, i to se može osjetiti. U ovom mjesecu je kao ni u jednom drugom pojačana i povećana konekcija s dragim Allahom. Ta duhovna komponenta i konekcija uspostavlja se preko zikrullaha koji obavljamo u tekiji. Zikrom se čisti naša nutrina i naše srce i bude i oplemenjuju naše osobine”, naglašava Dizdarević.

Dio džemata jeste i hafiz Sulejman Rafuna, imam džamije Blatuša u Zenici i predsjednik Tekijskog odbora. “Mi smo s ovom tekijom ispunili svoj glavni cilj. Sada imamo polaznu tačku i bazu da se na osnovu i temelju kur'anskih i hadiskih uputa imamo gdje duhovno razvijati. Naš duhovni vodič šejh Halil Hulusi centar je zbivanja, pa i u ovoj tekiji kad nije fizički prisutan, naše su misli usmjerene ka tom pravcu, ka našem duhovnom učitelju i odgajatelju. Mislim da kao hafiz u ovom džematu na svoj način, sa svog aspekta, imam funkciju da privlačim nove članove da se okupljaju tu, da se družimo i čvrsto držimo ovog užeta, te da razvijamo svoje kapacitete i sposobnosti, duhovne i svjetske. Moramo da na razne načine kroz ovaj objekt pozitivno djelujemo na okolinu, da isijavamo tu pozitivnu energiju. Moje iskustvo i kao imama, a i kao učesnika u ovim tekijskim aktivnostima jeste da nikada nije do drugih, već do nas samih. Mi koliko uspijemo ostaviti jedan svijetao trag koji će neko pratiti, toliko će to sve skupa imati efekta. Ako mi ne ostavimo nikakav trag, onda se opravdavamo i kažemo da drugi i nisu baš zainteresirani. Da bi neko bio zainteresiran mora se posjedovati nešto što će zainteresirati tog s druge strane, a to je upravo taj duhovni potencijal, znanje i sve ostalo što je potrebno”, objašnjava Rafuna.

Ostala je još nekolicina sitnih detalja kako bi se posao oko izgradnje tekije potpuno priveo kraju. Vakif Omer Isaković prisjeća se da je na početku ovog projekta dovio i molio Allaha, dž. š., da mu omogući zdravlje i život dok se sve ne završi. “Pa nek’ me onda odmah uzme, nek’ odmah preselim, ne bi mi bilo žao. Kada sam šejh-babi pričao dokle smo došli s radovima, rekao mi je: ‘Nemoj sve završavati.’ ‘Što ne bih završio, šejh-baba?’, pitam ga, a on mi kaže: ‘Nemoj, pa sjeti se šta si dovio. Allah zna je li kabul dova.’ Allahovom voljom šejh me podučio i kako da ovo uvakufim i sada smo mi možda i jedino udruženje u Zenici koje ima svoj vlastiti objekt. Ništa ovo sebi ne pripisujem i sve ovo što vidite postignuto je himetom našeg šejh-babe i pomoću naših prijatelja iz Turske. Gledajući u ovo sve što vidite ovdje, ovu ljepotu, ja u svemu tome vidim svog šejha, a gdje god je on u nečemu učestvovao, u svemu tome ja vidim samo ljepotu.”

Omer pripominje i da su vakifi kod Allaha posebna kategorija, te da je to kurban, žrtva na Allahovom putu. “Onako kako sam razumio svoj život i svoju vjeru, u nama je problem što mi nešto prisvajamo sebi. Tako sam to shvatio da čovjek sve što posjeduje, da je to Allahovo i da se to samo treba njemu vratiti. Pa na kraju, i mi smo Allahovi i njemu se vraćamo. Veoma je opasno sebi pripisati bilo šta, moje, ili ja uradio, ne može to. A s druge strane, čovjek mora biti zahvalan ljudima koji su pomogli ovaj projekt na bilo kakav način. Molim Allaha da ih sve nagradi.”