Zgrada u svojoj ukupnosti, po brojevima i opisu (najveći terminal pod jednim krovom na svijetu), jeste velika, ogromna zapravo, međutim, to nije veličina koja plaši ili čini da se čovjek osjeća neprijatno ili izgubljeno u njoj. Naprotiv, čak i relativno prazna, ona je prijatno mjesto za boravak. Prirodno svjetlo možda je faktor koji tome najviše doprinosi

Piše: Bojan BUDIMAC

Sve vijesti, izvještaji i/ili analize čija je tema novi istanbulski aerodrom stavljaju težište na njegovu veličinu. Da, brojke su svakako impresivne i ne mogu se izbjeći u tekstu o aerodromu koji će u svojoj krajnjoj fazi postići kapacitet od dvjesto miliona putnika godišnje i time biti najveći na svijetu. Međutim, s obzirom na to da sam prošle nedjelje imao priliku na njemu boraviti i s njega poletjeti, u fazi u kojoj je formalno otvoren, ali operativan (za sada) za svega pet destinacija, počet ću tekst stavljanjem akcenta na ljepotu aerodromske zgrade.

Veličina zgrade nije toliko očigledna iz daljine, s autoputa. Nešto više od pola kilometra njenog pročelja, u nedostatku bilo čega za poređenje u okolini, ne djeluje preveliko. Taj utisak mijenja se onog trenutka kada se izađe iz vozila kojim ste stigli na aerodrom, u mom slučaju gradski autobus (što nije nevažno, ali o tome poslije). Ono što već na prvi pogled impresionira jeste zbirna visina dva glavna nivoa, a toga se postaje svjesno tek kada se zakorači na jedan od sedam mostova koji s prilaznog puta vode ka ulazima, odnosno kada se otvori pogled prema dolje (logično, transport do aerodroma ide na gornji nivo za odlaske).

Koncept aerodroma originalno su razvile arhitektonske firme “Grimshaw”, “Nordic” i “Haptic”, dok je glavna dizajnerska kuća “Scott Brownrigg”. Dvije turske arhitektonske kuće “Fonksiyon” i “TAM/Kiklop” pretvorile su shemu u arhitektonski projekt koji je 2016. godine nagrađen na Festivalu “World Architecture” u Amsterdamu, na najvećem okupljanju svjetske zajednice arhitekata.

Ovaj mješoviti tim uspio je u namjeri da napravi fuziju orijentalnog i evropskog građevinarstva uz korištenje najmodernijih tehnologija, čime je podario aerodromu jasan identitet koji diskretno odražava bogatu historiju arhitekture Istanbula.

To se, prije svega, ogleda u krovnoj konstrukciji sastavljenoj od svodova s kružnim otvorima za svjetlo. Uobičajeni raspon između stubova koji nose svodove na ovom aerodromu veći je od trideset metara, što daje utisak lahkoće metalne “čipke” krova. Kažem “uobičajeni”, jer prema sajtu “Scott Brownrigg” u duty free shoping dijelu raspon od 54 metra omogućava prostor bez stubova površine 36 hiljada kvadratnih metara.

Svjetlo je drugi efekt koji ostavlja duboku impresiju kada se uđe u terminal. Ima ga mnogo, i to prirodnog. U srcu terminala otvor prečnika od osamnaest metara dizajniran je tako da provodi dnevno svjetlo na donji nivo, u dio za preuzimanje prtljaga. Kad već spomenuh prtljag, sistem za prenošenje prtljaga dugačak je 42 km, moći će prenositi 30.000 kofera na sat, a (pametni) sistem smanjit će vrijeme čekanja.

No, da se vratim na arhitekturu i da završim s njom (arhitekturom). Zgrada u svojoj ukupnosti, po brojevima i opisu (najveći terminal pod jednim krovom na svijetu), jeste velika, ogromna zapravo, međutim, to nije veličina koja plaši ili čini da se čovjek osjeća neprijatno ili izgubljeno u njoj. Naprotiv, čak i relativno prazna, ona je prijatno mjesto za boravak. Prirodno svjetlo možda je faktor koji tome najviše doprinosi. Međutim, činjenica je da zgrada obiluje lijepim prostorima i da je više nego očigledno pravljena s namjerom da boravak na aerodromu učini udobnim. Kao (trivijalni?) detalj mogu navesti da dvije od tri stolice (od ukupno 20.000) imaju električne utičnice i USB priključak. I kad smo već kod neminovnih brojki, da kažem da se aerodrom prostire na 1,3 miliona kvadratnih metara, da će imati šest pista i mjesta za 500 aviona, da će putnici koristiti 114 izlaza i 228 šaltera za pasošku kontrolu.

Kada proradi punom parom, te kada svi predviđeni sadržaji prorade, a predviđeno je, čini mi se, sve što može da zabavi ili zatreba putniku, putovanje preko njega bit će prijatno iskustvo. Govoreći o sadržajima, moram spomenuti da me je izložba fotografija nedavno preminulog legendarnog turskog fotografa Are Gülera u dijelu s izlazima za domaći saobraćaj prijatno iznenadila. Lijep gest Muzeja Ara Güler i direkcije aerodroma.

“Ovo nije samo aerodrom, ovo je spomenik pobjedi”, rečenica koju je prilikom otvaranja aerodroma na Dan republike 29. oktobra izgovorio predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan odštampana je na mnogim posterima koji promoviraju Aerodrom Istanbul. Da, taj aerodrom imao je i još ima mnogo neprijatelja. Koincidentalno, baš na dan dok sam se vrzmao po aerodromu, Financial Times objavio je “čaršaf” (od 2.320 riječi) natopljen otrovom na temu aerodroma. Naslovom sugerira da je “Turkish Airlines” Erdoğanova igračka, a podtekst cijele te čorbe zlobe i spina jeste podgrijavanje priče da li je novi aerodrom uopće trebalo graditi. Kada se znaju brojke, koje Pitelova vrlo selektivno koristi, ali i pored toga “skače sebi u pero”, to je pitanje neopjevano glupo. Aerodrom “Atatürk”, na koji sam prošle nedjelje vjerovatno posljednji put sletio ne samo što se raspada nego je beznadežno progutan od grada bez mogućnosti proširivanja.

Dan prije toga, dezinformaciona septička jama obožavatelja šarlatana iz Pennsylvanije (Fethullaha Gülena) portal Ahval objavljuje dramatični naslov Taksi do aerodroma vas može koštati više od leta, sve citirajući BBC-ovog dopisnika Marka Lowena. Naime, drama je u tome da će metro do aerodroma biti završen tek iduće godine.

Kao prvo, u vrijeme low cost letova taksi do aerodroma u bilo kojem gradu (pa i Istanbulu, znam iz iskustva) može koštati mnogo više od leta. Dobro jutro, ahvalovci, pardon fethullahdžije! Kao drugo, osim gradskih autobusa, što je najjeftinija varijanta, postoje (udobniji) autobusi “Havaist”. No, informacija nije cilj spomenute jame.

Uostalom, ne može se zaboraviti da je jedan od tri osnovna zahtjeva grupe koja je tvrdila da kontrolira Gezi proteste 2013. godine bio da se odustane od gradnje trećeg aerodroma. “Progresivna”, čitaj kemalistička, omladina uvijek je bila protiv progresa. U tom smislu, odsustvo lidera Republikanske narodne partije Kemala Kılıçdaroğlua na ceremoniji otvaranja nije bilo iznenađenje, samo business as usual.

Aerodrom Istanbul zaista je spomenik pobjedi. Pobjedi vizije nad uskogrudnošću i nedostatku vizije. Lijep i koristan spomenik.